Kako je Jugoslavija osuđena na smrt

Bilo je to veliko hvala za svu samopregornost i velikodušnost u dva svjetska rata, poslije kojih su zbog ideala stvaranja zajedničke države dva puta opraštali komšijama stravične zločine koje su, marširajući u okupatorskim uniformama i mašući neprijateljskim zastavama, počinili nad srpskom nejači! Srbi su za Jugoslaviju priložili sve što su imali, ogromne ljudske i materijalne žrtve, državotvorni i herojski entuzijazam, intelektualni i moralni kapital, poštovanje i divljenje svjetske javnosti, da bi na kraju vijeka njen nestanak dočekali desetkovani, prograni, satanizovani i prevareni, a oni kojima je srpski narod podario slobodu i državu, proglasili su ga za osvajača. Na kraju i genocidaša!        

Cijena zablude

Brojni istoričari i diplomate insistiraju na stajalištu da se Jugoslavija raspala tako što je uništavana iznutra, a značajnu ulogu u tom procesu imale su međunarodne sile, ponajviše Njemačka, SAD i Vatikan. Opšte uvjerenje je da padom Berlinskog zida opstanak Jugoslavije nije bio moguć. Međutim, njeno ubijanje počelo je mnogo ranije. Jedni tvrde da je Ustav iz 1974. bio fatalan pucanj u jugoslovensku državu, drugi da je smrtna presuda izrečena još 1943. godine na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, ali ključni datum je zapravo sam čin njenog rađanja, 1. decembar 1918. godine.

Značajan dio naše naučne, kulturne i političke javnosti smatra da su jugoslovenska ideja i komunistička ideologija kumovali nacionalnoj tragediji i srpski narod doveli u današnji položaj. Pored stranih krvnika i zamešetara, Srbe su u stradalništvo uvele i vlastita nepromišljenost, ishitrenost, lakoumnost. Kritičari  jugoslovenskog projekta krivicu pripisuju politici kralja Aleksandra Karađorđevića i srpskim intelektualcima koji su promovisali jugoslovensku ideju.

Podsjetimo da je ratni cilj Srbije 1914. godine bila "borba za oslobađanje i ujedinjenje naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca". U međuvremenu, austrougarska objava rata Srbiji izazvala je opšte oduševljenje u Zagrebu i Sarajevu, koje je, ističe istoričar Dušan Bataković, odmah pokrenulo represiju nad srpskim civilima, uvođenje prijekih sudova, upadanja u kuće, kopanje očiju, odsijecanje ušiju, bacanje u vatru, silovanja...

"Pod izgovorom da pripremaju i pružaju otpor, srpski civili su masovno strijeljani ili brutalno ubijani hladnim oružjem, podjednako su stradali i žene i starci i djeca", piše Bataković.

U zvjerstvima su prednjačile pristalice Hrvatske stranke prava i Hrvatske pučke seljačke stranke, kao i muslimanski ološ, šuckori, koji su ubili više od 10.000 Srba. Više od polovine pripadnika austrougarske vojske koja je nasrnula na Srbiju sa tri armije od 11 divizija bili su jugoslovenskog porijekla. Vješanja, tamnice, koncentracioni logor kod Doboja, đački i veleizdajnički procesi, sistematsko zatiranje srpske kulture, razne statistike i izvještaji, nisu dovoljni da opišu razmjere varvarstva kojima su Srbi bili izloženi. Sve to se moralo zaboraviti zbog "višeg cilja", zablude o Jugoslaviji koje se Srbi do danas nisu oslobodili.

Prelaskom Italije, aprila 1915. godine, na savezničku stranu, njoj je trebalo da pripadnu dio Dalmacije i sva jadranska ostrva, dok je Srbiji predviđena obala od Ploča do Drača. Londonski ugovor je stotine hiljada Hrvata i Slovenaca prepustio Italiji. Strahujući za Hrvatsku, a nepovjerljiv prema Srbiji, Frano Supilo je u drugoj polovini 1915. godine predložio prvo stvaranje države Hrvatske koja bi se kasnije ujedinila sa Srbijom. Dok su upozoravali na stvaranja "proširene Srbije", Supilo i bratija kovali su plan o "velikoj Hrvatskoj". Nakon smrti Franca Jozefa 1916. godine Hrvati su obnovili "zavjetnu odanost" novom caru Karlu, moleći ga da pomogne hrvatsko ujedinjenje u sastavu Monarhije. Jugoslavija nikada nije ni bila hrvatski cilj! Oni su sanjali veliku, etnički čistu i katoličku državu do Drine, sa granicama koje su ucrtavali Rački, Štrosmajer, Starčević, Kvaternik. Radić, Maček... Tek kada je postalo sasvim jasno da će Austrougarska doživjeti poraz, u Zagrebu je osnovano Narodno vijeće.

Srpski akademik, pravnik i istoričar Slobodan Jovanović zapažao je da je Kraljevina SHS međunarodno pravno gledano bila kontinuitet Kraljevine Srbije. Ona nije bila novi pravni subjekt. Naslijedila je sistem međunarodnih ugovora Kraljevine Srbije, a njen Ustav bio je malo izmijenjeni Ustav iz 1903. godine. Prilikom stvaranja Jugoslavije samo su Srbija i Crna Gora bile države, političke zajednice. Ostale teritorije nisu. Na njima nije postojala organizovana politička volja. Pokojni srpski premijer Zoran Đinđić u knjizi "Jugoslavija kao nedovršena država" (1988), razmatrajući tezu da je Jugoslavija nastala na osnovu dogovora "naših naroda", ističe: "U redu. Ali, kako su nastali ti 'naši narodi'? Da bi mogli da sklope politički dogovor oni su morali da posjeduju političku egzistenciju". Slovenci, Hrvati, Makedonci, muslimani, današnji Bošnjaci, nisu je imali!

U zajedničku državu Slovenci su ušli sa milion stanovnika (Kraljevina SHS imala je 15 miliona) i otprilike 1/13 teritorije. No, dobili su mnogo veće privilegije i uticaj. Slovenački činovnici zauzeli su položaje po cijeloj teritoriji Kraljevine. Polovinu kadra nove armije činili su oficiri vojske koja je prethodno ratovala na strani okupatora. Drugim riječima, Srbi su stvorili zajedničku državu sa onima koji su do juče pucali na njih, ubijali i protjerivali njihovu djecu, žene i starce, zabranjivali ćirilicu, palili ognjišta, kamenovali bogomolje. Oslobodili su one koji su vjerno služili tuđim vladarima. Projekat Jugoslavije i Jugoslovena od početka je bio osuđen na propast, a veliku ulogu imali su komunisti!

Komunisti i separatisti

Nova država od prvog dana suočavala se sa unutrašnjim i spoljašnjim problemima, posljedicama ratnih razaranja, obavezama vraćanja javnih zajmova i ratnih dugova. Stanovništvo je raslojeno na ogromnu većinu siromašnih i manju elitu političara i bogataša. Država je bila nova, ali sa starim vjerskim netrpeljivostima i nacionalnim isključivostima. U njoj je živjelo nešto preko 12 miliona ljudi. U granicama predratne Srbije bilo je 98,4 odsto Srba, u BiH 43,5 odsto, u Hrvatskoj 24,1 odsto, a u Dalmaciji 17 odsto Srba. Srpski političari bili su posvađani međusobno i nisu imali jedinstven stav o nacionalnom pitanju.

Već prve godine Kraljevine SHS počele su terorističke akcije na Kosovu i Metohiji. Kosovski komitet zagovarao je "veliku Albaniju", a šiptari su novu državu napali sa preko 11.000 boraca, što nije bila obična pobuna. Kada je vojska uzvratila, strana propaganda stvarala je sliku o "planiranim 'krvavim' pohodima srpske vojske, koja želi istrebljenje Albanaca". Makedonski VMRO je djelovao kao teroristička organizacija. Istoričar Branko Petronijević naglašavao je da su ustale sve snage sklone razbijanju Jugoslavije: pristalice  restauracije Habzburga, frankovci, ustaše, kosovski i drugi separatisti. Za sve njih nova država bila je "vještačka tvorevina", "tamnica naroda". Katolička crkva nikada je nije prihvatila kao svoju. Hrvatska politička elita istupila je u međunarodnu javnost sa idejom o nezavisnoj hrvatskoj državi i to u granicama poslije rata. Jovan Dučić podsjećao je da je za Hrvate Jugoslavija bila "velikosrpska zamka", zavjera protiv "hrvatskog državnog prava" i katoličke crkve. Sociolog i publicista Aleksa Đilas u knjizi "Osporavana zemlja. Jugoslovenstvo i revolucija" (1990) navodi da su protiv Kraljevine SHS odmah počeli da djeluju hrvatski separatisti u emigraciji, posebno u Austriji i Mađarskoj.

"Početkom tridesetih godina ustaški pokret se širi po Lici, Kordunu, Zagori, Baniji i zapadnoj Hercegovini, uz niz oružanih napada na vojsku i policiju", bilježi Đilas i podvlači da su komunisti podržavali ove pokrete, pravdajući ih "glađu, siromaštvom i terorom režima".

Komunistička partija Jugoslavije osnovana je pet mjeseci nakon stavaranja zajedničke države. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu, a na talasu teške ekonomske i socijalne klime i uticaju ruske revolucije, komunisti su postali treća po jačini partija sa oko 200.000 glasova.

"Nesporno je da su komunisti uvijek stavljali nasilnu revoluciju na najviše mjesto svojih političkih ciljeva i da su, po ugledu na sovjetske boljševike, zamišljali diktaturu proleterijata oličenu u avangardnoj partiji kao jedinu moguću formu vlasti", ističe Dušan Bataković.

Nizali su se komunistički terori i atentati na istaknute predstavnike građanskog društva koje nisu zaustavile ni "Obznana" od 29. decembra 1920, kao ni zakoni o zaštiti države 1921. i 1924. godine. KPJ je proglašena za prevratničku snagu i stavljena van zakona, ali komunisti su nastavili tajnu djelatnost u zemlji i inostranstvu kao sekcija Kominterne. Spasoje Stejić i vojvođanski separatisti, uz znanje komunista, juna 1921. pokušali su atentat na kralja Aleksandra, a u isto vrijeme Alija Alijagić ubio je ministra unutrašnjih poslova Miodraga Draškovića. Sima Marković 1923. piše raspravu "Nacionalno pitanje u svjetlosti marksizma" naglašavajući da je Kraljevina SHS samo "uzgredni produkt" a ne djelo "nacionalne revolucije". Odbacuje teoriju o postojanju "tri plemena jednog naroda", a "velikosrpsku hegemoniju" tumači kao nadoknadu za privrednu nerazvijenost srpske buržoazije u odnosu na hrvatsku, koja je u ratu još više ekonomski ojačala.

Na političkom planu vođen je spor o uređenju države, između centralističkog ili decentralističkog modela. Vidovdanski ustav izglasala je slobodno izabrana skupština, ali srpskom većinom. U glasanju nisu učestvovali Hrvati, Slovenci i komunisti. Za su glasala 223 poslanika, protiv 35, dok 161 poslanik nije glasao. Od 1921. do 1929. godine nisu stvoreni temelji parlamentarne i demokratske države. Kraljevina SHS prolazila je tešku krizu za koju političke partije nisu imale rješenje. Početna ideja o troimenom narodu redefinisana je i zamijenjena integralnim jugoslovenstvom, ali opet bez uspjeha. Slobodan Jovanović ukazuje da je srpsko ime izbačeno iz imena države, a "srpska narodnost nije službeno priznavana prilikom popisa stanovništva". Međuratni ministar prosvjete Vladimir Velmar-Janković zapisao je: "Nisam dao Srbiju u zamjenu za Jugoslaviju, nego sam najboljim sadržajima Srbije ispunio Jugoslaviju. Dao sam ih pod uslovom da dobijem i od Hrvata i od Slovenaca njihov najbolji dio. Navikao sam i na podvalu i na zulum, ali od Turaka i od Austrije - ne od braće".

I Jovan Milosavljević u spisu "Srpsko-hrvatski spor i neimari Jugoslavije" (1937) posvjedočio je da su Hrvati probijali glavu insistiranjem na hrvatskom pitanju: "Mnogo krivice ima do naših političara što im se dodvoravaju i ponižavaju trčkanjem u Zagreb". Sporazumom iz 1939. godine Hrvati su dobili zasebnu jedinicu, Banovinu Hrvatsku, ali Srbi nisu. Ni to "braći" nije bilo dovoljno, pa će fašistička NDH zagrabiti više! Ista priča nastavila se i poslije Drugog svjetskog rata. Lazo M. Kostić u besjedi "Srpstvo je u opasnosti", u Kanadi na Vidovdan 1958. godine, kaže da što su Hrvati više odbijali Jugoslaviju, Srbi su je sve čvršće držali. "Hrvatska nedjela iz najskorije prošlosti nastoje naši Jugosloveni u najmanju ruku da zabašure, da ih ne spominju, da ih predaju zaboravu. Ne ljute se na Hrvate što su ih počinili nego na nas što ih spominjemo". Prema njegovom uvjerenju, poslije Hrvata, najveća opasnost za srpstvo su bili - Jugosloveni, a Srbi u Jugoslaviji osuđeni na definitivnu propast i "nacionalnu smrt"!

Kominterna i jugoslovensko pitanje

Narednih dana napuniće se 100 godina od kada su komunisti prvi put oglasili svoje namjere u odnosu na jugoslovensko i srpsko pitanje. Na Trećoj konferenciji KPJ održanoj 4. januara 1924. u Beogradu, Jugoslavija je nazvana vještačkom tvorevinom. "Usvojena Rezolucija o nacionalnom pitanju Treće konferencije polazila je od toga da je velikosrpska hegemonija izazvala odbrambeno grupisanje hrvatskog i slovenačkog naroda, kao i pokreta za autonomiju Crne Gore, Bosne, Vojvodine i za nezavisnost Makedonije", piše Petronijević. Komunisti su odbacili "zablude" o nacionalnom jedinstvu i Jugoslaviju definisali kao državu u kojoj vladajuća srpska klasa ugnjetava ostale nacije i manjine. Njima je KPJ priznala puno pravo na samoopredjeljenje, slobodno otcjepljenje i obrazovanje vlastitih država!

I Kominterna je namjerila da razbije Jugoslaviju. Iste godine od 17. juna do 8. jula održan je Peti kongres komunističke internacionale u Moskvi, gdje je donesena odluka o rušenju Jugoslavije i njenoj podjeli na manje države. Delegati su pred jugoslovenske komuniste postavili zahtjev da se "opšta parola prava naroda na samoopredjeljenje mora izraziti u formi izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranje od njih nezavisnih država". Odluke Petog kongresa Kominterne 1924. ("jugoslovensko pitanje") glase: "Srpska buržoazija sprovodi hegemoniju u Jugoslaviji, iako predstavlja narod sa 39 odsto ukupnog stanovništa. Ostali narodi su potčinjeni režimu nacionalnog ugnjetavanja i protiv njih se vodi politika denacionalizacije. Srbi, Hrvati i Slovenci su različiti narodi i teorija o troimenom narodu je samo maska velikosrpskog hegemonizma".

Odluku o izdvajanju i nezavisnosti Slovenije, Hrvatske i Makedonije, kao i podsticanje svih separatističkih pokreta i njihove oružane borbe (VMRO, kačaci, ustaše) prihvatila je i KPJ na Četvrtom kongresu u Drezdenu 1928. godine. Od tada komunisti su i javno pozivali na razbijanje Jugoslavije, uz vječitu osudu srpske hegemonije! Vladimir Kršljanin, srpski diplomata, političar i počasni profesor ruskog univerziteta u članku "Srbi 'novo Dušanovo carstvo' dali za tri propale Jugoslavije" tvrdi da su upravo zaključci iz Drezdena, pod uticajem Kominterne i stavova usvojenih na Petom kongresu u Moskvi 1924. godine, bili ključni istorijski faktori upotrijebljeni protiv Jugoslavije.

Devedesetih godina 20. vijeka Jugoslavija je razbijena, a avnojevske granice priznate kao međunarodne granice novih država Slovenije, Hrvatske, BiH, Makedonije i Crne Gore, dok se Srbiji vojnom i diplomatskom agresijom otimaju Kosovo i Metohija. U Vojvodini se pothranjuje separatizam, Republika Srpska je stalno na udaru i srpskom narodu se ne dozvoljava pravo na samoopredjeljenje. Komšije ponovo prijete ratom. Jugoslovenska ideja i komunistička ideologija gotovo su uništile srpski narod, ali one i dalje žive u dijelu srpske javnosti. Isprobani su svi scenarijumi. Jugoslavija je bila i monarhija i republika, imala je i kralja i doživotnog predsjednika, i Srbina i Hrvata, i namjesništvo i predsjedništvo, i banovine i republike, i centralizovano i decentralizovano uređenje. Ništa nije pomoglo! Uzaludno su Srbi žrtvovali slobodnu i suverenu državu, generacije i generacije naroda, identitet i samopoštovanje. Danas ih gotovo više nema u Hrvatskoj, statistička su greška u FBiH, na Kosmetu žive okruženi bodljikavim žicama, a u Crnoj Gori nemaju prava. Na prostorima gdje se još pitaju o svom opstanku, izloženi su srpskom samoporicanju, samosatiranju, samomržnji, autokolonijalizmu i autošovinizmu, kakvim su ih oblikovali i podučili komunisti!

Pirova pobjeda

Akademik Milorad Ekmečić smatrao je da je za srpski narod Jugoslavija bila - Pirova pobjeda. Svoju slobodu Srbi su najskuplje platili. Poslije ogromnih žrtava, srpski nacionalni pokret imao je defanzivni karakter i branio postignuto. "Glavni razlog što Srbi spuštaju naniže svoje dalekozore, nije dolazio od činjenice da je zasićenost jednom morala da dođe, nego zbog visoke cijene kojem je plaćeno ujedinjenje 1918", tvrdio je Ekmečić. Sličnog mišljenja je i istoričar Kosta Nikolić koji dodaje da je osnovni uzrok problema Srba u Kraljevini SHS/Jugoslaviji bilo shvatanje da je stvaranjem te države riješeno srpsko nacionalno pitanje. Prema njegovim riječima, gubljenje biološke osnove i istorijski zamor uzrokovali su stanje defanzivnosti.

Početkom 20. vijeka srpski narod je trijumfovao na svim poljima, razdoblje 1903 - 1914. pamti se kao "zlatno doba", ali od tada počinje nacionalna katastrofa, pogromi i progoni. U dva balkanska i Prvom svjetskom ratu, Srbija i Crna Gora izgubile su oko 1,25 miliona stanovnika (poginulo je 400.000 vojnika, stradalo 850.000 civila). Srbija je izgubila oko 30 odsto stanovništva (60 odsto muškog radno sposobnog), Crna Gora 25 odsto, dok je u BiH ubijeno oko 400.000 (19 odsto, mahom srpskog stanovništva). Po procjeni delegacije Kraljevine SHS na mirovnoj konferenciji u Versaju, šteta Srbije bila je oko 10 milijardi zlatnih franaka, polovina ukupne nacionalne imovine.

Plaćenu cijenu srpski narod ne samo da nikada više nije nadoknadio već je udvostručio tokom Drugog svjetskog rata i stvaranja "Druge Jugoslavije". Doživio je Jasenovac i genocid u NDH, masovna ubistva i progone od strane ustaša, handžar divizije, albanskih separatista... I ponovo je stvorena zajednička država bez posljedica po Hrvate, muslimane, Albance i druge koji su birali da budu na strani zločinaca! Ponovo su nagrađeni i ponovo bili nezadovoljni. Srbi su im i danas ključni problem.

Tajna krivica

Kada je stvarana komunistička Jugoslavija, uoči okupljanja u Jajcu 1943. svi osim srpskog naroda imali su mogućnost da se izjasne o svom statusu. Priznato je pet konstitutivnih naroda: Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci. "Nacionalno preuređenje jugoslovenske države odvijalo se pod pritiskom shvatanja o srpskoj hegemoniji kao trajnoj 'krivici' srpskog naroda", piše istoričar Kosta Nikolić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.