Ortopedski zavod Marija Zvijezda (18): Ljekovite vode Slatine na dobrom glasu
Neraskidivi dio Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju "Dr Miroslav Zotović" je i banja Slatina gdje se pacijenti oporavljaju ili liječe termomineralnom vodom.
Naziv Slatine po narodnoj etimologiji potiče od rudokopa u kome se vadilo zlato i to se mjesto prvobitno zvalo Zlatina. Vjerovatnije je da su takva naselja dobila naziv po termalnom izvoru. Banjsko područje Slatine nosilo je toponim Ilidža, što je turska riječ za banju i termalni izvor uopšte. Voda u Slatini koristila se kao lijek u vrijeme najranijeg postojanja naselja. Intenzivnije je korišćena u osmanskom dobu, organizovanije u austrougarskom, a potpuno organizovano za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
Čest način liječenja u Osmanskom carstvu bilo je kupanje u toploj vodi. Mnogi putopisci iz tog vremena spominju banje sa toplom vodom. Narod ih je nazivao "ilidže". Neke od njih bile su rano uređene i imale su hamame. Među neuređenim bila je i ilidža Slatina kod Banjaluke, koja je i u XIX vijeku bila obrasla u korov i trnje. Posjetioci su se kupali u gaćama i košulji. Pri dolasku su svoju odjeću vješali po okolnom drveću. Neki su bacali u vodu "troparce", sitan novac i slično. To su kasnije uzimali čobani. U opisu Slatine banjski ljekar dr Slavko Pišteljić navodi da je to u početku bila "jaruga puna blata u kojoj se narod brljugao".
Slatina je kao banja Ilidža u austrougarskom periodu dobila svoje ljekovito značenje. Tada je u banji izgrađen prvi bistri i blatni bazen sa termalnom vodom, uređeno termalno vrelo i izvršene prve analize mineralne i termalne banjske vode.
Banji je značaj davala blizina Banjaluke i sama banjska okolina. Udaljena je od centra grada 17 kilometara. Važnost joj je davala dolina rječice Slatine, lijep živopisni šumoviti predio na nadmorskoj visini od 205 metara. Priroda oko banje je bila pogodna za šetnju i izlete, koji su Banjalučanima bili omiljeni.
Banji je naruku išla i saobraćajna povezanost sa prugom Banjaluka - Sunja, prema Beogradu i Zagrebu. Postojao je u vrijeme banjske sezone, od maja do oktobra, svakodnevni autobuski prevoz i poštanska veza sa Banjalukom preko Klašnica i samostana trapista u Delibašinom Selu. U početku su prevoz putnika u udobnom autobusu, "uz minimalnu naplatu", obavljala braća Divjak iz Banjaluke.
Voda u Slatini, čija temperatura je iznosila 40,7 stepeni Celzijusa, koristila se, pored kupanja i liječenja, i za piće. Terma je sadržavala 2,78, a kiseljak 4,56 Manovih jedinica. U banji su izgrađena kupatila sa bazenima i kadama za kupanje u termalnoj i mineralnoj vodi i bazen za blatno liječenje.
Pola kilometra istočno od banje, u dolini rječice Slatine, nalazila su se dva dosta jaka "kiseljaka", koji su izvirali na dubini od 400 metara, sa temperaturom od 16 do 18 stepeni Celzijusa. Ovim kiseljacima dolazilo "se iz Slatine kroz lepu hladovitu šumu, u kojoj se za vreme banjske sezone... može čuti pesma i svirka veselih banjskih posetilaca, koji na taj način iskorišćuju svoj odmor i odmaraju svoje zamorene živce". Iako su kupališta bila skromna, banja je zbog svoje ljekovitosti i čistoće bila na glasu. Po svom sastavu voda u Slatini ubraja se u zemno-alkalne sulfatne, slabo salinične hipoterme. Ona je liječila sve vrste reumatizma (podagra, išijas, artrit, kostobolja), nervnih bolesti, neuralgija, neurastenija, histerija, internih bolesti (želuca, crijeva, bubrega, jetre) i ženskih bolesti. "Njen radioaktivni kapacitet, naročito za bolesti reume, poznat je u medicinskim krugovima i u javnosti".
Pitanjem banje bavio se Bosanski sabor, donijevši 17. jula 1914. Zakon o uređenju zdravstvenih ustanova. Njime je u Slatini kod Banjaluke trebalo "urediti banje i stanove". Sabor je ovlastio Zemaljsku upravu da za to podigne zajam od 100.000 kruna, oslobođen poreza, koji bi se otplatio za najduže 60 godina. Preuređenje banje trebalo je izvršiti do kraja 1920. godine. Predloženi iznos bio je dovoljan za najpotrebnije popravke.
U banjskom prostoru su do 1918. osposobljeni staro i novo parno kupatilo, izvor za banjanje nogu, termalna i blatna banja, hotel sa povrtnjakom, paviljon prijemne ambulante, prijemna kancelarija, kuće za zabavu, za upravnika sa povrtnjakom, za muslimanske porodice sa parkom za žene i činovnički paviljon. Objekat narodnog kupatila ("Volksbad") je bio drven, ispunjen opekom, sa krovom na dvije vode.
Mr Bojan STOJNIĆ, direktor Arhiva Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
