Legenda o hajduku Stanku Sočivici i njegovoj borbi protiv Turaka: U krvi je nosio nepokoreni i slobodarski duh

Oštre se jatagani i sablje damaskinje, arbijama nabijaju i potprašuju kremenjače i kubure i pritežu kolani na pomamnim atovima, što od siline njište i igraju, dok po kaldrmi zvoni reski zvuk potkovica. Ovoj hajci prići će još više ljudstva iz kasaba na pravcima potjere, a Tatari su već odnijeli naredbe za postavljanje busija i zasjeda. Sve se diglo ne bi li skolili u ruke jednog opasnog hajduka, kojeg puška ne bije i sablja ne siječe.

Ko je omrznuti kaurski junak, što Turcima zadade toliko jada da ga ovako bijesno progone?! Bijaše to glavom Stanko Sočivica, hajdučki arambaša, što izađe na veliki glas kao strah i trepet karavanskih drumova od Crne Gore do Like i Dalmacije.

Neposredan povod za ovu hajku bila je njegova drska pohara turskih trgovaca pred samim vratima Sarajeva. Mnogi se istaknuti turski junak i zlica nadao da će baš on u zobnici donijeti glavu ovog opasnog gorskog vuka i tako zadobiti veliku slavu.

Vjerovali su da će imati više sreće od izvikanih megdandžija, Adžije Smajića i nekog Vilin-bega, koji su dugo prijetili Sočivici, ali neslavno prođoše u sudaru s njim. Prvi osta bez glave, dok drugi, ranjen, svoju jedva izvuče na ramenima. Ali i iz ove potjere Turci se vratiše praznih ruku - kao pokisli, za razliku od nadmenog prijetećeg izgleda kada su polazili.

Dodatnu sramotu i gorčinu podniješe kada doznaše da im je Stanko ostavio poruku kako je, odjeven u turske haljine, bezbrižno šetao Sarajevom sve vrijeme dok su oni prešpartavali svaki budžak i guduru zapadno-bosanskih planina.

Ovaj i druge događaje iz svog života već ostarjeli slavni harambaša ispričao je sinjskom ljekaru Ivanu Lovriću, koji te priče na italijanskom jeziku objavi u Veneciji 1776. godine pod naslovom “Život Stanislava Sočivice, glasovitog morlačkog hajduka”.

Knjiga je 20 godina kasnije prevedena na francuski jezik i objavljena u Švajcarskoj i ona u tadašnjoj Evropi posta prava senzacija, posluživši kao građa i lajtmotiv za mnoga književna djela.

Među prvima je njene fragmente u svoj roman “Morlaci” unijela Justina Rozenberg, otkrivajući tamošnjim čitaocima jedan do tada nepoznat svijet plemenske i lične časti, hrabrosti, pravičnosti i požrtvovanja naših gorštaka u odbrani svojih svetinja. Inače, dalmatinski katolici tog vremena pravoslavne Srbe, pretežno stočare iz Dalmatinske Zagore i Like, nazivali su Morlacima.

Lovrić je u svom djelu opisao i mnoge hajdučke podvige u kojima su “lukava pamet, dar za vođstvo, hrabrost i okretnost” samog Sočivice donosile uspjeh u akcijama njegovoj družini, kao i izvlačenje iz najkritičnijih situacija.

Nekom prilikom, kad se skloni pred potjerom u državu mletačke sinjorije, na traženje travničkog vezira, providur Dalmacije Frančesko Diedo ga izruči Turcima. Dok je sprovođen u Bosnu, teško okovanih ruku i nogu po ciči zimi, kod prvog hana izvuče odnekud dva-tri dukata i Turke počasti rakijom. U nastavku puta pripitim Turcima popusti pažnja, tad harambaša sačeka pogodno mjesto i kao pade s konja, pri čemu snažnim zamahom lanca na rukama smoždi najbližeg Turčina. Iskoristivši nastalu pometnju ko divlje zvjere umače u šumu i nestade u vrletima, kuda ga Turci na konjima ne mogoše progoniti.

Njegovim najvećim podvigom ipak se smatra onaj kada je iz tvrdog travničkog grada spasio ropstva svoju ženu i djecu, prebacivši ih u Dalmaciju.

Ovaj opasni čovjek, sijevajućeg oka, bio je oličenje čojstva i junaštva, pravičan i pažljiv prema drugovima, ali nošen golemom mržnjom prema nasilnim Turcima bio je, prema Lovriću, spreman i na okrutan postupak.

Surova stvarnost na njegovo lice je utisnula pečat tvrdoće, smjelosti, izdržljivosti i samopouzdanja, odavao je utisak prisebnosti i hladnokrvnosti, ali i gotovosti da svakog momenta stupi u akciju.

Njegovi podvizi početkom devetnaestog vijeka ponovo nađoše mjesto u evropskoj literaturi. U romanu “Jovan Zbogar” autor Šarl Odije uvrstio je mnoge epizode iz četovanja velikog harambaše, dok je i sam Puškin u svojoj noveli “Krdžalija” posegao za slikama iz života ovog proslavljenog junaka.

Sočivicu spominju i drugi strani i domaći autori, putopisci kao Alberto Fortis 1774. godine, ali i mnogi kasniji iz 19. i 20. vijeka, koji su se bavili opisom života našeg naroda pod osmanskom upravom.

Lovrić u jednom od svojih zapisa navodi da je Stanku bio naklonjen i sam car Jozef Drugi, koji mu jednom posla na dar nešto novca i čak poruči: “Volio bi da mi nekom prilikom Stanko lično ispripovijeda svoj život”.

Gorski car

Inače, Stanko (Stanislav) Sočivica rođen je u jednom selu kod Trebinja, negdje na početku 18. vijeka. Ovaj epski, opjevani, legendarni hajduk, skoro 30 godina živio je opasnim životom “gorskog cara”. Od hajdučije nije stekao gotovo ništa. Oko 1772. godine postade podanik Beča, nastanivši se u Gračacu, pošto je prihvatio austrijsku ponudu da bude zapovjednik pandura, koji su čuvali Liku i Krbavu od upada Turaka. Za tu službu dobi godišnju platu od 28 dukata i nešto zemlje za obradu pa je starost dočekao materijalno zbrinut, u miru i sigurnosti, što je za ljude njegovog “zanata” bila prava rijetkost. Nepouzdan je često korišćeni podatak da se upokojio 1777. godine, jer postoje tvrdnje savremenika da je bio vrlo krepkog zdravlja i u osmoj deceniji života, te da je doživio duboku starost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.