Kočićeva politička aktivnost
Nastanivši se poslije protjerivanja iz Sarajeva u Banjaluci, Kočić je uskoro razvio veliku političku aktivnost na Krajini, koja pada u vrijeme kad su Srbi u Bosni i Hercegovini ulagali napore na stvaranju jedinstvene Srpske narodne organizacije pod vođstvom inteligencije, u kojoj bi bile okupljene sve narodne snage.
"Otadžbina"
U okviru ovog političkog pokreta Kočić je od juna 1907. izdavao u Banjoj Luci list "Otadžbina", u kome je protiv režima u Bosni pisano tako oštro da je većina brojeva zaplijenjena, a urednici sudski gonjeni po Zakonu o štampi. Za inkriminisane stavove u "Otadžbini" održano je Kočiću suđenje 9. oktobra i 6. decembra 1907. pred banjalučkim Okružnim sudom, na kojem je osuđen na duži zatvor, zajedno sa odgovornim urednikom Vasom Kondićem.
Kako je te presude potvrđivao Vrhovni sud, čak i za prethodni istražni zatvor, odležao je u banjalučkom i tuzlanskom okružnom zatvoru, sa malim prekidom, od početka oktobra 1907. do decembra 1908. Dok se nalazio u zatvoru, u "Otadžbini" je početkom marta 1908. objavljen čuveni članak "Miriše barut", zbog koga je list obustavljen, a njegovi izdavači optuženi za veleizdaju i od vojnog suda osuđeni na dugogodišnju robiju. Vrijeme oko aneksije Kočić je proveo u zatvoru.
Istraživanje
Pošto se u rodnom selu oporavio od posljedica tamnovanja, Kočić je s proleća 1909. pokušao da naučno, po metodi Jovana Cvijića, istraži naselja i porijeklo stanovništva na Zmijanju, pa je s tim ciljem obišao više zmijanjskih sela i u njima se duže zadržavao, naročito u Gornjem Ratkovu. Prikupljeni materijal, uglavnom narodna predanja, izložio je u pripovijeci "Zmijanje", koju je sa dve-tri novije svoje stvari objavio u zbirci "Jauci sa Zmijanja" (Zagreb 1910).
U vezi sa radom na istraživanju tradicije, Kočić je sa grupom svojih prijatelja početkom 1910. pokrenuo u Banjaluci mjesečni časopis "Razvitak", u kome je, pored raspravljanja raznih kulturnih pitanja, počeo objavljivati i svoj posljednji veći književni rad, satiru "Sudanija" (objavljena zasebno u Sarajevu 1912). "Razvitak" nije bio dužeg vijeka i od njega je izišlo samo šest brojeva.
Poslanik
Na izborima raspisanim poslije proglašenja bosanskog ustava, Kočić je u maju 1910. izabran u prvi bosanski Sabor na jedinstvenoj srpskoj listi, kao poslanik III kurije za Banjalučki srez. Zastupajući u Saboru krajiške seljake, on je sve vrijeme bio na usluzi i socijalističkom radničkom pokretu, koji u Saboru nije imao svojih predstavnika. Sa Srpskim klubom se Kočić razišao već na početku saborskog rada, prilikom rasprave o prvom bosanskom budžetu, kada je Srpski klub, protivno sporazumno utvrđenom programu, odlučio da glasa za budžet.
U ljeto 1910. Kočić je podstakao veliki seljački pokret u Krajini i Posavini, tzv. štrajk, u kojem su seljaci javno demonstrirali protiv postojećih kmetskih odnosa, izjavljujući da neće ubuduće davati trećine zemljoposjednicima.
Kada je u Saboru povedena rasprava o vladinom zakonskom prijedlogu o fakultativnom otkupu kmeta, Kočić je u svome čuvenom agrarnom govoru od 4. aprila 1911. pledirao za obavezno razrješenje kmetskih odnosa, uz intervenciju države, a iz javnih sredstava. Ovo mišljenje, s kojim u tadašnjem Saboru nije mogao prodrijeti, on docnije iznosi sa svojom poslaničkom grupom, poznatom pod imenom grupa oko "Otadžbine", koja je u nekoliko narednih saborskih izbora pokazala da u narodu ima jak oslonac. Pod jesen 1911. Kočić je ponovo pokrenuo "Otadžbinu", ovog puta u Sarajevu i u njoj razvio značajnu publicističku djelatnost.
Bolest i smrt
Međutim, bolest je uskoro prekinula Kočićevo političko i književno djelovanje i od kraja 1912. on je već teški bolesnik. Po preporuci prijatelja i ljekara otišao je početkom 1914. na liječenje u Beograd, gdje je smješten u duševnu bolnicu, iz koje više nije izišao. Tu je dočekao i Sarajevski atentat i početak Prvog svjetskog rata, bombardovanje Beograda, pa najposlije i tragičnu okupaciju Srbije.
Umro je usred Prvog svjetskog rata, 27. avgusta 1916. godine, u 39. godini, od progresivne paralize, koja je tada bila neizlječiva. Nacionalni revolucionar, koji je cijelog života bio borac i vjesnik narodnog oslobođenja, proveo je svoje posljednje dane slomljen i nemoćan, u vrtlogu strašnog ratnog zbivanja, ne dočekavši da vidi kako je omrznuti zavojevač najposlije skršen i izbačen iz zemlje.
Goran Đuran, Autor je arhivista-istraživač u Arhivu RS
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
