Djelimično oslobađanje Banjaluke

Grad su opasivale dvije linije odbrane: spoljna i unutrašnja. Spoljna linija odbrane protezala se od željezničkog mosta, tadašnje industrijske pruge Banjaluka - Kotor Varoš, na rijeci Vrbas, južnom ivicom pilane, i dalje potok Podstranac, rudnik Lauš, Podbrđe, Hiseti, Karabaševa ulica, lijeva obala Vrbasa do željezničkog mosta.

Linije odbrane

Isturene otporne tačke spoljne linije odbrane bile su željeznička stanica Predgrađe, samostan Trapisti, selo Petrićevac sa samostanom, Rakovačke bare i Gornji šeher.

Prednji kraj unutrašnje odbrane išao je linijom: rijeka Vrbas, od logora Kulina bana, Vojna bolnica, željeznička pruga do Aleje kralja Krešimira i dalje njome do potoka Crkvena, lijeva obala potoka Crkvena, Kastel i armiranobetonski most na Vrbasu.

U centru sistema odbrane posebno je pripremljena grupa zgrada nazvana "Citadela", koju su sačinjavale Upravna zgrada i Banski dvori, zgrada Pozorišta i zgrada Hipotekarne banke.

Spoljna odbrana se dijelila na odsjeke: odsjek "Lauš" branile su 14. i 15. satnija 11. gorske pukovnije, 3. satnija 3. gorske pukovnije, 3. ustaška bojna i bitnica 2. artiljerijskog sklopa; odsjek Budžak branile su 15. satnija 3. gorske pukovnije, 6. satnija 8. posadnog ustaškog zdruga, 15. i 16. satnija 4. ustaške bojne, 2. bitnica 22. artiljerijskog sklopa; odsjek "Vrbas" držala je 3. satnija 4. ustaške bojne koja je patrolirala lijevom obalom Vrbasa; u centru grada blok zgrada zvani Citadela i Kastel bili su najjače utvrđeni.

Tu su bili raspoređeni Nijemci i ustaše u najvećom broju. Sa njima je bilo 750 žandarma i policajaca i vod lakih tenkova. Ukupno u Banjaluci je bilo 5.000 Nijemaca, ustaša, domobrana, žandarma, policajaca i drugih.

Najjača uporišta

Na komunikaciji Banjaluka - Gradiška najjače uporište nalazilo se na aerodromu Zalužani, sa hiljadu domobrana i ustaša, a na posebnom dijelu aerodroma, bliže Vrbasu, 250 Nijemaca. Na aerodromu je bilo i 48 aviona, te skladište benzina.

Od Klašnica do Gradiške, u Laktašima, Maglajanima, Mahovljanima, Aleksandrovcu, Gornjoj, Srednjoj i Donjoj Topoli, na putu Banjaluka - Gradiška, te u brojnim uporištima pored samog Vrbasa, bile su raspoređene snage 3. gorskog zdruga, ustaška milicija, folksdojčeri i žandarmi, a okosnica svih tih snaga bili su 5. i 14. njemački policijski bataljon, jačine 1.400 policajaca.

U Kotor Varošu i Čelincu nalazile su se po jedna satnija 3. domobranskog gorskog zdruga, a u Kotor Varošu je bilo i 700 ustaša.

U Gradišci su se nalazili dijelovi 11. gorske pukovnije, jedna četa 5. policijskog njemačkog bataljona i jedna ustaška bojna, jačine 800 ustaša, iz sastava ustaškog odbrambenog zdruga logora u Staroj Gradišci.

Na desnoj obali Vrbasa, sjeveroistočno i istočno od Banjaluke, u spoljni sistem odbrane bile su uključene i snage Srednjobosanskog četničkog korpusa, jačine 1.500 četnika. Južno od Banjaluke, na terenu Manjače, Nijemci su rasporedili snage Bosanskokrajiškog četničkog korpusa, jačine 1.300 četnika.

Ukupno u donjem toku Vrbasa, od Banjaluke do Gradiške, bilo je raspoređeno 12.000 Nijemaca, ustaša, domobrana, četnika, žandarma, milicionera, policajaca i drugih.

Svim tim snagama komandovao je njemački general-major Karl fon Krebs fon Devic. Sjedište njegove komande bilo je u samostanu Petrićevac. Za obezbjeđenje komandnog mjesta angažovano je 400 Nijemaca, od kojih je znatan broj pripadao Gestapou i službi bezbjednosti SD (Ziherhajtdinst; Sicherheistdienst). Sa Devicom se u sjedištu njegove komande nalazio i šef Gestapoa major Vili Volter.

Napadi

Sve jedinice otpočele su napade u predviđeno vrijeme, 18. septembra 1944. u deset časova uveče. U "duhu osnovne ideje napada", Šesta krajiška dobila je zadatak da energično prodire klinovima u dubinu odbrane i, ne obazirući se na neprijateljske otporne tačke koje joj ostaju u pozadini, što je prije moguće blokira i otpočne napad na unutrašnji prsten - utvrđeni blok zgrada u centru poznat kao "Citadela" i utvrđenje Kastel.

Glavni pravac njenog nastupanja bio je Paprikovac - Pištaline, Željeznička stanica - hotel "Bosna" - Banska palata. Ona je ovaj zadatak izvršila veoma uspješno. I narednih dana NOVJ je ostvario većinu svojih vojnih ciljeva.

S obzirom na to da je postigao veliki dio svojih ciljeva, kao i na ugroženost iz dva pravca, a u skladu sa naređenjem Vrhovnog štaba, štab 5. korpusa 26. septembra naredio je evakuaciju Banjaluke. Nakon što je evakuisan sav ratni plijen, njemačke oklopne kolone ušle su 27. septembra u Banjaluku.

Peti korpus usmjerio je 4. i 39. diviziju prema Sarajevu. Ova grupacija likvidirala je ustaški garnizon u Travniku 20-22. oktobra i prodrla na rijeku Bosnu. To je izazvalo značajne borbe na ovom sektoru koje su trajale do "Sarajevske operacije". Operacija je završena djelimičnim uspjehom 5. korpusa.

Korpus nije uspio u namjeri da trajno oslobodi Banjaluku i donji tok Vrbasa. Međutim, uspio je da potuče, razbije i uništi znatne "osovinske" formacije. Takođe, uspio je da zadrži tu teritoriju dovoljno dugo da na njoj izvrši mobilizaciju ljudstva.

Uz pomoć zaplijenjenog oružja i opreme, Korpus je naoružao 7.000 novih boraca, tako da je, prema izvještaju Štaba 5. korpusa Vrhovnom štabu o brojnom stanju Korpusa na dan 1. oktobra, brojno ojačao sa oko 19.000 na oko 26.000 boraca.

Goran ĐURAN. Autor je arhivista-istraživač u Arhivu RS

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.