Dječiji domovi u Banjaluci poslije Drugog svjetskog rata (5): Samostan kao spas za najugroženije
Ministarstvo socijalne politike NR BiH u junu 1945. uputilo je dopis Okružnom narodnom odboru Banjaluka da prikupi podatke o broju i dobi nezbrinute i defektne djece kao i broju dječijih domova.
U istom dopisu se navodi da se defektnom djecom smatraju djeca koja su od rođenja ili kasnije umno zaostala, gluva, nijema, grbava, a pod djecom invalidima ona koja su, bez obzira na to da li su u ovom ratu od neprijatelja ili kod kuće, nesretnim slučajem, ostala sakata, kljasta, hroma. Prema uputstvima istog ministarstva, u ovaj dječiji dom primana su siromašna i socijalno ugrožena djeca na osnovu molbi i ljekarskog uvjerenja. Prvenstvo su imala ratna siročad, tj. djeca palih boraca. U dom se nije moglo primiti nijedno dijete bez prethodnog odobrenja Okružnog narodnog odbora.
Državni dječiji dom za slabomislenu djecu na Petrićevcu osnovan je 15. decembra 1946. godine. Bio je smješten u dijelu Franjevačkog samostana Petrićevac. Zgrada je uglavnom odgovarala potrebama doma. U suterenu je bila smještena kuhinja, trpezarija i ostava, a na prvom spratu kancelarija, pet spavaonica, dječija trpezarija, zabavište, krojačnica, garderoba, tri sobe za osoblje, hodnik, sanitarne prostorije i balkon. U ograđenom dvorištu u jednoj manjoj zgradi bila je veš-kuhinja sa uzidanim kotlom i tri toaleta, štala u kojoj je držan jedan konj i dvije svinje i arteski bunar. Dom nije imao zemljišta za obradu. Zakupninu za dom od 3.000 dinara plaćao je Gradski narodni odbor Banjaluka. U domu su bila smještena 83 pitomca oba pola, od pet do 18 godina. Bez oba roditelja bilo je 60, bez jednog roditelja 20, sa oba živa roditelja troje djece. Sa djecom su radile jadna starija vaspitačica, Ruskinja i jedna pomoćna vapitačica bez stručne spreme. O zdravlju djece brinula se zaposlena bolničarka i honorarni ljekar koji je dolazio u Dom jednom sedmično. Svi zaposleni stanovali su u domu. U domu nije vođen dnevnik rada i dnevne karakteristike pitomaca.
Do kraja marta 1947. pitomci ovog doma nisu išli u školu. Planiralo se da 37 djece bez smetnji premjeste u domove za zdravu djecu i nastave redovno školovanje, da se na analfabetski tečaj upiše troje, u srednjoškolski dom smjesti četvoro, u zavod za gluvonijeme jedno dijete, a u domu da ostane 35 djece sa oštećenim sluhom. Potpuno zdravu djecu vratio je u ovaj dom Okružni narodni odbor Tuzla samo zato što su djeca sa Banjalučkog sreza smještena u njihovim domovima bila nestašna. Ova djeca su molila upravu doma da nastave školovanje, naročito ona koja su završila dva ili tri razreda osnovne škole. Velikim zalaganjem učitelja - vaspitača djeca su u domu završila školsku godinu.
Sredinom 1947. u dom na Petrićevcu preseljena su djeca iz Dječijeg doma "Novak Pivašević" iz Prnjavora (upravnik Branko Božić). Da bi se primila ta djeca, prema izvještaju upravnice Rade Trebovac od 6. septembra 1947. godine, Dom za slabomislenu djecu na Petrićevcu je ukinut, tj. djeca su raspoređena u druge domove u Republici, najviše u Sarajevu. Dom je nastavio da radi sa zdravom djecom pod nazivom Državni dječiji dom Petrićevac kako piše na pečatu, ali u prepisci se spominje pod nazivom Državni dječiji dom "Novak Pivašević" ili Državni dječiji dom "Novaka Pivaša". U dom su se primala i defektna djeca, dok ne bi našla adekvatan smještaj.
U toku 1948. u domu je bilo od 60 do 63 muška pitomca školskog uzrasta. Bez oba roditelja je bilo 50, a ostali su imali jednog. Po ocjeni upravnika, prilike u kojima su živjela djeca nisu bile zadovoljavajuće, ali ipak je zdravstveno stanje djece bilo dobro jer su stalno boravila na svježem vazduhu i imala dobru hranu. Dom je koristio vodu iz jednog bunara, što je bilo nedovoljno za održavanje lične i opšte domske higijene. Vladanje djece u školi je bilo zadovoljavajuće, dok u domu nije, za što je bio odgovoran slab vaspitački kadar. Djeca su imala slab uspjeh u školi. Išla su u tri osnovne narodne škole u gradu, koje su bile udaljene jedna od druge, pa upravnik nije mogao redovnije pratiti i kontrolisati uspjeh pitomaca. Najveći problem za upravu doma je bilo to što su djeca bila okružena sveštenicima, časnim sestrama i ljudima okrenutim vjeri, većinom sa negativnim stavom prema novoj vlasti. Osim toga, djeca su od naroda koji dolazi u crkvu slušala pogrdne riječi i psovke i nuđen im je alkohol. Nezadovoljna je bila i uprava Franjevačkog samostana, jer su djeca ometala crkvenu službu. Da bi se riješio problem, a u prvom redu zbog loših uslova za rad, dom je ukinut po završetku školske 1947/48. Djeca su za vrijeme školskog raspusta još boravila u domu, a početkom nove školske godine raspoređena u ostale dječije i đačke domove u Banjaluci.
Prilikom osnivanja, za upravnika doma postavljen je Ljuban Zec, koji je ubrzo smijenjen zbog nedostatka stručne spreme. Zamijenila ga je Rada Trebovac Vogrin, koja je bila na mjestu upravnika od 6. aprila do 1. oktobra 1947. Dužnost je predala Sreti Balabanu, vaspitaču u Dječijem domu "Šoša Mažar", koji je ostao na tom mjestu do rasformiranja doma krajem 1948. godine. Radnici rasformiranog doma: Draško Zavišić, ekonom, Milka Dučić, bolničarka, Ilija Majkić, kočijaš, Dušanka Šešić, vešarica, Ljubica Uvalić i Rabija Filipović, sobarice, raspoređene su u Dom "Šoša Mažar", Desanka Jakomatović, bolničarka u Ženski srednjoškolski đački dom, Angela Jurela, vaspitačica, u Dom "Danko Mitrov" i Gustika Mitrović, kuvarica, u Muški srednjoškolski đački dom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
