FELjTON Danas ustaša, sutra partizan, prekosutra opet ustaša

Nakon višedecenijskog lutanja u vezo sa pitanjem državno-teritorijalne organizacije BiH, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je tokom Drugog svjetskog rata u ostvarivanju "oružanog bratstva" njenih naroda vidjela osnovu oko koje će u budućnosti graditi njihov zajednički život.

Vođeni ideologijom internacionalizma, jugoslovenski komunisti su od početka ustanka istrajavali u pokušaju razvijanja "borbenog jedinstva" bh. naroda, da bi u "ognju zajedničke borbe", kako su govorili, bila stvorena "bratska zajednica" Srba, Hrvata i muslimana.  Partija je u jesen 1943. potvrdila i kroz osnovane organe vlasti i donesena dokumenta artikulisala ključne stavove o nacionalnom pitanju i temeljima ustrojstva BiH. Usvojena su akta Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i Prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBiH) prema kojim je konstituisana kao ravnopravna jedinica federativne Jugoslavije koja nije "ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska". Kao osnov na kojem je temeljen njen položaj i budući zajednički život njenih naroda, u ključna dokumenta bh. državnosti ušle su ratne ideje KPJ: da se "u plamenu narodnooslobodilačke borbe brišu tragovi zlosrećne prošlosti i stvara nerazrušivo bratstvo naroda BiH".

HRVATSKO CVIJEĆE

Međutim, od samog početka oružanog ustanka neravnomjerno učešće bh. naroda u Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP) ometalo je realizaciju koncepta izgradnje "zbratimljene" federalne BiH na temeljima "zajedničke oružane borbe". Iako je borba za fizičku egzistenciju bila glavni pokretač srpskih seljačkih masa ka NOP-u, a politički program komunista nerijetko neshvatljiv i teško razumljiv, Srbi su od svih bh. naroda najbrže i najšire prihvatili partizanski pokret, čineći njegovu suštinsku avangardu. S druge strane, hrvatska društveno-politička elita, kao i dominantan dio ostalog bh. hrvatskog stanovništva, dočekali su formiranje Nezavisne države Hrvatske (NDH) kao ostvarenje sna o nezavisnoj državi. Nasuprot tome, participacija Hrvata u NOP-u bio je za KPJ jedan od najkrupnijih ratnih, ali i poratnih političkih problema. Muslimani su, takođe, radije stupali u ustaške nego u partizanske vojne jedinice. Takvo raspoloženje podsticalo je djelovanje ustaške propagande da su muslimani "cvijeće hrvatskog naroda", ali i uticaj visokih službenika Islamske vjerske zajednice, jednog broja intelektualaca i značajnog dijela funkcionera Jugoslovenske muslimanske organizacije koji su prema ustaškoj državi zauzeli lojalan stav i u organima vlasti NDH obavljali visoke funkcije.

POKRIĆE ZA POLITIKU

KPJ je upravo  od jeseni 1943. godine intenzivirao političko-propagandni rad na terenu, nastojeći da ujednači nacionalnu zastupljenost u partizanskim jedinicama i obezbijedi "pokriće" za svoju politiku. Naruku su mu išla ratna dešavanja u svijetu - kapitulacija Italije, porazi Njemačke na Istočnom frontu i u Africi, ali i u sjeveroistočnoj Bosni, gdje je u ruke NOP-a pala Tuzla.

Ti događaji nagovještavali su konačan ishod rata, što je među saveznicima Trećeg rajha na prostoru BiH sve više iniciralo pragmatična razmišljanja. Oslobođenje Tuzle oktobra 1943. je u pojedinim dokumentima partijske provenijencije predstavljeno kao izuzetno značajno za jačanje nacionalne ujednačenosti u partizanima. Ipak, za osjetniji pomak u tom pogledu simboličan je bio broj Hrvata iz naselja oko Tuzle koji su nakon oslobođenja grada prišli NOP-u. Nije puno pomoglo ni osnivanje Prve bosanske hrvatske brigade, vojne formacije sa hrvatskim nacionalnim predznakom.

Dio političke taktike KPJ bio je da uvođenjem u partizanske redove i ukazivanjem visokog povjerenja "viđenijim" muslimanima, oficirima i činovnicima bliskim NDH, kao i komandantima pronacističkih autonomističkih muslimanskih milicija, pridobije muslimanske mase na svoju stranu i na terenu realizuje ideološko-političku zamisao "bratstva i zajedničke oružane borbe". Ali, kako navodi istoričar Enver Redžić, među muslimanskim najistaknutijim ljudima je u vrijeme ratne neizvjesnosti provijavalo mišljenje da je najbolje držati se neodređenog stava kako bi se moglo "pristupiti i u jedan i u drugi tabor". Upravo je sa nagovještajem ratnog ishoda, od jeseni 1943. godine, počelo masovnije stupanje muslimana u partizane. Slikovita paradigma je domobranski pukovnik Sulejman Filipović, koji se nedugo nakon oslobođenja Tuzle priključio NOP-u. Iako je sve do jeseni 1943. bio starješina redovnih oružanih snaga NDH, kao vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a učestvovao je u konstituisanju "zbratimljene" federalne BiH i federativne Jugoslavije, a formiranjem prve Vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, marta 1945, povjeren mu je resor Ministarstva šumarstva. Pri angažovanju dojučerašnjeg neprijateljskog oficira na ovako visoku državnu funkciju KPJ se prvenstveno rukovodio političkim pragmatizmom i potrebom, što je, prema pojedinim izvorima, bio i Filipovićev motiv "promjene dresa".

OKRETANjE

Sprovođenje pomenute taktike KPJ je, međutim, vrlo brzo pokazalo stvarno držanje pojedinih muslimanskih prvaka. Iako im je nakon veoma kratkog vremena provedenog u partizanima omogućeno učešće u radu i visoke pozicije u konstitutivnim organima nove države, ponovo su se okrenuli protiv politike KPJ i svojim držanjem muslimansko stanovništvo udaljavali od NOP-a. U ratu kompromitovani podžupan iz Fojnice Muhamed Sudžuka je poslije samo nešto više od mjesec dana provedenih u redovima NOP-a izabran za vijećnika ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, te za člana Prezidijuma, odnosno Predsjedništva oba ova visoka tijela. Osim toga, bio je uključen i u propagandu promovisanja "zbratimljene" federalne BiH, ali to mu nije smetalo da se, kako stoji u dokumentima ZAVNOBiH-a, ponovo poveže sa  "neprijateljskim elementom".

Rasim Kršlak, bivši službenik ustaške države u Vlasenici, je izabran u Okružni narodnooslobodilački odbor, a poslije i za člana ZAVNOBiH-a, ali se nakon što je bio učesnik i Drugog zasjedanja ovog tijela, vođen oportunističkim prilagođavanjem situaciji, ponovo priklonio ustašama i postao "kotarski predstojnik" u Bihaću.

Komandant autonomističke Muslimanske legije Ismet Bektašević NOP-u je pristupio polovinom oktobra 1943. Odmah je biran za vijećnika ZAVNOBiH-a i člana njegovog Predsjedništva, a kasnije i za člana AVNOJ-a. Nakon što je učestvovao u konstituisanju Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice, već u decembru 1943. ponovo je "promijenio stranu" i obnovio saradnju sa "okupatorom i ustašama". Kao njihov saradnik osuđen je i strijeljan od strane partizana 1945.

Iako je "zajednička oružana borba" iz političke potrebe apostrofirana na najvažnijim mjestima i dokumentima, bilo je evidentno da to nije opšta karakteristika partizanskog pokreta, a stvarno stanje je ozbiljno problematizovalo temeljno načelo "zbratimljene", ZAVNOBiH-ovske i AVNOJ-evske BiH. Omasovljavanje i uravnotežavanje "borbenog jedinstva" naroda BiH je za KPJ i dalje bio jedan od glavnih političkih problema. Čak su se i sa govornice Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a čula otvorena mišljenja pojedinih uglednih vijećnika, kao što su Rodoljub Čolaković i Hamdija Ćemerlić, da je aktivno učešće Hrvata i muslimana u narodnooslobodilačkoj borbi i dalje dosta slabo.

PUCAREV REFERAT

Na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, krajem juna i početkom jula 1944. godine, potvrđena je državnost BiH u okvirima Demokratske Federativne Jugoslavije. Iako je takva odluka bila isključivo volja KPJ, demagoški je zaključeno da je BiH na temelju prava na "samoopredjeljenje i voljom svojih naroda" postala federalna jedinica, ravnopravna sa ostalim u Jugoslaviji.

Osim toga, na ovoj sjednici bilo je riječi o prirodi narodnooslobodilačke borbe i karakteru uspostavljene bh. državnosti. S tim u vezi, u centru pažnje bio je Đuro Pucar Stari. Ovaj međuratni član KPJ, revolucionar i prvoborac, Srbin iz Bosanskog Grahova, je pročitao svoj referat u kojem je, između ostalog, pisalo: da srpski narod u BiH snosi najveće terete rata i prednjači u borbi protiv okupatora; da je u godinama borbe on "vaspitao i izdigao svoju demokratsku svijest" i  da je pružio bratsku ruku kao i oružanu zaštitu muslimanima i Hrvatima; da srpski narod nije samo nosilac bratstva i jedinstva nego da on prednjači i u "izgradnji bh. državnosti", te da takve uloge srpskog naroda treba da budu svjesne i muslimanske i hrvatske mase. Pucarev referat bio je još jedan "glas" iz redova same partije koji je potvrdio problematičnost "oružanog bratstva" bh. naroda. Taj problem nije prevaziđen do kraja rata, što je kompromitovalo, na tom principu donesenu, odluku o uspostavljanju BiH kao federalne jedinice Jugoslavije. Ona je, prema internacionalističkoj viziji komunista, konstituisana kao i srpska i hrvatska i muslimanska, dok je "zajednička oružana borba" dominantno bila srpska, što ju je od nastanka opterećivalo bremenom protivrječnosti.

dr Draženko Đurović, Filozofski fakultet u Istočnom Sarajevu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.