Ortopedski zavod Marija Zvijezda (20): Ljekovite vode i blato, kiseljaci za piće
Prema postojećem banjskom redu u banji Slatini se bez ulaznice nije moglo kupati. Prilikom kupanja upotreba sapuna bila je zabranjena.
Onima sa krastama ili otvorenim ranama nije bilo dozvoljeno kupanje. Posjetioci su u vodi morali sjediti mirno. Plivanje u bazenu, "sjedenje ili čučanje na sredini bazena – na izvoru" nije bilo dozvoljeno. Broj kupanja određivao je banjski ljekar, a bez njegovog pregleda moglo se okupati samo jedanput u kadi. Uputstava banjskog ljekara morali su se posjetioci strogo pridržavati.
Prvo kupanje obavezno se obavljalo u kadi. Posjetioci su se mogli kupati samo jednom dnevno, a u vodi su mogli ostati onoliko koliko bi to odredio banjski ljekar. U prostorijama za kupanje bilo je zabranjeno pušenje, pljuvanje, cijeđenje rublja i brisanje zavjesama. Uprava banje je preporučivala kupanje bez rublja.
Posjetilac se mogao "za vrlo jevtin novac" lijepo zabaviti. U vrijeme sezone u cijeloj Slatini je bilo živo. Razna viteška društva, skauti, sokoli, đaci banjalučkih škola i drugi organizovali su u ovom romantičnom predjelu svoje ljetnje kampove. Svakodnevno su se mogli vidjeti "strani turisti sa kaubojskim šeširima", koji su pri putovanju kroz Banjaluku odlazili i do Slatine. Nedjeljom i praznicima mogle su se "videti veoma interesantne slike. Seljaci iz okoline sa svojim živopisnim narodnim nošnjama i sa malim tamburicama pomešaju se i sa građanima uhvate u zajedničko kolo, koje ne prestaje sve do kasno u noć, kada se jedni i drugi umorni od igranja povuku na odmor". Posjetiocima su bili na raspolaganju restorani i gostionice. Oni koji nisu voljeli buku i uznemiravanje uživali su apsolutni mir u svojim sobama, jer su one bile udaljene i zaklonjene drvećem od restorana i gostionica.
Banjski ljekari u ovom razdoblju bili su dr Dimitrije Marković i dr Slavko Pišteljić, koji je izradio nacrt za kaptažu izvora Kiseljak, finansirao ga sopstvenim sredstvima i pratio njegovu izgradnju. Upravnici banje za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bili su Jozef Batelka, Mirko Markezić, Anton (Ivan) Frajberger i Ibrahim Filipović (1940–1941).
Poslije Drugog svjetskog rata su vlasti Banjalučkog okruga uložile veliki napor i sredstva u obnovu ratom oštećenog i porušenog lječilišta. Već u julu 1946. radovi na popravci banje bili su uglavnom završeni i osposobljene su prostorije za prijem banjskih bolesnika i gostiju.
U banjskom kompleksu uređen je park "pun raznovrsnog drveća i hladovine sa cvjetnjakom i cvijećem zasađenim alejama". U parku se nalazio glavni izvor mineralne vode, odakle se ona "podzemnim cijevima razvodi u podzemne bazene". Voda sa mineralnog izvora bila je bistra, bezbojna, kiselog ukusa, puna "mjehurića ugljične kiseline". Zbog izbijanja te kiseline i drugih gasova izvor "izgleda kao da ključa". Temperatura vode na izvoru iznosila je od 40,3 do 40,7 stepeni Celzijusa, a u banjama od 36 do 39 stepeni Celzijusa.
Nedaleko od mineralnog izvora, pod brežuljkom u dolini potoka Slatine, nalazili su se izvori kiseljaka, čija se voda prijatnog ukusa upotrebljavala za piće. U blizini kiseljaka nalazio se mulj koji se upotrebljavao za blatno kupanje.
Gostima, posjetiocima i pacijentima bili su na usluzi sredinom 1947. "novi bazen bistre vode sa kadama, dva stara bazena bistre vode i blatni bazen", dvije državne zgrade sa 20 soba i oko 80 kreveta i privatni smještaj. U sklopu banje postojala je zadružna menza za ishranu članova socijalnog osiguranja, koju su mogli koristiti i privatna lica. Dnevna taksa "za banjanje sa stanom" iznosila je 25–50 dinara, a hrana je bila obezbijeđena "po umierenim cijenama u privatnim gostionama". Smeštaj i hrana iznosili su oko 110 dinara po danu.
Autobus je na relaciji Banjaluka–Slatina saobraćao nedjeljom i četvrtkom, "a po potrebi i drugim danima". Banja je popravkom i puštanjem u saobraćaj pruge Banjaluka–Sunja 15. februara 1946. ponovo povezana željezničkom mrežom sa cijelom državom.
Bistra ili mineralna voda i banjsko blato djelovali su odlično kod liječenja hroničnog reumatizma svih vrsta, ženskih bolesti, oboljenja jetre, bubrega, mokraćne bešike, katara crijeva, gojaznosti i šećerne bolesti. Zabranjeno je bilo kupanje bolesnicima sa visokom temperaturom, krvarenjem, otvorenom tuberkulozom, težim oboljenjima srca, jačom arteriosklerozom, otvorenim ranama i zaraznim bolestima. Mjesto i trajanje kupanja određivao je banjski ljekar.
Slatina je imala sve uslove "da postane lječilište republičkog značaja". Ministarstvo zdravlja BiH planiralo je 1948. da proširi banjske kapacitete, za šta su bila obezbijeđena velika finansijska sredstva.
Mr Bojan STOJNIĆ, direktor Arhiva Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
