Joakim Vujić, osnivač prvog srpskog pozorišta
Srpski književnik i pozorišni pisac Joakim Vujić, jedan od najplodnijih srpskih književnika i autor više od 40 različitih djela, rođen je 9. septembra 1772. godine. On je 1835. godine u Kragujevcu osnovao prvo srpsko pozorište, gdje je prenosio romantičarski duh Evrope prikazujući djela domaćih i stranih autora.
Životopis
Vujić je rođen u Baji. Školovao se u Novom Sadu, Kalači, Ostrogonu i Požunu, gdje je izučio prava. Zanesen primjerom Dositeja Obradovića, koga je sreo u Beču 1795. godine, krenuo je na put. Vujić je bio i u Karlovcu i Zagrebu, odakle se 7. jula 1797. godine vratio u rodnu Baju da pomogne roditeljima. Učiteljevao je po raznim mjestima Ugarske, a potom je krenuo na putovanje. U Trst je stigao 1801. gdje se izdržavao kao domaći učitelj. Tu je Vujić učio strane jezike i ubrzo napisao svoju "Francusku gramatiku". Putovao je po Italiji, ostavivši učiteljstvo, te stupio na brod kao pisar. Posjetio je Moreju, Malu Aziju, Carigrad, Krim, bio je i u Solunu i na afričkoj obali, a u povratku ka Trstu njegov brod je imao bitku s turskim morskim razbojnicima.
Djela i predstave
Radi štampanja svojih spisa odlazi u Peštu. Namjeravajući da se nastani u Srbiji odlazi u Zemun, gdje ostaje od 1806. do 1809. godine. U Zemunu je učiteljevao i pisao. Ovdje je bio osumnjičen da je u revolucionarnoj vezi s Dositejem iz Beograda i Napoleonom Velikim, te je pola godine bio u istražnom zatvoru, gdje je uradio prevod Defoovog "Robinsona" i još jedne knjižice. U jesen 1810. godine u Sentandreji se oženio bogatom udovicom Pelagijom Manojlović, međutim, u braku nije bio srećan. Iste godine je objavio svoj roman "Aleksis i Nadina", a takođe i moralnu pripovijetku "Robinson mlađi". Dana 21. avgusta 1813. godine Vujić je za priznanje kulturnog i prosvjetnog rada od cara Franca Prvog dobio priznanje koje mu je uručeno u peštanskoj Gradskoj upravi. Dana 24. avgusta 1813. godine, u Rondeli na peštanskoj obali Dunava, na pozornici Mađarskog teatra, priređuje prvu svjetovnu i građansku pozorišnu predstavu na srpskom jeziku. Poslije toga slijedile su predstave u Baji, Segedinu, Novom Sadu, Zemunu, Temišvaru, Pančevu i Aradu. U Baji je 18. januara 1815. godine izvedeno Vujićevo djelo "Inkle i Jarika" u tri čina. U jesen 1823. prvi put je boravio u Srbiji. Godine 1828. u Budimu je štampao "Putešestvije po Serbiji", prije toga je već bilo izašlo njegovo djelo "Novoe zemljeopisanije". Dane očajanja zbog propalog braka proveo je u manastiru Bezdinu, gdje je od 1831. do 1832. godine napisao i svoju autobiografiju.
Vrijeme između 1835. do 1839. godine proveo je u Srbiji, većinom u Kragujevcu, gdje je u dvoru kneza Miloša priređivao pozorišne predstave. Vujić je došao na poziv kneza u jesen 1834. godine i postavljen je za direktora Knjažesko-srpskog teatra sa zadatkom da organizuje rad pozorišta. Prve predstave održane su u vrijeme zasjedanja Sretenjske skupštine od 2. do 4. februara 1835. godine, kada su prikazani Vujićevi komadi uz muziku koju je komponovao Jožef Šlezinger. Vujić je u 1835. godini prikazao pet premijera, i to sljedećih dramskih djela: "Fernando i Jarika", "La Pejruz", "Bedni stihotvorac", "Begunac" i "Šnajderski kalfa". Odlaskom Miloša i Vujić je morao da napusti Srbiju. Putovao je po Moldaviji, bio je i u Odesi, a u jednom ruskom manastiru sređivao je opis ovih svojih putovanja.
Posljednje godine života
Posljednje godine života proveo je u Beogradu u oskudici. Ipak je bio živnuo videći da se u Srbiji sve više utvrđuje pozorište. Umro je 8. novembra 1847. godine, očekujući prvi povezani primjerak svoje nove knjige "Irina i Filandar". Sahranjen je u blizini crkve Svetog Marka na starom tašmajdanskom groblju u Beogradu. Grob mu je kasnije zameten. Vujićeva slika je poznata po nacrtu koji je sam priložio u svojoj autobiografiji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
