Mali Kozarac sa velikom antisrpskom baštinom

U isto vrijeme cilj posjete Kristijana Šmita, u svjetskoj zategnutoj situaciji, bilo u ulozi visokog predstavnika u BiH ili bez te uloge, nije jasna i Srbi je ne smatraju dobrom namjerom. Za nju bi srpski velikan Nikola Pašić, da je živ, ponovio svoje riječi iz 1914. godine, kada je Austrougarska na pritisak Njemačke objavila rat Srbiji: “Austrija nam je objavila rat. To je njen kraj. Bog će nam dati pobjedu”.

A veliki Nijemac, i državnik i političar Helmut Šmit, gledajući svoje nasljednike i njihove sljedbenike, ponovio bi svoje riječi da Njemačka treba da pobijedi samu sebe.

A danas Kozarac sa svojim muslimanima kao tačka na putu Berlin - Bagdad, Berlin  - Carigrad, trebalo bi da zaboravi, a Nijemci da nauče, hajku na Srbe sa početka Prvog svjetskog rata, koja je iznenadila i samog predstojnika austrougarske ekspoziture u Kozarcu. U vezi sa tim, on je te 1914. obavijestio vladu u Sarajevu kako mu je musliman koga svi u Kozarcu zovu “Srbožder”, prijavio Dragicu Čalić, učiteljicu u Srpskoj školi u Kozarcu. 

Predstojnik je sumnjao u istinitost njegovih navoda i nije mu bilo jasno šta se iza toga krije. U zaoštrenim političkim i nacionalnim protivrječnostima između muslimana i Srba u Kozarcu, predstojnik kaže da održava mir uz pomoć žandarmerije i muslimanskih šuckora regrutovanih iz redova deklasiranog ološa prvenstveno protiv Srba i čuvanja mira od njih. Zato što će biti upućeni na Srbe i Srbiju, muslimani Kozarca i nešto katolika odazvali su se na austrougarsku mobilizaciju s pjesmom i veseljem. 

Za ovdašnje Srbe predstojnik kaže da ih je oštro kažnjavao zbog mnogih prekršaja. U antisrpskoj ratnoj euforiji, na vijest da ekstremni tešanjski muftija Ademaga Mešić, koji je u Drugom svjetskom ratu bio ustaša i poznati Pavelićev i Hitlerov pristalica, koji je skupljao dobrovoljce, u Kozarcu se 1914. i pored protekle mobilizacije prijavilo više od 200 muslimana “željnih da budu na neprijatelja povedeni”. 

Pri tome su polazili sa različitih pozicija i interesa: katolici su željeli uništenje Srbije “u čast Austrije”, a muslimani “kao osvetu” za poraz Turske u Prvom balkanskom ratu 1912. od Srbije i njenih saveznika.

Podjele

Podijeljenost Kozarca po vjerskom ključu i političkom opredjeljenju u odnosu na austrougarsku okupatorku, odrazilo se i prilikom sakupljanja ratne pomoći od naroda. Katolici i muslimani su bili prerevnosni u prilozima pa je tako na licitaciji na priredbi u korist ratne pomoći jedna cigareta prodata za 152 krune, a za jednu krunu se prije rata moglo kupiti jagnje. 

I pored teškog zla u kojem se našlo srpsko stanovništvo Kozarca predstojnik navodi kako je ustanovio “da se ono nada da će se napadnuta Srbija uz pomoć Rusije izvući iz teške ratne situacije... da je seljaštvo čak očekivalo i dobit posjeda u vlasništvo i ukidanje trećine”. 

On tadašnje “mirno držanje” Srba u Kozarcu pripisuje “ne lojalnosti srpskog pučanstva nego posljedici vješala” i ističe da su “Srbi bili toliko dugo lojalni dok im se ne bi ukazala prilika da to ne budu, što se primijetilo odmah pošto su trupe Srbije prodrle u Bosnu”.

Istorija ne pamti ni iz vremena turske ni austrougarske okupacije zlodjela genocida nad Srbima u Kozarcu i njegovoj okolini kao ona koja su počinili muslimani i Hrvati za vrijeme NDH u Drugom svjetskom ratu.

Samo u jednom danu, na pravoslavni praznik Svetog Iliju 1941. godine, u Kozarcu su muslimanske i hrvatske ustaše pobile više od 200 Srba i dvojicu Ukrajinaca. Zbog masakra kojim je Kozarac bio zaliven krvlju srpskih žrtava, hrvatska ustaška vlast je organizovala sudski proces u Banjaluci, a kasnije je to učinila i partizanska.

Taj i druge zločine nad Srbima u Kozarcu i okolini i ustaška i partizanska dokumentacija veže za Huseina Mujagića iz Kozarca i uzgredno za Srećka Branu, topničkog satnika prispjelog iz Banjaluke. Mujagićeva uloga je dovođena u vezu sa njegovim siledžijstvom u Kozarcu i prije rata, kada je bio kažnjen zato što je nagovarao rulju da zbog hapšenja nekih njegovih “drugova po čaršiji” viču pred zatvorom: “Puštajte ljude, jer mi svi idemo u zatvor ako se oni zatvore”. 

Kada se narod razišao, počeo je sam izvikivati parole kojima se najlakše mobilišu jednovjernici: “Čujte muslimani, nas žandarmerija stavlja u zatvor samo zato što smo muslimani, a ni za šta drugo. Žandari su nam oteli sto hiljada dinara pa nas sada vode u zatvor”.

Zločin nad Srbima u Kozarcu na Ilindan 1941. ustaška vlast, koja je na drugim mjestima to sama činila, pripisala je Mujagiću i njegovim “divljim ustašama”, koje su se odmah u aprilu 1941. odmetnule od organizatora ustaške vlasti Ibrahima Takića H. Osmanagića, predsjednika novoformiranog Narodnog vijeća. 

Poslije 25 dana Mujagić se sa 25 ljudi pojavio u Kozarcu kao ustaša, o čemu je imam u Kozarcu Husein Baraković u sudskoj istrazi izjavio da je Mujagić jednog četvrtka izašao na sedmični sajam u Kozarcu odjeven u uniformu ustaškog tabornika i rekao da kao takav ima vlast, snagu, moć i da može raditi šta god hoće. U jednom ustaškom podatku se kaže da su na Mujagićevu zapovijest poubijani najprije “najugledniji Srbi, u grupama i pojedinačno”, a zatim im imovina opljačkana. 

Kod ubijanja je primijenjena logika izbora onih koji su mogli povesti narod na otpor, a poslije se ubijalo bez izbora. Među uglednim žrtvama bili su lugar Vujo Dotlić, opštinski bilježnik Mihailo Vladušić, poštar Milan Plavšić, knez sela Babića Stojan Dragonjić, zatim Slavko, unuk Riste Vujičića i dr.

Zavodeći teror i pljačku u Kozarcu i okolini Mujagićeve ustaše sa njim na čelu najprije su od jugoslovenske vojske u rasulu otimali konje i prodavali ih, a zatim ih ponovo otimali od kupaca pa i od svojih istovjernika, kojima su pljačkali dućane i trgovine kao i Srbima. Samo iz dućana Saliha Kahvedžića u selu Deri odnijeli su robu u vrijednosti 15.000 dinara. Sa svojim ubicama i pljačkašima Mujagić je, kako je u istrazi izjavio Mustafa Mehanović iz Kamičana, prodavao volove otete od Srba u kafani Ibre Šahbaza. 

Prema izjavi Mehmeda Kapetanovića, državnog cestara u Kozarcu, Mujagićevi pljačkaši su jednoj Srpkinji iz sela Crnića odveli sina, oca, petoro djece i oduzeli joj 16.000 dinara. Od Ostoje Prpoša, šumskog preduzimača u Omarskoj, traženo je 100.000 dinara da bi ga pustili iz talaštva.

Sa dolaskom Srećka Brane iz Banjaluke sa oko 70 ustaških vojnika pojačana su pljačkanja i stradanja srpskog naroda u Kozarcu i okolini. On je rekao Mujagiću “da je došao u Kozarac da sve čisti”. Taj posao je dobro usavršio među banjalučkim ustaškim upravljačima i koljačima kao što su Viktor Gutić i Feliks Neđelski, za koje su radili egzekutori Ibrahim Kolonić iz Prijedora, Hajro Blekić, Tomislav Dizdar, Asim Đelić i drugi. 

Kolonić i Đelić su ubili dvadeset dvojicu Srba iz gradiških sela, od kojih je poznat samo Milan Šarić, a likvidirani su u tvrđavi Kastel i Žandarmerijskoj kasarni. 

Među zasebnim žrtvama su bili Simo Marjanac, narodni poslanik i Nikola Ćurčija, koji su ubijeni u selu Šargovac. Đelić je sa ustašom Nikolom Čondrićem ubio na Petrićevcu četvoricu Srba seljaka iz sela Kosjerovo. Sa još jednim žandarom opljačkao je 15.000 dinara od Vlade Popovića iz Laktaša, a po sporazumu sa Petrom Nosterom je u novembru 1941. popisao u Banjaluci 40 Srba za hapšenje. 

U pirovanju se isticao i Tomislav Dizdar iz Banjaluke koji je bio pod rukovodstvom Neđelskog. Sa Đelićem je, po Gutićevom naređenju, pored ubistva Sime Marjanca učestvovao i u ubistvu banjalučkog vladike Platona i 16 sveštenika. Dizdar je inače još kao đak banjalučke Gimnazije postao klerofašista križarskog društva u školi. Učestvovao je u pripremi svečanog dočeka u Banjaluci prilikom dolaska Nijemaca i ustaških emigranata. Jednom se hvalio da treba da ubije još dvojicu Srba da bi namirio broj četrdeset.

Orgijanje

Prelazeći ćutke preko uloge Srećka Brane ustaška dokumentacija za Mujagićevo ponašanje u Kozarcu kaže da se u njemu pojavio sa izjavom “da je on ustaški kapetan koji ima svu vlast u Kozarcu”, koji dovodi u vezu sa svojim položajem u porodici. Kako je u istrazi rekao Bećir Muranović, porodica mu je bila veoma bogata, ali je on uvijek imao manje od brata Hasana. 

Njegovi ljudi u hapšenju Srba su bili: Muharem Krkić, Ibrahim Memić, Haso Hrustić, Mujo Bešić, Husein Milkić, Meho Glamočanin, Alija Talić, Smajo Ćustić (svi iz Kozarca) i Jure Tomić, Ante Idža i neki Grga iz Ivanjske. U tom orgijanju na Srbe je Mujagić, kako ističe Alija Huskanović, privremeni oružnik u Kozarcu, rodom iz Bronzanog Majdana, govorio: “Ja sam Bog. Kao ustaša imam pravo da ubijam koga, ma kada, ma gdje. 

Oružnici su meni podređeni, imaju izvršavati moje zapovijesti”. Među nasilnicima i ubicama Srba u Kozarcu isticao se i Huso Forić, koji je radi toga napustio svoj seljački posao. U terorisanju Srba u Prijedoru i Kozarcu i razoružavanju jugoslovenske vojske tokom aprila i maja 1941. učestvovao je i Suljo Kusuran iz Kozarca, koji je 18. aprila u Zagrebu stupio u ustaške redove kapetana Dasovića. 

Da bi podgrijao muslimane u likvidaciji Srba, stigao je u Kozarac i Marko Stipić iz Trbušana, rekavši da su se u blizini njegovog sela pojavili “četnici”, kako su nazivani Srbi, i da je, navodno, poginuo Ivan Štehar.

Pohapšeni Srbi u Kozarcu trebalo je da budu sprovedeni u Prijedor. Ali, umjesto toga, njihovi pratioci Ferdo Tukerić, Jozo Šumaher, Ibrahim Memić i još dvadesetak civila pobili su i Ukrajinca Vladu Strehaljskog i Mitra Tihostupa na mjestu zvanom “Zajednica” na putu Kozarac - željeznička stanica, čije je vlasništvo bilo Sejde Hrnića. Prema kasnijoj izjavi učesnika u tim ubistvima, Šumahera, Nijemca rodom iz Topole koji je živio u Kozarcu, uhapšenici Huseina Mujagića i Brane Srećka su po “partijama” pobijeni sjekirama i kolčevima. 

Navodno je on bio odvojio Vladu Marina, ali su i njega muslimanske ubice likvidirale. Njegovoj udovici Ljubici i drugim Srpkinjama Mujagić je zabranio da nose crninu. Šumaher je izjavio i to da je Atif Husić, iz sela Kozaruše silovao 18-godišnju kćer Dragutina Kajteza iz sela Balta Jaruga. Stoka pobijenih Srba dotjerana je po Mujagićevom naređenju u dvorište oružničke postaje u Kozarcu. Sudbinu pobijenih preživio je Dragan Ritan, koji je kasnije postao član Mjesnog narodnog odbora u Trnopolju kod Prijedora.

Poslije ovog zločina Mujagića je uhapsila viša ustaška vlast kao “divljeg ustašu” i sprovela ga u zatvor u Banjaluci. Prema izjavi Pave Martinovića Mujagić je pri polasku pred zgradom oružničke postaje u Kozarcu izjavio: “Ja idem u crnu kuću u Banjaluku, vratiću se prije nego oružnici, a ako se vratim idem u komuniste... Ljudi, idite u šumu da spasite svoju djecu”. U vezi sa tim Ivan Teveli je izjavio da je čuo ove riječi: “Ljudi, znajte da sam bio vođa za vrijeme Jugoslavije, i sada sam vam vođa... Znajte da ova današnja vlada ne valja... Bježite svi u šumu”. 

Mujagić je, mimo očekivanja u zatvoru ostao do 30. marta 1942, kada ga je ministar pravosuđa NDH pomilovao. U ljeto iduće godine ubili su ga “nepoznati počinioci” na Kozari. Prije toga je u borbi sa ustanicima poginuo njegov brat Hase, zbog čije smrti su ubijeni Eminbeg Zaimović i njegov sin Mustafa, kao pripadnici kozaračkih partizana.

Kada su neke ubice Srba na mjestu “Zajednica” bile izvedene na narodni sud 1945. godine, tada je Jevdokija Tihostup optužila Muju Huskića iz Kamičana i Ferdu Tukerića, pomoćnog lugara u Kozarcu, i još jednog muslimana da su njenog muža odveli sa vršidbe i ubili ga sa Srbima na zemljištu zvanom “Zajednica”. 

Kao i na suđenju Mujagiću, i na kasnijim suđenjima njegovim saradnicima bilo je izjava u vezi sa ubistvima Srba i na mjestu “Zajednica” i na drugim mjestima. Tada je Ibro Fazlić, seljak iz Kozarca, izjavio da su poslije jedne noćne pucnjave 1941. u Banjaluku povedeni Vujo Dotlić, lugar iz Kozarca, i još neki Srbi, ali su pobijeni već u Kamičanima. 

Zorka Ćorić, na silu pokatoličena Srpkinja iz Balta Jaruge, 22-godišnja udovica, izjavila je da su njenog muža Milana, ubijenog na Ilindan, opljačkali Muharem Krkić i neki Ćustić.

Kao i Mujagićeve riječi pred polazak u Banjaluku, tako i riječi nekih uhapšenika kasnije pred narodnim sudom pokazuju svu bijedu i zablude ustaške NDH sa muslimanima i Hrvatima. Suljo Kusuran se branio da po osnivanju te tzv. države nije odmah dobrovoljno stupio u ustaške formacije, nego silom u tzv. “Narodnu zaštitu”. 

Po naređenju Dasovića i Mujagića opljačkao je stvari Vojislava Dragičevića. Izjavio je da je kao domobran u Kozarcu bio veliki protivnik fašističkog režima, pogotovo ustaškog, a svoju odbranu je završio riječima: “...vidjevši njihove protivzakonitosti i zvjerstva ne bih se nikad uputio da služim sa takvim kletim neprijateljem našeg naroda”. 

Otac Mehe Žerića iz Ambarina je na narodnom sudu u Banjaluci rekao da njegov sin nije nikad nikog ubio ni pljačkao, “niti je ma čime fašističkim okupatorima svoju pomoć pružao... Sav njegov grijeh... što je morao pod silom prilika ići u domobranstvo... Dobrovoljno je 1942. godine stupio u ustaše poslije Kozarske ofanzive...”. 

Zloglasni Tomislav Dizdar je iznio da je “...svjestan svoje pogreške, povodeći se društvom u koje je upao količinom tih događaja... Birajući između dva zla manje - otišao sam u domobranstvo da bih kasnije pomogao NOP... Svjestan napora narodne vlasti i težnji Narodnog fronta da od nas stvori ljude novog kova... želio bih da ovoj našoj zemlji socijalizma svojim radom doprinesem”.

Bila su to pravdanja koja nisu zapamtili ustaški potomci ni u Kozarcu ni u drugim mjestima. Muslimani iz Kozarca, kao i iz cijele Bosne i Hercegovine, ponovo se povedoše za novoustašama, ubivši, kao Mujagić 1941. jednog vojnika JNA na putu kroz Kozarac, čime se uključiše u minuli vjerski rat 1992. 

U njemu je tada izgledalo kao da se Kozarac ugušio u srpskoj krvi prolivenoj vijekovima za svoj opstanak, ali i slobodu i muslimana iz 1918. i 1945. godine. Ali, Srbi su bili u zabludi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.