Od boja na Loznici prošlo je ravno 210 godina: Ajte, braćo, da danas svršimo šta imamo

Turci su jakim snagama po ovom pravcu u više navrata neuspješno pokušavali prodrijeti u Srbiju, s ciljem gušenja ustanka. To je uglavnom rezultovalo njihovim višestrukim teškim porazima (Čokešina, Čučug, Bratačić, Jelenča, Novo selo, Badovinci, Šabac, Krnjić, Dumača, Mišar, Soko, Ranitovac ...), pri čemu su i Srbi plaćali veoma visoku cijenu. Još od polovine ljeta 1810. godine, pod komandom bosanskog vezira Ibrahim Halemi-paše, vršena je koncentracija trupa na potezu od Srebrenice, preko Zvornika do Janje i Bijeljine za novi pohod na Srbiju. Vojskom je neposredno komandovao Ali-paša Vidajić zvornički te Hasan-paša Fajtović, Salih-paša i Hasan-paša srebrenički. Sredinom oktobra ova vojska jačine više od 30.000 ljudi u tri kolone forsirala je Drinu, koja u to vrijeme zbog suše bijaše toliko plitka da se na mnogim mjestima mogla pregaziti, što ubrza i olakša prebacivanje trupa.

Opsada

Prva kolona je prešla Drinu kod Zvornika, druga se nešto niže prebaci ka Loznici, a treća pređe rijeku u rejonu Crne bare. Vojska koja pređe kod Zvornika uputi se ka Valjevu i poplijeni i popali oko 20 sela na tom pravcu. Kolonu prema Loznici predvodio je Iskander Festetić, bijeljinski kapetan. Oni opkoliše srpsku posadu u Lozničkom šancu na polju Tičaru, nasrćući punih 12 dana bezuspješno na neveliku posadu branilaca koja je junački odbijala napade. Odbranom šanca (oko 1.000 ljudi) komandovao je vojvoda Antonije Bogićević sa Milošem Pocercom i Bakal Milosavom i čak su više puta učinili herojski ispad u mnogostruko nadmoćniju opsadu.

Turci kod Crne bare potisnuše srpske graničare, ali im Crni Đorđe već 18. oktobra priskoči u pomoć sa 10.000 ustanika i snažnim udarom suzbiše tursku navalu, odbivši ih energično nazad u Bosnu. Odatle odmah pohitaše prema Loznici u pomoć ugroženom šancu i tu silovito udariše na Festetića, koji je i dalje imao znatnu brojčanu nadmoć. Vožd prvi izvuče sablju i podviknu: “Ajte, braćo, da danas svršimo šta imamo” i jurnu naprijed.

Ovom prilikom u sastavu ustaničke vojske bio je i odred od 200 Kozaka pod komandom ruskog pukovnika Nikića, kojem je Karađorđe povjerio zapovjedništvo nad svom konjicom i ruskom i srpskom. Ova grupacija se kao oluja sjurila u neprijateljske redove i probila turski centrum. U strahovitom okršaju koji je potom nastao pogibe oko 1.000 turskih vojnika, među kojima i srebrenički Hasan-paša te dosta oficira, dok se ostali poslije dva sata grčevite sječe sabljama nadadoše u paničan bijeg. Bitka je okončana na Tomindan, kada i posljednji Turci umakoše na lijevu obalu Drine. I srpski gubici su bili znatni, iz stroja je izbačeno oko 400 boraca ranjenih i izginulih. O žestini boja govori i činjenica da je većina zapovjednika na srpskoj strani bila ranjena, među kojima komandant srpske konjice pop Luka Lazarević, vojvode Lazar Mutap, Stojan Čupić i Cincar Janko te ruski pukovnik Niko Nikić. Kad je Ibrahim-paša čuo za ishod bitke na Loznici, on u strahu odmah okrenu nazad u povlačenje i vojsku usmjerenu ka Valjevu. Za njima se sa svojim snagama u potjeru naturi Jakov Nenadović, nanoseći im velike gubitke, dok se konačno 21. oktobra, u potpunom neredu i te jedinice ne prebaciše u Bosnu.

Tokom ovih operacija srpski ustanici izveli su i jedan smio diverzantski poduhvat vrijedan divljenja. Naime, odred Petra Molera, koji je čuvao sokolsko utvrđenje u trenutku kada se turska sila prebacila preko Drine u Mačvu, 17. oktobra izvrši drzak poduhvat prešavši na bosansku stranu, u pozadinu nastupajućih trupa. U toj akciji popališe nekoliko turskih sela, a potom zaskočiše i razbiše pometene i iznenađene rezervne jedinice paše Vidajića. Molerov odred pri povratku u Mačvu dovede dosta zarobljenika, uz bogat plijen.

Primirje

Ovaj teški debakl bosanske vojske doveo je do potpunog rastrojstva i defetizma u njihovim logorima, dnevno je bježalo svojim kućama i po 1.000 vojnika. Pod utiskom siline srpskog kontraudara, a zbog rasula svojih trupa, Ibrahim-paša odmah ponudi primirje Karađorđu, koje vožd prihvati početkom novembra zbog nastupajuće zime. Vezira na ovaj korak najviše nagna strah od mogućeg prodora Srba u Bosnu, kao što su to već činili prethodne a i ranijih godina, kada energično prodriješe prema Bjeljini, Zvorniku, Srebrenici i Višegradu. Taj snažni zamah srpske vojske 1809. godine, koji je za konačan cilj imao prodor prema Sarajevu i podizanje ustanka u Bosni, nije kapitalizovan i, na žalost, morao je biti prekinut zbog krize koja je nastupila na južnom i istočnom bojištu, posebno poslije srpske tragedije na Kamenici. Operacije prema Bosni i njeno oslobađanje i ovaj put su bili osujećeni zbog velike razvučenosti Karađorđeve vojske na više strana te zbog otimanja velikih sila Francuske, Rusije i Austrije za prevlast na Balkanu. Beč je, u stvari, priželjkivao slom ustanka i tajno kompromitovao pokušaje njegovog prelivanja u Bosnu. Povremeni uspjesi, bez pomoći sa strane, nisu mogli spriječiti slabljenje ustanaka zbog velikih gubitaka te zamora dugotrajnim borbama, uz stalne oskudice, sa postradalim raskućenim narodom po zbjegovima i on je konačno doživio propast poslije povlačenja ruskih snaga sa Dunava u susret Napoleonovoj ofanzivi.

“Nekom crn, a nekom i beo”

Poslije žestokog poraza Turaka na Loznici, Ibrahim-paša odmah posla parlamentarce da pregovaraju o primirju. Pošto ih dovedoše u logor među vojvode jedan upita: “Biva, ko je među vama Crni Đorđe?” Karađorđe istupi: “Kojekude, ja sam, nekom jesam crn, a nekom sam i beo”. Turci ga sa nevjericom gledaše u običnom gunju i opancima i još sa pocijepanom košuljom koju mu razdera lafet, dok je ko prost vojnik gurao top na položaj u prethodnom boju . A sve vojvode oko njega bili su gospodski obučeni u svilu i čoju, a sa njih sijaše zlato i srebro. Ne vjerujući da je to vožd glavom, kad se svršiše pregovori, onaj Turčin ponizno reče: “Pozdravite, biva Karađorđa od naše strane”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.