Manje poznati detalji iz života Sarajlije Sava Škarića Zembilja (1878-1909): Barikada iz bolesničkog kreveta

Između mnogih sjetimo se srpskih pjesnika Milutina Bojića, Osmana Đikića ili Velimira Rajića. Junak ove priče je jedan njihov vršnjak, koji je u sam osvit 20. vijeka svojim prkosnim i oštrim perom uzburkao bosansko-hercegovačku javnost. Riječ je o publicisti i satiričaru Savu Skariću, zvanom Zembilj, čije ime danas, nažalost, mnogima ne znači ništa.

Međutim, u prvim decenijama prošlog vijeka nije bilo budžaka u BiH gdje se za to ime nije čulo i gdje se ono nije pominjalo sa puno simpatija i poštovanja. Njegovi tekstovi su udvostručavali novinske tiraže i čitali se sa oduševljenjem na javnim mjestima pred okupljenim narodom, koji je svaku riječ pozdravljao burom smijeha i odobravanja. Poslije bi se danima prepričavalo: “Što 'no rek'o Zembilj...” Jer otkako je gavran pocrnio, niko se u Bosni nije tako javno i drsko rugao vlastima i udarao na njih.

Puno je neke oprečne simbolike vezano za vrijeme njegovog rođenja, prije 144 godine. Na svijet je došao te nesrećne 1878, kada je Austrougarska monarhija okupirala Bosnu i Hercegovinu, a opet rođen je na Savindan (otud mu i ime), praznik velikog srpskog prosvjetitelja i državotvorca. Skarići su bili ugledna sarajevska građanska porodica, koja je držala do stare patrijarhalne tradicije i srpskih patriotskih osjećanja, pa ne čudi što je Savo sa drugovima gimnazijalcima, podstaknuti srpskom borbom za kulturno-školsku autonomiju, osnovao tajno političko-književno društvo “Srpska svijest”. Družina u sastavu Živko Nježić, Vasilj Grđić, Milan Srškić, Vaso Glušac i Aco Babić na Skarićevom tavanu uskoro ilegalno litografišu i istoimeni časopis. To su bili počeci njegovog nacionalnog aktivizma. Iz tog vremena stoje i dokazi o njegovoj saradnji sa Kraljevskom akademijom u Beogradu, kojoj je slao narodne pjesme prikupljene od seljaka iz sarajevske okoline. Poslije svršene gimnazije Savo u Zagrebu upisuje studije farmacije, no pred sam diplomski ispit stiže ga kobno reumatsko oboljenje. Iz tih razloga 1904. vraća se kući i pada na bolesničku postelju, sa koje se neće dizati do kraja života. Onemogućen za bilo kakvu drugu djelatnost ovaj mučenik, sa nesumnjivim književnim darom, odlučuje se da piše i tako počinje njegova borba na dva fronta. Prva protiv okupacione austrougarske uprave, njenih satrapa i domaće malograđanštine, a druga protiv opake bolesti, koja ga je kao teškog invalida posljednjih pet godina života prikovala za bolesnički krevet. Tragična igra sudbine je odredila da čovjek sa tako slobodnim, krilatim i borbenim duhom ima zarobljeno, bolom okovano tijelo.

U periodu od avgusta 1906. do avgusta 1909. on će u dnevnim novinama “Srpska riječ” svake subote objavljivati svoj mega-popularni satirični feljton, što bismo mi danas rekli kolumnu, sa  ukupno 144 nastavka. Feljton je izlazio pod naslovom “Zembilj” (torba, ceker), podnaslovom “politički zarzevat” i potpisom “Džumbusdžija”, a sebe je još nazivao i Maskarić, lucidno spajajući riječ maskara, što znači šala-vic, sa svojim prezimenom Skarić. On je tako svoj bolesnički krevet pretvorio u svojevrsnu barikadu sa koje je branio pogažena prava ovdašnjeg naroda, njegov moral, dostojanstvo i tradiciju, a ispaljivao oštre strijele, a i teže projektile, na perfidnu i zloćudnu crno-žutu kolonijalnu upravu, sve što je ona predstavljala i dovukla sa sobom, kao i neželjene goste “kuferaše”. On sam je skovao taj termin, a odnosio se na razne pripadnike državnih i drugih službi, koji su sa koferom u ruci došli da se tu uhljebe. Bili su to većinom provincijalci, tankog porijekla i klimave karijere, pa su kao takvi bili osuđeni na službu u kaljavoj Bosni. A kad su se već našli tu, naglo su se osjetili važnim u odnosu na stanovnike te zaostale dojučerašnje turske provincije, pa je često njihova skorojevićka arogancija, pa i prezir spram domaćih ljudi, išla do nepodnošljivosti.

Zembilj je brzo prepoznao loše prikrivenu namjeru Beča da već dobro uhodanim perfidnim pravno-političkim rabotama i represijom kompromituje, ekonomski oslabi i marginalizuje Srbe i muslimane, kako bi ih držao u inferiornoj poziciji i tako osujetio svaku njihovu političku akciju. Nastojalo se po svaku cijenu spriječiti njihovo političko povezivanje, u čemu se na kraju i uspjelo. Sa druge strane favorizovani su domaći manjinski katolici, jer je “vira carska” trebala biti vladajuća i dominantna. Snažno je podržavana ideja “Hrvatske Bosne” u carevini, koju su kao jurišni odredi nadbiskupa Štadlera, zadojeni vjerskom mržnjom, gurali frankovci i jezuiti. Na sve strane vršljali su konfidenti, protiv čestitih, viđenih ljudi vođeni su razni montirani procesi, pa i oni veleizdajnički. Vuk je još davno u Lici pribilježio poslovicu: “Bolje ti je da te ćera Turčin sa sabljom, nego Švabo s perom.” Zato je Skarić svojom britkom satirom nastojao demaskirati i potkopavati tu politiku i probuditi srpsko-muslimanski zajednički otpor okupatoru. Viktor Popović za njega kaže da je bio tvorac i glasnogovornik srpskog javnog mnjenja, ali i “advokat” srpsko-muslimanske sloge. Zembilj sa posebnom strašću, i to poimenice, žigoše, sramoti i diskredituje pokvarene mutikaše i karakterno jadne skutonoše okupatorske vlasti, kao što su Đorđe Nastić, Ademaga Mešić i drugi. Pored toga, bio je izuzetno osjetljiv na kvarenje srpskog jezika. Zemaljska birokratija je njemačkom jeziku pridodavala razne napabirčene, iskvarene riječi iz slovenskih jezika i od toga pravila galimatijas i jezičkog frankeštajna, koji se počeo koristiti u državnoj upravi. On i Kočić to su oštro napadali, praveći pičvajz i još veću karikaturu od te idiotske mudrolije i šlamperaja.

U jednom od “Zembilja” Savo po narodnoj mustri skroji svom, pola godine starijem, satiričarskom sabratu ove šaljive stihove: “Ljuta guja Kočić Petrašine/Koji znade sitne knjige pisat'/Sitne knjige i zulume suhe/Koji brani svoje Krajišnike/Od krvnika, od zla činovnika/Od šumara i nadžak žandara.” I poslovica kaže: “Sličan se sličnom raduje.” Izvrgavajući ruglu razne društvene devijacije, Zembilj je otrovnim žaokama “počastio” i domaću malograđanštinu, taj polusvijet, koji je u odijevanju, govoru i ponašanju razmetljivo oponašao prispjelu bjelosvjetsku “gospodu”, pa šta košta - da košta. Sve je to djelovalo tako skorojevićki, otužno i kičasto, kao kada bi na divlju krušku nakalemili palmu. Vještim kozerijama, marifetlucima i burgijama on je tu sliku dovodio do groteske.

Skarić je u svojim tekstovima obilato koristio vedri humor kroz igru riječi, aluzije, kalambure, hiperbole, sarkazam, ironiju, izreke i dosjetke, koristeći se jezikom starog Sarajeva, koji efektno i duhovito kombinuje sa frazeologijom muslimanske mahale. Taj njegov šaljivi model zadržao se do današnjih dana: hrsuz i sultanija - bitanga i princeza, zvrk hanuma - balerina, itd. O Skariću su dosta pisali J. Kršić, M. Marković, P. Papić, I. Šijački, A. Omčikus, D. Đuričković, R. Popović i drugi. Skarić je najčešće poređen sa Kočićem, Domanovićem, Ognjanovićem - Abukazemom i Nušićem. Krajem 30-ih sarajevske dnevne novine “Jugoslovenska pošta” je objavljivala feljton “Zembilj po drugi put na zemlji”.

Nažalost, 1909. bolest je nezadrživo ispijala poslednje kapi života iz njegovog napaćenog tijela. Bilo je to mučno trajuće umiranje. Posljednjih mjeseci mogao je pomjerati još samo tri prsta kojima piše i to uz poseban položaj tijela. Majstor stolar Jovo Ćuković mu je napravio naročite dodatke na krevet da bi nastavio rad. On će mu zahvaliti šaljivim stihovima  za te “skele i menđele” kad mu Jovo veli: “ ... evo sprava Maskariću Sava, pa da pišeš dokle dušom dišeš.”

Na nesreću, ni jedno ni drugo ne potraja dugo, veliki borac i daroviti satiričar s dušom se podijelio 8. septembra 1909. u 31. godini života. Tim povodom desetine novina i časopisa, od Dunava do mora, objavilo je nadahnute nekrologe. Na kraju onog u “Bosanskoj vili” stoji: “Narod u ime koga je progovarao, oplakao ga je iskreno i vratiće mu dug kojim ga je Skarić zadužio.”

Jesmo li vratili taj dug?

Velikosrpska jaja

Zembilj: “Opazilo se da Pravoslavno pučanstvo o Uskrsu ima običaj da šara jaja i da voskom ispisuje na njima razne veleizdajničke riječi kao 'Živili Srbi!' itd.

Pošto i to spada pod zakon o štampi to će se odsad morati ovako pisana jaja slati na cenzuru. /.../

Interesantno će biti ako Bog da na Veliki petak kad zapita seka-Dara Mijina svoju komšinicu Seku-Joku Uskurdijinu:

- Brojtro, seko-Joko! Jesu li tvoja jaja došla sa cenzure? - Jesu, fala Bogu. Onaj moj ih još zorom odnio, pa mu ih srećom nisu zaplijenili. A šta je s tvojim jajima seko-Daro? - Prođi se, sestro, ne pitaj? I ja svoja poslala još juče po mom Miji na tu nesretnu cenzuru, pa mi se vratio bez jaja. - Kamo jaja nesretniče, sučim ću Vaskrs provesti kukavica? - pitam ja njega. - Bogme - veli - zaplijenjena, pošto su velikosrpska i veleizdajnička...”

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.