Kako je Petar Kočić izgradio jednog od najpoznatijih junaka svojih djela

Dolazeći u to selo 1920. i 1926. saznao je da je David Štrbac doista postojao. Karanović piše da su mu pokazali kuću u kojoj je živio sa bratom, a 1926. tu je bila bratova žena sa djecom te da je fotografisao kuću.

Pred smrt se David podijelio sa bratom i "sagradio posebnu kolibu u kojoj je umro", a koja je "opustila" njegovom smrću, jer mu se jedina kćerka udala i otišla. Karanović kaže da je 1920. vidio otkriven "sjek" te Davidove kuće, a već 1926. godine ga nije bilo - "prodan je i nekamo odvezen". Tada su mu pokazali i Davidov grob na groblju i onu dolinu gdje je u svojoj krčevini uhvatio jazavca. David se pred ljudima hvalio "kako mu je jedan veliki gospodin otvorio vrata, tj. sudac kada ga je najurio iz sudnice". Za tu hvalu saznao je i Kočić i o tome ga podrobno ispitao.

Kočić je Davida Štrpca prvi put vidio uoči prelaska na studije u Beč, dok je sjedio na klupi kod nekog kafedžije, pušio tuđe cigarete i pričao o jazavcu kojeg je uhvatio u svojim kukuruzima, strpao u džak i odnio u Banjaluku da mu u sudu carski paragrafi sude. Petar je saslušao priču, zapisao Davidovo ime i prezime i selo Melinu. David je odmahnuo rukom.

Prema Kočiću i Karanoviću, David Štrbac je bio hromi šeret. Karanović kaže da su Štrpci starinom od Unačke Župe sa tromeđe Dalmacije, Like i Bosanske Krajine iz blizine Principova rodnog kraja. Dolazio je u manastir i akademski slikar Todor Švrakić, koji je slikao Davida po želji Petrovoj. "Mitili" su Davida duvanom da miruje pri portretisanju.

- Taj portret je izašao uz jedno od izdanja "Jazavac pred sudom" - izjavio je Karanović.

I Todor Kruševac svjedoči da je David, koji je živio od 1836. do 1906, navodno bio "isti onakav kako ga Kočić opisuje" te potvrđuje autentičnost priče o jazavcu na sudu.

Prokleti jazavac

O tom Kočićevom junaku piše i Meša Selimović, pozivajući se na sjećanja piščevog prijatelja Sime Erakovića, koji navodi da je pripovijetku "Jazavac pred sudom" napisao za samo jednu noć. Eraković navodi kako je sam Kočić objasnio da je to "priča o Davidu Štrpcu što tuži prokletog jazavca u onom našem nesretnom kraju."

Od kada je 1926. Todor Švrakić teška srca pristao da ga ovjekovječi na slikarskom platnu, Davidovo ime živi između istine i legende. Govorio je: "Ne treba to meni, naslikao je mene Petar Kočić, pa sada švapski žandari pripitkuju za mene i već su spremili bukagije za moje noge... Još kada bi me i ti naslikao, ode moja glava".

U odnosu na Karanovićevog Davida Štrpca i Melinu, Kočićev David Štrbac junak satirične aktovke "Jazavac pred sudom" je literalni lik koji nosi osobine bosanskog seljaka, od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva. Prema Kočiću, surovost života učinila je da se Štrpčeva raspoloženja prelivaju jedna u druge, da se mijenjaju najčešće svjesno, a katkad i nesvjesno, ali uvijek s određenim ciljem: ismijati predstavnike austrougarske okupatorske vlasti i izliti na njegovu glavu sav žuč i sav jad. 

Kočićev junak iz pripovijetki i drama osmišljen je kao snažno uobličeni književni lik lukavog seljaka, koji se na duhovit i domišljat način bori protiv visokih nameta i nepravdi usmjerenih protiv siromašnog seljaštva. Smatra se jednim od najpoznatijih junaka srpske književnosti.

Pišući o Petru Kočiću 1911. godine Jovan Dučić za Davida Štrpca kaže da je "seoski lakrdijaš, koga je mržnja na tiranina napravila duhovitim i otrovnim i koji se šegači sa vlašću na jedan način koji je možda nemoguće do kraja sa uživanjem razumjeti svakom drugom osim nama koji smo iznikli iz gomile takvih satiričara". Dučić za Štrpca ističe da je "najpametniji čovjek u galeriji srpskih seljaka koju su nam dali naši pripovjedači. On je spasio čast seljačkom staležu".

Većinu književnih likova Petar Kočić je zasnivao na istorijskim ličnostima iz njegove Bosanske Krajine. Prema riječima mještana Meline, David Štrbac je bio isti onakav kako ga Kočić opisuje, a ni događaji sa jazavcem nisu izmišljeni, jer je David uistinu donosio jazavca u sud, da ga tuži za pojedene kukuruze. Štrbac je najpoznatiji kao glavni junak pripovijetke "Jazavac pred sudom", koju je pisac Kočić ubrzo preradio u istoimenu dramu da bi kazao gorku istinu o teškom položaju seljaka koje podjednako pljačkaju i okupatorske vlasti i domaći zelenaši. Kočić na Štrpca navlači masku lakrdijaša koji dolazi na sud da tuži jazavca, jer mu je pojeo prinos kukuruza. Taj književni lik vremenom je prerastao okvire političke satire jednog vremena i postao univerzalno obličje obespravljenog i iskorišćenog čovjeka, svjesnog svog očajnog položaja koji traži pravdu, Kočić je Davida Štrpca stavio u ulogu sporednog junaka i u svojim pripovijetkama "Tuba", "Mejdan Simeuna Đaka", "Tamnovanje" i u drami "Sudanija".

Razvoj svog političkog čula, velike ljubavi prema osiromašenom, ogoljenom, porobljenom i eksploatisanom narodu Kočić je najbolje pokazao kroz Davida Štrpca, lika pozajmljenog iz stvarnog života. Njegov neugledni David kaže kako ga je "ćorava vlada" od svega "oslobodila", ali i da bosanskohercegovačke gazde vode jalovu borbu za uske sebične ciljeve. David nije šeret-budala i glupi Avgust, on se samo pretvara u ličnost kroz čija usta govori pisac - prignječeni bundžija. David je lik, i tip, i ideja i program.

Ugradio i sebe

Kočić je u Davida Štrpca ugradio i jednu svoju osobinu - svijest da se pred sudom ne govori samo u svoje, već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim, i više od toga - državu koja iza njega stoji i još više - ropstvo uopšte. Ta svijest je Davida postavila daleko iznad svakodnevnih seljačkih nevolja: nerodice, suše, poplave, postavila ga je u centar opšteseljačkih briga, patnji, bolova i nesreće. On svojom riječju, grimasom i gestom podvrgava podsmijehu čitavu okupatorsku vlast.

U Davidovom stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine naroda koji se vijekovima razvijao pod pritiskom ropstva. Ako čovjek nije u mogućnosti da se protiv jačeg bori fizičkom snagom, onda će se boriti nadmudrivanjem.

Kratkim i britkim rečenicama Davida Štrpca Kočić slika ukletu sudbinu bosanskog seljaka. Za šumu kaže: "Za turskog suda svačija, ničija šuma, a danas: carska šuma." A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova, ni carska, ni spahijska". U gradaciji koja ubrzano ide ka paroksizmu, David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud". "Oslobodio" ga je svinjčeta, koze i krave. I najzad onda sa bolom kaže da ga je sud "oslobodio" sina, kojega su uzeli u vojsku i odveli u Grac gdje je za godinu dana umro. Vrhunac bola, dostojanstva i ponosa predstavljaju njegove riječi: "Lani oko Časnih veriga donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta. Davide, umro ti je sin pa ti carstvo šalje tri vorinta. To ti je nagrada. O dobre carevine, krst joj ljubim! - lijepo ja jauknu od radosti, a žena i djeca zaplakoše. Brate kneže vrati ta tri vorinta carevini. Pravo će biti i Bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo, kasti, neku nagradu, jer je ona mene od napasti oslobodila". Ta velika tragika, tek obložena providnom skramom humora, peče i nagoni suze na oči, budi bijes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu. David Štrbac je koncipiran tako da bude grč bijesa i bunta protiv okupacije.

David o svom životu pred sudom govori čas stidljivo, čas surovo, čas molećivo, postaje miran kao jagnje, ali uvijek spreman da neprijatelja napadne sa njegove najslabije strane.

David Štrbac je tipski predstavnik, skladan spoj osobina i osobenosti svih seljaka koji u njemu prepoznaju sebe. U Melini sigurno nije bilo čuvenije, a možda ni manje kuće od kuće Davida Štrpca, nadaleko proslavljenog Kočićevog junaka iz djela "Jazavac pred sudom". Takvih malih kuća u Melini je podosta. Ne zna se tačno kada je David podigao tu svoju kućicu. Ona je vrlo skromnih dimenzija tri-četiri koraka dužine i možda dva duža koraka širine. Mogao bi je dobro jaknom prekriti. Prvobitno je bila prekrivena slamom, a kasniji vlasnici su je prekrili drvetom, jer je slama bila sagnjila. Kasnije u kući nije živio niko. David nije imao direktnih potomaka. Njegov brat Jovan imao je dva sina: Nikolu i Petra. Petar Štrbac je ubijen u jednoj seoskoj pijanci i ostavio je za sobom devetoro siročadi sa ženom. Jovanov sin Nikola bio je vlasnik kuće koju je sagradio David. Viđan je da je sjedio na pragu, a živio je do jeseni 1970. Zemljotres 1969. oštetio je Davidovu kuću, crijep se porazbijao a brvna se raspala. Šteta je što je Davidova kuća propala. Izgledalo je da će se to u skorom vremenu desiti, jer se za nju niko nije interesovao, niti je kome padalo na pamet da stavi tu kuću pod zaštitu države, ne samo zbog Davida, najčuvenije ličnosti ovih krajeva, nego da se vidi kako je ovaj narod živio i čemerio u minulim vremenima.

Kao što je značajna Davidova životna, značajna je i njegova vječna kuća. Sahranjen je na groblju u Melini, na jednoj čuki na samom kraju horizonta, oko pet kilometara od škole. Sam grob i okolina ne djeluju suviše pompezno. Trnje i drugo. Grob je ograđen hrastovim letvama, a selo Melina se izgubilo u divljini. Nad Davidovim grobom se bijeli lijepo izgrađeni kameni krst sa imenom i prezimenom, godinom rođenja i smrti u selu Melini kod Gomionice.

Nije David priznavao nikakvu državu, pa ni socijalističku, da mu se mnogo približi, jer nikakav put, osim šumskog, nije vodio njegovom grobu. U Melini ima Davidova duha i lako su se prepoznavali. To se vidi i po djeci, pričao je učo Krstan Duvnjak. Tako su odgovarali na pitanje i kada su dobro naučili školsko gradivo, a i kada odgovore u glasu im se osjetilo da su nešto prećutali. Rijetko od kojeg se moglo sve doznati. Od vremena nastanka do naših dana David Štrbac je prisutan u svim društvenim slojevima Zmijanja i Krajine u vidu neprolaznog, karakternog i antropološkog simbola.

Jedan od prvih krajiških tumača Davida Štrpca iz Kočićevog "Jazavca pred sudom" bio je profesor Dragutin Kokanović. On je bio i knjižar i komita koji se spremao za terorističke upade iz Srbije u Bosnu pod Austrijom, pa čak i pjesnik. Kokanović je izvanredno igrao Davida Štrpca. Najvjerovatnije da je "Jazavac pred sudom" Petra Kočića doživio prvo izvođenje pred Banjalučanima 1905. Izveo ga je Diletantski klub Radničkog socijalističkog prosvjetnog društva, koje je u zimu iste godine i osnovano. Taj prvi pozorišni komad priređen je u velikoj dvorani hotela "Bosna".

U Beogradu je u predstavi "Jazavac pred sudom" 1910. glavnu ulogu Davida Štrpca igrao jedan od najviđenijih tadašnjih beogradskih glumaca, Sava Todorović. U novoj državi, već 17. novembra 1918, Kočićev satirični komad doživljava veliki publicitet. Davida Štrpca ponovo tumači profesor Dragutin Kokanović. O glumi Dragutina Kokanovića, koja je upoređivana čak i sa ostvarenjima profesionalnih glumaca, zapisano je sljedeće: "Gospodin Kokanović, profesor, kao David Štrbac, potpuno je opravdao sve one lijepe želje što smo u njega polagali. Njegov David bio je ovoga puta nešto energičniji i svježiji nego prije rata. U očima Davida Štrpca nije sada bilo one silne mržnje, kao što smo je gledali prije rata. Biće da je i David 'naćuknuo' da su oni već..."

Kao učenik Srednje banjalučke škole, Vlado Zeljković je 1931-1932. počeo da statira, a stalno ga je vuklo da dođe u priliku da igra Davida. Iz Banjaluke Vlado odlazi u Novi Sad pa u Sarajevo odakle početkom rata 1941. godine dolazi u Beograd. Po oslobođenju i ponovnom boravku u Sarajevu, u Banjaluku dolazi 1949. S njim je stalno išao njegov junak David Štrbac. Prosto je bilo nemoguće zamisliti vjerodostojniju i kreativniju interpretaciju Davida Štrpca. Zeljković čistim melodijsko-akcenatskim krajiškim govorom, njegovim malo pogurenim hodom, gestom, pokretom - sve u sebi nosi seljaka. Vlado Zeljković je više od 500 puta glumio Davida Štrpca.

Možda je naš savremenik Nikola Koljević trijumfovao svojim tekstom o Davidu Štrbcu kada je rekao, da je pravi impuls stvaraoca Kočića vodio opisu izgleda Davida, da je "malen, nizak, suv kao grana, lagan kao perce... sav sijed, lijeva mu noga kraća od desne". Umjetnik života, David svojim smijehom, kao i svaki drugi umjetnik, nalazi ispunjenje u izrazu, u oblikovanju svijeta koji ga izražava... Tu je Kočić sa Davidom nadmašio sve Zmijanjce za sva vremena!

--

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.