Nova autentična otkrića o Titu
Nedavna inicijativa nekolicine advokata i istoričara u Srbiji za ocjenu ustavnosti pravilnika o korišćenju dokumentacije Bezbjednosno-informativne agencije, kojim Arhiv zatamnjuje ključne podatke u dokumentima i ograničava njihovo korišćenje istoričarima u naučnoistraživačke svrhe, prilika je da se još jednom otvori pitanje o srpskoj i eks ju savremenoj istoriografiji, pišu Novosti
Spomenuti pravilnik, koji je, inače, samo objavljen na oglasnoj tabli Arhiva Srbije, ali ne i u "Službenom listu", destimuliše istraživače koji pokušavaju da popune mnogobrojne "crne rupe" iz srpske, prije svega političke prošlosti. Da li je taj pravilnik u funkciji onih centara moći koji uporno pokušavaju da dokažu da nam je previše istorije, da bi trebalo sve zaboraviti i okrenuti se budućnosti?
Međutim, oni zaboravljaju da ukoliko istoriografija ne izgradi što istinitiju sliku o proteklim vremenima i događajima, ostaće manji prostor za lutanja generacija koje su pristigle i koje će tek pristizati. Do tada će se u istorijskom sjećanju i predanjima naroda raznorazne dileme samo mistifikovati i dobijati pogrešna značenja.
U zaostavštini nedavno preminulog bivšeg glavnog i odgovornog urednika "Novosti" Pere Simića ostala je ogromna istorijska građa iz moskovskih, beogradskih, zagrebačkih i slovenačkih arhiva iz novije političke istorije. Na tim dokumentima nema nikakvih zatamnjenja, te njihovo tumačenje i objavljivanje nije, na sreću, nikakvim aktom ograničeno.
Pero Simić, kao jedan od najboljih poznavalaca života i djela Josipa Broza, izdvojio je njegovo učešće u Španskom građanskom ratu kao najveću misteriju u karijeri vođe druge Jugoslavije.
"Tu veliku enigmu Tito je do kraja života krio, i od očiju javnosti, i od svojih najbližih saradnika, i od najintimnijih prijatelja. A dobro se pobrinuo da se ta tajna ne otkrije ni tridesetak godina poslije njegove smrti", zapisao je Simić.
Poklopac ove Titove Pandorine kutije prvi put je odškrinut početkom pedesetih godina prošlog vijeka. Diplomata Ranko Marković, otpravnik poslova u ambasadama u Varašavi i Tirani, prepričao je službenu bilješku njegovog prijatelja i ambasadora Mite Miljkovića, o predaji akreditiva 1953. godine u Sofiji. Miljkovića je primio šef bugarske države Georgi Damjanov.
U opuštenom, spontanom razgovoru, kada je usput spomenut Josip Broz, Damjanov je upitao Miljkovića:
"A kako je moj stari drug Valter? Mi se dugo poznajemo, u Moskvi smo dobro sarađivali. On ima velike zasluge za međunarodni komunistički pokret. Njega su slali na zadatke u Španiju i tamo je jedno vrijeme bio u velikim teškoćama, ali se dobro izvukao. I druge zadatke drug Valter je dobro izvršavao".
Ambasador Miljković će detalje ovog razgovora, pred kraj života, ispričati i književniku Dragoslavu Mihailoviću.
Georgi Damjanov je, inače, bio visokopozicionirani sovjetski agent koji je radio u aparatu Kominterne. Bio je šef jednog od najvažnijih njenih dijelova, odjeljenja za kadrove za sve zemlje Evrope, i sve vrijeme je djelovao pod konspirativnim imenom Aleksandar Belov. U Bugarskoj je najprije bio ministar odbrane, a potom i šef države.
Tito je demantovao tvrdnje svog naredbodavca iz Kominterne. I ne samo njega. Bilo je mnogobrojnih svjedoka koji su tvrdili da su se sa njim sreli u Španiji. Kao po pravilu, Tito je odgovarao da ih nikad nije vidio.
Nije se osvrtao ni na tvrdnje i svjedočanstva značajnog francuskog pisca i De Golovog ministra kulture Andrea Malroa, koji je američkom novinaru Sirijusu Sulcbergeru, koji je uživao veliko poštovanje maršala Broza, da je Tita vidio u Španiji. Ovo Marlovo svjedočenje nalazi se u Arhivu Slovenije, u fondu Vladimira Dedijera. Nije reagovao ni na knjigu Šveđanke Gusti Stridsberg "Mojih pet života", koja je objavljena davne 1968. godine u Hamburgu. Šveđanka je posvetila dvije strane njenom saborcu Josipu Brozu Titu i napisala da su se tokom rata sretali u Barseloni.
Josip Kopinič, jedna od najvećih enigmi jugoslovenskog komunističkog pokreta, čovjek koji je najviše pomogao Titu da dođe na čelo Partije, u Puli, 1983. godine, otvoriće dušu pokojnom kolegi Zoranu Bogavcu i piscu ovih redova. (Novinska sudbina teksta nastalog poslije ovog susreta s Kopiničem zaslužuje nekoliko rečenica. Poslije prvog nastavka objavljenog u "Reporteru" biva zabranjen. Poslije izvijesnog vremena slično se desilo i u listu "Intervju". Integralan razgovor sa Kopiničem, koji je još bio živ, objavljen je tek poslije šest godina, 1989. godine u "Dugi".)
Josip Kopinič, koji je bio visoki sovjetski obaviještajac u Španiji, govorio je na koje zadatke su Staljinove specijalne službe slale Tita u Španiju. Po njegovom svedočenju, Milan Gorkić je bio predstavnik Kominterne za Španiju "u svim vidovima pomoći i odnosa", a da se "poslije Gorkića Tito prihvatio dobrog dela tih poslova". To je značilo da je pod Titovom kontrolom bio rad predstavnika IV odsjeka NKVD-a, a jedan od tih poslova bila je i likvidacija neprijatelja u inostranstvu. Kao kontrolor IV odseka, Tito je odlazio u Španiju na inspekcijska putovanja, na dan-dva, svjedočio je Kopinič.
U bogatoj zaostavštini Pere Simića nalazi se još jedno svjedočanstvo o Titovom boravku u Španiji i njegovim konkretnim zadacima. Moris Torez je u vrijeme Španskog građanskog rata bio generalni sekretar CK KP Francuske, preko njega su iz Moskve prenošene sve poverljive sovjetske odluke i direktive za Španiju. U njegovim rukama je ostao i dokument iz koga se "vidjelo da je Tito bio zadužen za likvidacije u Španiji", preciznije, da je bio "šef štaba za likvidacije u Španiji".
Poslije Torezove smrti, sadržaj tog dokumenta Vladimiru Dedijeru je 1979. u Parizu prezentovao biograf lidera francuskih komunista Albert Soboule. Postojanje ovog dokumenta Dedijeru je deset godina kasnije, septembra 1989, potvrdio i Josip Kopinič.
Ovaj dokument potvrdio je i jedan od španskih likvidatora, Ivan Stevo Krajačić:
"Četvrti odsjek je radio dvije vrste poslova: diverzije pod komandom ruskog generala Pavlova i likvidacije neprijatelja - trockista", piše u rukopisu knjige Pere Simića koja bi uskoro trebalo da ubude objavljena.
Pozadinu ove velike Titove tajne do kraja je dešifrovao jedan njegov bliski saradnik, koji je jedno vrijeme bio i šef kabineta, zagrebački komunista jevrejskog porekla Leo Mates. Tito se sa Matesom družio baš u vrijeme Španskog građanskog rata, a po okončanju tog rata svraćao je i u Matesovu kuću u Zagrebu.
U Arhivu Slovenije, u fondu Vladimira Dedijera, nalaze se mnoga dokumenta i dokazi koje je ostavio ovaj veliki istoričar i istraživač. Tu je zabilježen i jedan događaj koji se odigrao u prvim danima Drugog svjetskog rata u porodičnoj kući Lea Matesa, na Šalati u Zagrebu, a koji daje sasvim drugi ugao gledanja na Titov boravak u Španiji.
Pored Matesa je sjedila Anka Butorac, bivša supruga Blagoja Parovića, jednog od najpoznatijih jugoslovenskih komunista, koji je nekoliko mjeseci pred odlazak u Španiju pao u nemilost i Kominterne i svoje supruge zbog ljubavne veze sa jednom mladom saradnicom sovjetskog poslanstva u Budimpešti.
Razgovor sa Leom Matesom od 24. septembra 1983. godine, Titov biograf Dedijer je vjerno, od riječi do riječi, zabilježio:
"Tito u Matesovoj kući u Zagrebu, iznad Šalate, Anki Butorac odjednom: 'Ja sam tvoga 'druga' poslao u Španiji u smrt!'"
Dedijerova nevjerica je bila toliko velika da je pored ove Titove rečenice, u ljevom gornjem uglu, roze flomasterom ispisao četiri krupna uzvika "!!!!".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
