Od smrti prvog novovjekovnog srpskog kralja prošlo 120 godina: Život pun uspona i padova, počasti i prezira
Kasni su sati jedne studene februarske noći u Beču 1901. godine. Carski grad je drijemao ogrnut bijelim zimskim plaštom. Sa Dunava i kanala dizao se hladan sjeverozapadni vjetar, koji je nadirao pustim ulicama i kovitlao snježnu prašinu, što je svjetlucala pod novom električnom uličnom rasvjetom, kojom se ponosila ova stara prestonica. Predivne kuće i palate, najljepši primjerci graditeljskog umijeća, mamile su rijetko osvijetljenim prozorima, u svoju ušuškanu toplotu, krijući posljednje noćobdije. Iza jednog od tih prozora kuće u centru grada, u Johanesgase broj 16, svoje posljednje sate je brojao jedan Srbin.
Umirući čovjek, kao kreč blijedog, ali još lijepog muževnog lica, bio je glavom srpski kralj Milan Obrenović. On se odnedavno nastanio ovdje poslije svađe i razlaza sa svojim sinom Aleksandrom, koji se uprkos svemu odlučio oženiti Dragom Mašin. Milan je jasno vidio da će taj brak biti koban za dinastiju. Međutim po odlasku iz Srbije još nešto pođe naopako, obična gripa pokrenu čitav niz opasnih posljedica: pluća razori teška upala, srce poče naglo da popušta, a jetra otkazuje. Ljekarski konzilijum je još prije desetak dana iznio strašnu ocjenu - stvar je beznadežna, skori tragični ishod je neminovan.
Dok mu je posluga svaki čas mijenjala od znoja mokre košulje, kralj je krkljavim glasom sa prizvukom teške rezignacije, ponavljao: „prijatelju, pa zar nije strašno da umrem ovako mlad". Ove riječi su bile upućene baronu Zičiju, koji ga je sve vrijeme hrabrio i bio uz njega čekajući da se ispuni Božja volja. To je činio kao dugogodišnji prijatelj, ali i na „molbu" dvora, da bi kontrolisao neželjene posjete iz Beograda.
Naime, čuvši te crne glase, Aleksandar odluči da se izmiri sa ocem i vrati ga kući. No na Balplacu je već bilo dogovoreno da se to spriječi i tako kazni mladi srpski monarh zbog njegovog političkog okretanja Rusiji. Kraljevo stanje sutradan je postalo kritično i hladna sjenka smrti već se nadvijala nad njim. Nešto prije 17 časova baron Ziči je lično varu donio vijest da je kralj Milan predao dušu Gospodu tog ponedjeljka, 11. februara 1901. godine, tačno u 16 časova i 20 minuta u svojoj 47. godini.
Odmah je aktiviran već spreman plan da se Milan sahrani na teritoriji monarhije i to u manastiru Krušedol na Fruškoj gori. To je navodno bila njegova želja upućena lično caru. Plan je predviđao da se sahrana sprovede po visokom dvorskom protokolu, da bi se pokazalo kako bečka kruna brine o svojim prijateljima. To je ministar inostranih djela Berthold cinično naglasio poslaniku Kosti Hristiću.
Bio je to onaj isti Berthold koji je ranije zaprijetio da Srbiju treba udaviti, ako se ne potčini Austrougarskoj monarhiji. O kakvom je prijateljstvu riječ najbolje govori sadržaj Tajne konvencije iz 1881, kojom su Srbiji bile potpuno vezane ruke i u političkom i u ekonomskom smislu. Ima jedna francuska izreka koja glasi: „Budi mi prijatelj ili ću te ubiti". Bez rezultata su ostali svi pokušaji da se mrtvi kralj preveze u Beograd, gdje se već pripremala sahrana.
Njegovo balzamovano tijelo u crvenoj generalskoj uniformi drugi dan po smrti je na svečan način, kroz špalir vojske bilo preneseno u bečku crkvu Svetog Save. Iz Beograda su dan ranije prispjeli predsjednik vlade Vladan Đorđević, guverner Vajfert, pukovnici Petrović i Konstantinović i još neki, dok je iz Sremskih Karlovaca stigao patrijarh Georgije Branković, koji je u hramu održao službu. Zbog prisustva cara i drugih visokih zvaničnika sve je moralo trajati ne duže od dvadeset minuta. "So sijatimi upokoj..." i uz "mrtvačko zvono", gardisti su već unosili kovčeg u pogrebnu kočiju.
U povorci koja je krenula ka željezničkoj stanici, teškim staračkim korakom, klimalo je i Njegovo carsko i apostolsko veličanstvo, nekih stotinak metara, prije povratka u dvor. Mnoge Bečlije, kao i tamošnji Srbi, uz pratnju vojske u svečanim mundirima, ispratili su srpskog kralja na posljednje putovanje posebnim carskim vozom do Sremskih Karlovaca. Po neviđenoj zimi i mećavi gologlavi Srbi su u nepreglednom špaliru odavali počast mrtvom monarhu duž puta ka Krušedolu.
U samom manastiru sahrana je obavljena uz prisustvo velikog broja sveštenstva, monaštva i vjernog naroda. Suprotno nekim tvrdnjama troškove sahrane je platila srpska vlada. Tako se prije ravno 120 godina završio kratki i turbulentni život najkontroverznijeg srpskog vladara.
Život prepun uspona i padova, lomova, intriga, počasti i prezira. Od samog početka ništa tu nije išlo glatko. Kad ga je Blaznavac poslije Mihailove pogibije "odnekud izvukao i progurao" za kneza odmah su počela osporavanja. Zbog nesolidnog bračnog života njegove majke tvrdilo se da on nije biološki sin svoga oca, kao što će se kasnije tvrditi da nije ni otac svoga nasljednika, iako su mu pripisivali sijaset vanbračne djece.
Milan je bio čovjek neobuzdane strasti i žestokog temperamenta, na prečac je znao objavljivati i ratove. Nesposoban za kompromise na protivnike je "išao đonom", a oni su uzvraćali bunama i atentatima na njega. Iako su ih smatrali najljepšim vladarskim parom Evrope, njegov brak sa Natalijom se raspao na najskaradniji način, pri čemu je beogradska čaršija bila na strani omiljene kraljice.
Ali "briga vuka šta ovce misle o njemu". I ptice na grani znale su za njegove ljubavne izlete. Milan je bio i strastven lovac i neko je, možda baš Kalča, primijetio - naš kralj ili cilja u metu ili meće u cilj. Ovaj vatreni skandal-majstor i raspikuća živio je "punim plućima", provodeći se "za sve pare" po mondenskim centrima Evrope. Grof od Takova, kako se predstavljao, vedar i inteligentan, stekao je mnoga prijateljstva među visokom aristokratijom, no bijaše i dosta onih koji su s prezirom i neskrivenom mržnjom gledali na ovog balkanskog prostaka. On im se svetio tako što je po budoarima driješio svilene pantljike na korzetima njihovih raskalašnih žena.
I može se s pravom reći da je Srbija za dvadeset godina njegove vladavine doživjela pravi preporod i procvat. Sebi je u istoriji pribavio počasno mjesto tvorca i reformatora moderne srpske vojske, kojoj je dugo stajao na čelu, čak i poslije abdikacije. Potpuno je jasno da ona bez toga ne bi mogla polučiti one blistave rezultate od 1912. do 1918. godine.
Vojska ga je naprosto obožavala. I dok su ga jedni smatrali plemenitim i uznositim za druge je bio okrutni pokvarenjak, tako mu valjda bijaše pisano. Ipak, mali je ovo tekst za ozbiljniju priču o njegovom životu, to će morati ostati za neku drugu priliku.
Plejboj
Ako ostavimo po strani poslovična srpska pretjerivanja, može se sa dosta sigurnosti reći da je Milan bio jedan od najčuvenijih plejboja svoga vremena. I promiskuitetna ljepotica Dženi Džerom Čerčil, majka budućeg britanskog premijera Vinstona Čerčila, u kritičnom se periodu našla na njegovoj ljubavnoj listi ili bolje rečeno on na njenoj. Neki su kasnije pokušali sabrati dva i dva, ali sve je ostalo u domenu špekulacija. Nasuprot tome, Milan je imao jasnu viziju kako Srbiju od vazalne turske kneževine pretvoriti u modernu evropsku državu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
