Novak Ramov Jovović, srpski div-junak - Herojstvo u genima

U tom svijetlom predanju pleme Ozrnići, odnosno Čevo računa se kao jedno od najjunačkijih, što mu i vladika Rade, mimo druga plemena, prizna i “ukajiti” u “Gorski vijenac”, da se pominju dok je Srba: “Čevo ravno gnijezdo junačko i krvavo ljudsko razbojište”. To gnijezdo, ta kolijevka odnjihala je nenadmašne vitezove-slobodare poput Nikca od Rovina, Vuka Mićunovića, Šćepana Radojevića, Peka Pavlovića, popa Mila Jovovića i množinu drugih “zatočnika mrijet naviknutih”. No jedan od njih se po mnogo čemu odvojio, i često ga računaju ne samo u najvećeg čevskog ratnika već i najvećeg u svekolikoj crnogorskoj istoriji.

Bio je još golobradi momčić kad su mu pod starom bukvom, pred crkvom Svetog spasa u rodnoj Markovini među sobom pravili mjesto i stari prekaljeni ratnici. I na Starom Guvnu, zbornom mjestu svih Markovljana, sjedao je među glavare, gdje ni mnogi duplo stariji plemenici nijesu mogli “ni primać”. Kad bi gora olistala na Obluškoj Glavici, kod vode Pavlovac, Markovljani su po običaju kupili četu za ratnički pohod u Hercegovinu. Tako bijaše i godine 1849, kad prvi put u četu kao jajoš (uskok) stupi i petnaestogodišnji Novak Ramov Jovović i uskoro posiječe prvog turskog zulumćara. Od tog vakta srčanošću, hrabrošću i vještinom na oružju poče teći veliku junačku slavu i brzo izađe na veliki glas. Iako su se Jovovići računali u malo bratstvo, koje nikad ne bi brojalo više od 40 pušaka, u svakom pasu (generaciji) davali su po nekoliko oglašenih junaka, čije su ime dobro upamtili Srbi i Turci i podaleko od Katunske nahije i Hercegovine. Novakovi đedovi Petar, Marko i Lazar, sinovi Jova Pavićeva, za vladike Petra Prvog bili su čuveni junaci. Petrovi sinovi Ramo (Ćetko), pop Luka i pop Milo Jovović, gorljivi slobodari, bijaše po ratničkom čuvenju i ugledu među prvim Crnogorcima svoga vremena. Luka i Milo nijesu imali muških potomaka, no o njima će kasnije još biti riječi.

Elem, legendarni Ramov sin Novak rodio se u Markovini 1834. godine, prije 188 godina. Taj izuzetni čovjek bio je uzor mnogom Crnogorcu kao oličenje hrabrosti, čestitosti i skromnosti. Dugogodišnjim četovanjem, uz prirodnu obdarenost muškim vrlinama, stekao je nevjerovatnu vještinu na jataganu, ali i svom drugom oružju. Zarana je naučio da u besudnoj zemlji važi samo iskonski zakon samoodržanja i da je slobodan samo vuk gorski i or'o pod oblakom. “Vazda spreman u krv ugaziti”, nije izostao ni iz jednog većeg okršaja kojeg su Crnogorci vodili sa Turcima u drugoj polovini 19. vijeka.

Barjak u krvavoj ruci

Sokoleći svoje saborce visoko je dizao krstaš barjak u krvavoj ruci. U boju je bio munjevit, oštar i nemilosrdan do strahote. Kad bi Turci usred boja, dok pršti krv i pucaju junačke kosti, prepoznali Novakovu hitru pojavu i sreli izbliza njegov sijevajući pogled, smrtna jeza bi im hladnom rukom dodirivala vrat na koji bi uskoro padalo i sječivo njegovog jatagana. U direktnom obračunu na bojištu je posjekao 33 Turčina, više nego ijedan drugi Crnogorac. Od njegove ruke pali su i poznati junaci kakvi su bili Osman Zvizdić, beg Koskija, Arslan Bauk, Jusuf-beg Džidić, Arslan-beg Ferizović i mnogi drugi. Manje mu rane nisu ni brojali, a sedam puta je teško ranjavan.

Pri svemu tome Novak je bio neobično skroman i jednostavan čovjek. Ako bi se poveo razgovor o bitkama, uvijek je pričao o junaštvu drugih, a o sebi samo kad ne bi mogao izbjeći pitanje. Uvijek spreman odati poštovanje i mlađem i starijem, ali i svakom stati na biljegu u odbrani časti i istine. Ni medaljama se nije volio isticati, mada ih je dobio pregršt, obično bi u svečanim prilikama kačio samo Medalju Obilića, a i preko nje bi često prebacivao struku. Njegovom moralnom integritetu bilo je neprilično da se kiti medaljama “s ramena na rame”, kao neki kraljevi miljenici koji ih nijesu zaslužili na bojištu đe se mjeri čojstvo i junaštvo, već najčešće laskajući častohlepivom gospodaru kao “najvećem junaku i pjesniku”. Nije od štete pomenuti da gospodstva i vlasti nije za sebe nikad tražio, niti kakvih privilegija.

Ovdje ćemo se osvrnuti na Novakove najbliže srodnike, jer ako je ikom, njemu je junaštvo imalo po kome doći. Ramo Petrov Jovović, otac Novakov, bio je čuven i znan junak, tukao se s Turcima u mnogome krvavome boju: 1852. sa Omer-pašinom vojskom, kad priskače u pomoć vojvodi Mirku i biva teško ranjen na Ostroškim Gredama, u boju na Grahovcu 1858. čini nekoliko junačkih podviga. Herojski je poginuo braneći sa družinom prolaz Sulejman-paši kroz kanjon Dugu, pod planinom Šišmanom, đe se i danas jedan ćuvik zove Ramovo ždrijelo. Po nekim izvorima, pao je nešto kasnije u boju na Muratovici.

Luku Petrova Jovovića su zapopili sa 17 godina, ali je njemu nekako draže bilo držati jatagan od kadionice, a miris baruta mu je bio miliji od tamjana. Vjerovao je da će četujući i bijući se bolje spasiti i zakloniti svoj narod od turskog pogroma, pljačke i nasilja svake vrste. Taj viteški harambaša nadaleko se proču ko gorolom i glavosjek dušmanski, pa posta desna ruka knjazu Danilu u svim bojevima tog vakta.

Mila Petrova Jovovića zapopi vladika Rade da bi drž'o službu božiju u Markovini, jer mu brat stariji Luka nije za to mario. Pop Milo je to revnosno i činio svakad kad bi mir vladao, no čim bi Turci zaprijetili da “utule” svijeću srpske slobode, skidao je sa sebe epitrahilj, a pripasivao svijetlo oružje. Ovaj neumoljivi osvetnik četovao je oko 20 godina, mnogom zlotvoru stao na put i s crnom ga zemljom sastavio. Od Grahovca i Vučijeg dola, preko Duge, Krsca, Ostroških Greda, Plane i Poljica, pa do Spuža i Nikšića, nemilice je prolivao i svoju i dušmansku krv, pribavljajući tako sebi besmrtno ime.

Teško bi bilo pobrojati sve podvige i junaštva ovog slavnog četobaše među kojim se ističe boj na Kadinom Prodolu 1862, kad priteče u pomoć Banjanima, kojih napade 7.000 vojnika Selim-paše. Turci su tu strašno potučeni, a pop Milo Jovović je činio čuda od junaštva. Tom prilikom on posiječe Asan-bega Rusulbegovića, ajana trebinjskog. Pop Milo je bio silno omiljen i poštovan među vojskom. Osim junaštva, krasio ga je stas, ljepota i rječitost, a bio je i čuven guslar. Ne bez razloga mnogi mu biše zavidni i ljubomorni, to ga najposlije i glave košta. U ljeto 1877, prilikom opsade Nikšića, tast kralja Nikole - Petar Vukotić ga podlo okleveta kod sujetnog vladara i ovaj mu oduze komandu nad odredom. Pop Milo, ne mogavši otrpjeti tu uvredu, ode pod bedeme nikšićkoga grada i pozva na dvoboj kapetana Mušovića. Tako Turcima odnese glavu svoju na poklon, a oni ga kukavički ubiše iz pušaka sa kule stražare. Novak Ramov je tad pred kraljem bez okolišanja jetko odbrusio: “Striko Milo, neka oni koji te u smrt oćeraše cijelog života budu stidni i sramotni”. Sve je to predivno opisao književnik Božo Đuranović u pjesmi “Pogibija popa Mila Jovovića”. Eto, takva je bila junačka loza čiji je jak izdanak bio i Novak Ramov Jovović.

Ulazak u Nikšić

Po oslobođenju Nikšića kralj Nikola je htio da u grad ispod svečanog slavoluka ispred njega prvi uđe Milovan Perišin Pavićević koji je, po njegovom mišljenju, bio najveći crnogorski junak. Međutim, i sam Milovan i ostala vojska izvikaše Novaka Ramova za najvećeg svog viteza i to knjaz prihvati. No, skroman kakvog ga je Bog dao, on pristade samo pod uslovom da s njim kroz slavoluk zajedno prođu Milovan Perišin i Jovan Lučin. Kralj mu dodijeli kuću najvećeg nikšićkog junaka Ahmeda Bauka, ali se 1885. nastanio u Mokroj Njivi, gdje je živio skromno i povučeno dok dušu ne preda Gospodu 1910, prije 111 godina.

Sahranjen je kod novog nikšićkog hrama Sv. Vasilija Ostroškog, uz prisustvo ogromnog broja poštovalaca i prijatelja. “Glas Crnogorca” je prenio riječi iz govora heroja sa Vučijeg Dola, brigadira Blaža Boškovića: “A ti, nezaboravni crnogorski viteže, boravi mirno vječni sanak, jer si se dostojno odužio zavjetnoj Srbinovoj misli i s pravom ti pripadaju uzvišene riječi najvišeg srpskog pjesnika - Petra Drugog koji je rekao: 'Blago onom ko dovijek živi, imao se rašta i roditi'“.

Sahrana

Poviše Nikšića na Petrovoj Glavici 1889. sagrađen je veličanstveni pravoslavni hram posvećen sv. Vasiliju Ostroškom. Avgusta 1900. na velikom narodnom zboru hram osveti mitropolit Mitrofan Ban i bivši vladika dabrobosanski Sava Kosanović. U hramu je po želji kralja Nikole sagrađena i kripta, a on prilikom osvećenja objavi svoju želju da tu budu sahranjeni on i kraljica, te da bi želio da mu vječnu stražu drže dva najveća srpska junaka: crnogorski Novak Ramov i hercegovački Stojan Kovačević, tako da budu sahranjeni pored hrama. Kada je umro Novak 1910, u skladu s tim amanetom, sahranjen je s južne strane crkve, a Stojanove kosti su tu prenijete i sahranjene na sjevernoj strani tek 1956. Međutim, sudbina je htjela da kripta za kraljevski par nikad nije otvorena i da im vječni počinak bude na drugom mjestu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.