London 1665.: Kuga umorila stotinu hiljada ljudi
U prvoj polovini 14. vijeka (početkom 1349. godine) u Londonu je sedmično sahranjivano dvije stotine leševa umrlih od kuge, bilježili su hroničari.
U gradu gusto naseljenom i prilično prljavom, kuga nije štedjela ni siromašne ni bogate, mada dokumenta govore da su imućni pokušavali da se spasavaju bijegom u unutrašnjost zemlje i na taj način, u stvari, širili pogubnu zarazu i na ostale dijelove Ostrva.
Kuga iz 1348. pokosila je u Londonu 20.000 ljudi, što je bila trećina tadašnje gradske populacije. Ali, najveća nesreća Ostrva bila je što je kuga "navraćala" u London u toku nekoliko stoljeća i počesto.
Epidemija iz 1665. bila je najpogubnija od svih prethodnih. Ljetnje vrućine te godine, kombinovane sa gustinom stanovništva, stvorile su idealne uslove za širenje epidemije.
I dok su gradski bogataši i viša klasa pokušavali da se spase bijegom iz grada u unutrašnjost, siromašnom dijelu stanovništva bilo je zabranjeno da napušta grad. Dio ovih očajnika bježao je na napuštene čamce i brodiće bogataša, usidrene usred Temze.
Hronike govore da se vjerovalo kako su psi i mačke glavni prenosnici bolesti, pa je zabilježeno da je London u tim mjesecima bio "masovno, zastrašujuće gubilište pasa i mačaka".
Tokom najpogubnije epidemije kuge, u 17. vijeku, ustanovljena su posebna pravila za život u Londonu. Ako bi se razbolio član porodice, svi ukućani bi bili zaključani u karantin u toku 40 dana, bez mogućnosti da komuniciraju sa spoljnim svijetom i da nabavljaju hranu i piće.
Na vratima takve kuće visio bi veliki krst crvene boje. Iz najnižeg sloja gradske sirotinje regrutovali su se dobrovoljci pod kolokvijalnim nazivom "skupljači", koji su kupili mrtve kružeći ulicama i uzvikujući "izbacujte vaše mrtvake".
Prema zapisima u londonskim arhivama, u prvoj sedmici septembra te godine registrovana je smrt 5.156 ljudi. Leševi su sahranjivani u masovne grobnice. Kuga je odnijela 100.000 života.
U poređenju sa ovom epidemijom, veliki londonski požar 1666. godine, koji se vodi kao jedna od najvećih katastrofa koje su ikad pogodile grad, došao je gotovo kao - blagodet. Požar je uništio veliki dio grada, ali bilo je samo šest ljudskih žrtava. Njegova "blagodet" bila je, međutim, u tome što je vatra spalila do temelja najsiromašnije i najprljavije dijelove koji su i bili najčešća žarišta epidemija.
Velike epidemije kuge nisu od tada pogađale London, ali je zato kolera često navraćala i odnosila, u prosjeku, po 30.000 života, i to 1848, 1853. i 1865. godine. Sve do 19. vijeka London nije imao uređen sistem uklanjanja đubreta, nego je ono haotično odbacivano u kanale koji se granaju iz Temze u dijelove grada.
Nevolja je bila što se voda iz kanala koristila za piće, pa u knjizi "Londonski saputnik" stoji neobičan podatak da je "pivo bilo glavna alternativa pijaćoj vodi".
Situacija sa smećem je postajala nepodnošljiva. U ljeto 1858. temperatura u Londonu dostizala je 35 stepeni Celzijusa, a smrad koji se širio gradom bio je toliki da su, na primjer, prozori na Parlamentu i Vestminsteru morali da budu pokriveni impregniranim, ljepljivim zavjesama kako bi se Parlament zaštitio od tog smrada.
Tek 1855. gradska uprava je izradila plan podvodnih kanala za otpadne vode, dugih 1.240 milja! Ali, trebalo je sačekati 1947. godinu da se prva riba pojavi u prečišćenoj Temzi i njenim kanalima. London od tada ima, procjenjuju svjetski stručnjaci, najčistiju pijaću vodu među evropskim prestonicama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
