Fabrika duvana u Banjaluci
Obilazeći okupirane pokrajine, austrougarski carević Rudolf namjerio se 1886. i na Banjaluku. Sinu Franje Josifa Prvog, mladiću koji je proputovao sav svijet i koji je imao petlju da, istina pod pseudonimom, piše novinske članke uperene protiv politike rođenog oca, pripremljen je u Banjaluci, kako i priliči, veličanstven doček.
Vlasti su htjele da se narod pri dočeku prestolonasljednika Rudolfa pokaže u što ljepšem svjetlu, svečano i bogato odjeven i nakićen. I pored svih mjera predostrožnosti, Banjalučani su gostu priredili nesvakidašnju demonstraciju nezadovoljstva.
Kad je nesuđeni nasljednik prestola stigao na Banjalučko polje, oni nakićeni u prvim redovima, po dogovoru, najednom su isturili preda se svu sirotinju, čudnog i divljeg izgleda, dotle zaklonjenu iza njih. Vlasti su bile zatečene, zaprepašćene i nemoćne, a gost začuđen i zbunjen.
Sirotinja je uglas zapomagala tražeći da joj se na neki način pomogne. Prestolonasljednik je dao riječ da će baš na tom mjestu biti podignuta fabrika duvana. I doista, iz njenog dimnjaka suknuo je dim nakon nepune dvije godine, baš nekako u vrijeme kad je carević upoznao svoju 17-godišnju ljubavnicu Mariju Večeru. Ova burna veza je već januara 1889. na tajanstven i do danas nerazjašnjen način okončana smrću ljubavnika u dvorcu Majerling.
Nasljednik prestola postao je nadvojvoda Karlo Ludvig, a nakon njegove smrti sin mu Franjo Ferdinand. Nakon atentata u Sarajevu za nasljednika prestola određen je Karlo, nećak cara Franje Josifa Prvog i posljednji austrijski car.
Bez sirovinske baze, a imajući u vidu da su prije nje u Bosni i Hercegovini postojale sarajevska i mostarska fabrika, banjalučku fabriku je od osnivanja pratio glas "socijalne" fabrike. Ako se još uzme u obzir činjenica da je ona do sredine 50-ih bila najveća banjalučka fabrika, stiče se sasvim jasna slika odnosa svih vlasti prema našem gradu. Slična našoj, svojevremeno je otvorena i fabrika duvana u Travniku.
Početna fabrička postrojenja bila su skromna; nesavršene mašine je direktnom transmisijom pokretala parna mašina od 11 konjskih snaga. Najviše se radilo ručno.
U toku 1889. podignuto je skladište gotove robe, pomoćne zgrade, električna centrala i radionica, dok su 1892. završeni magacin neprerađenog duvana i industrijski kolosijek. Fabrika se vodom snabdijevala iz bunara iskopanih u fabričkom krugu.
Prve količine rezanog duvana izbačene su na tržište tek 1890. godine. Uoči Drugog svjetskog rata postojalo je ukupno sedamnaest masivnih objekata. Proizvođene su cigarete "zeta", "sava", "drava", "ibar" i "hercegovina".
Kapacitet fabrike bio je 30-40 tona, a 1937. godine 100 tona duvana mjesečno. I dok je kapacitet od osnivanja skoro utrostručen, broj radnika je isti, ako ne i manji nego prije 50 godina.
Poređenja radi, ako je vjerovati podatku sa fabričkog sajta, fabrika danas proizvodi 700 tona duvanskih proizvoda godišnje! A čak je i u toku ratne 1942. fabrika izbacivala na tržište prosječno 50 tona cigareta.
S vremena na vrijeme fabričku kapiju opsjedaju nezaposleni. Dozna se da je fabrici potrebno dvadesetak radnika za neki privremeni posao, koji će potrajati nedjelju, dvije ili mjesec dana, pa svijet navali i danima obija fabrički prag.
A u Banjaluci, pored rudnika Lauš, za kojeg su stručnjaci tvrdili da je blizu iscrpljenja, i fabrike "Bosna-boa" ("Bosna-drvo"; poslije rata Drvna industrija "Vrbas"), koja je poslije šestonedjeljnog štrajka primila na posao jedva trećinu ranijih radnika, teško da se može govoriti o kakvoj industriji. Zato banjalučkoj sirotinji jedino i ostaje da u Fabrici duvana potraži zaradu. Čitava bujica nezaposlenih povremeno se sruči pravo na fabričku kapiju. Sa preporukama i bez njih.
A kapija tvrda kao grad. Protežirani i njihovi protektori se čude, ljute, prijete intervencijom... Oni bez preporuka ćute. Međutim, kako reče jedan fabrički činovnik, ni jedni ni drugi možda ne znaju da su monopolski prihodi usljed opšte krize osjetno opali.
Uprava monopola imala je u cijeloj zemlji osam fabrika duvana, od kojih nekoliko koje su veće od naše. Oni ne znaju da bi svega tri fabrike - u Nišu, Sarajevu i Ljubljani - mogle podmirivati cijelu potrošnju u zemlji, a da sve ostale postoje ne iz fiskalnih potreba, već samo i jedino iz razloga socijalne politike, da se pomogne i, koliko-toliko, zaposli mjesna sirotinja.
(Nastaviće se)
Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik,
prema tekstu Stanka Todorovića
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
