Dječiji domovi u Banjaluci poslije Drugog svjetskog rata (4): "Rada Vranješević" sigurno utočište već 78 godina

Prema sačuvanim dokumentima, Državni dječiji dom "Rada Vranješević” Banjaluka osnovan je 1. januara 1946. kao mješoviti dom za vaspitanje predškolske djece na okrugu Banjaluka. Dom je formiran da bi se ratna siročad predškolskog uzrasta odvojila od ostale djece u domovima.

Prilikom osnivanja u Domu je bilo 50 djece. Bio je smješten u Gundulićevoj ulici br. 21 (vila Matijević), u tri zgrade, i to dvije međusobno povezane zatvorenom prostorijom i treća dvorišna zgrada.

Zgrada je nakon adaptacije uglavnom odgovarala potrebama. Dom je bio opremljen nužnim namještajem. Za upotrebu prostorija GNO BL je plaćao najamninu od 925 dinara. U 1946. bilo je zaposleno 17 radnika, a upravnica je bila Marija Malić.

U izvještaju delegata Okružnog narodnog odbora Banjaluka o obilasku Državnog dječijeg doma "Rada Vranješević", izvršenom 1. juna 1946, navedeno je da je "dom smješten u jednoj zgradi - vili nedaleko od centra grada". Ispred zgrade do ulice je mali park sa vodoskocima i niskim rastinjem, a iza zgrade malo dvorište. Zgrada je masivna i u dobrom stanju. U suterenu je kuhinja i trpezarija, a u ostalim prostorijama su spavaonice. Jedna manja zgrada u dvorištu služi za smještaj bolesne djece i za stan osoblja. U svim prostorijama vladao je primjeran red i čistoća. Postelje su veoma čiste i uredne, kuhinja i trpezarija takođe. Najveća smetnja radu ovog doma je suviše gust smještaj. U malim posteljama spava po troje djece. Za lijepa vremena djeca provedu po cijeli dan u malom parku i dvorištu, a kišovite i hladnije dane u zgradi, gdje je svega jedna mala soba od 20 kvadrata slobodna, a služi i kao učionica zabavišta. U Domu je smješteno 90 djece, od kojih je 45 doraslo za zabavište. Zabavište radi od prije dva mjeseca u samom domu, ali za rad nema adekvatne prostorije. Zdravstveno stanje kao i ishrana djece su vrlo dobri. Za normalan rad ovog doma neophodno je da se do jeseni osigura još jedna zgrada sa dvije veće prostorije. U ovim prostorijama djeca bi provodila svoje slobodno vrijeme. Trebalo bi ih snabdjeti malim klupicama i stolicama, kao i raznim igračkama i tako urediti da djeca provode u njima vrijeme bez dosade. Za zabavište nabaviti materijala za izradu igračaka, plastelina, kartona u raznim bojama, slika i drugih sitnica koje bi djeca korisno upotrijebila. Sa djecom u zabavištu radila je zabavilja Antonija Kokrin. Pored nje u Domu su radile tri odgajateljice: Zorica Vuković Jelena Lukijanović i Joka Mitrović. Njima je nedostajalo stručno znanje. Nisu održavale sastanke za dogovor o radu s djecom".

Sredinom 1947. Dom je dobio vrijedan poklon od Društva demokratskih Srpkinja iz Zapadne Pensilvanije (Amerika). Osim kreveta, posteljine, odjeće i hrane, poklonjeni su i sterilizatori, bojleri, frižideri, mašina za pranje rublja, mašina za mljevenje mesa, oprema koju nisu tad imali drugi domovi u Banjaluci. Dobili su i opremu za ambulantu, među kojom je bilo instrumenata kojim se nije mogla pohvaliti nijedna zdravstvena ustanova u gradu. Djecu je najviše obradovalo 60 gumenih lopti. Drugi domovi su tražili da im se dodijeli po koja lopta, jer nisu imali nijednu. Najveću zaslugu za ovu vrijednu donaciju imala je Milena Gaćinović, sekretar Društva. Te godine u Domu je bilo 111 djece od tri do sedam godina i 18 zaposlenih: upravnica Rada Vogrin, ekonom Bahrija Gušić, vaspitačice Dragica Bilobrk, Marica Ćatović, Zorica Vuković i Antonija Kakrin, bolničarka Marija Malić, pomoćna bolničarka Zora Tomić, domaćica Jovanka Kuruzović, kuvarica Milica Čivriz, pomoćna kuvarica Hata Duraković, krojačica Ljudmila Lesjak, vešarice Branka Radumilo, Paula Radulović i Vuka Slavijak, sobarice Marija Eraković, Leposava Grubić i Hamida Behadžić. Djevojčice dorasle za školu prelazile bi u Dječiji dom "Danko Mitrov".

Dječiji dom "Rada Vranješević" 1952. proglašen je za ustanovu sa samostalnim finansiranjem, sa zadatkom da zbrinjava napuštenu djecu do sedam godina. Dom je 1955. donio svoja Pravila, prema kojima Dom vrši javnu službu zbrinjavanja djece do tri godine. Iako je bio registrovan za čuvanje predškolske djece, uvijek je u njemu bilo školske djece. Narodni odbor opštine je 1956. donio odluku da se Dom preseli u Park "Mladen Stojanović", u barake bivše Vojne bolnice, jer su tri zgrade u Gundulićevoj br. 21 sa zemljištem ustupljene Državnom sekretarijatu za narodnu odbranu. Prostorije u Vojnoj bolnici bile su neuslovne, vlažne i hladne. Izvršene su najnužnije popravke. Djeca su imala prostorije za spavanje i dnevni boravak, bez potrebnog odvajanja djece po grupama. Najgore je to što je bila slaba vodovodna mreža, pa se kupatila nisu mogla postaviti. Jedina prednost ovog preseljenja je to što su djeca boravila u parku, koji je idealan za djecu ovog uzrasta. U domu su na početku boravila samo ratna siročad, kasnije djeca bez roditelja, djeca zanemarena od strane roditelja, bilo da su roditeljima oduzeta roditeljska prava, bilo da su na izdržavanju zatvorske kazne ili su oboljeli od tuberkuloze ili duševne bolesti. Sa kakvim su fizičkim i psihičkim zdravljem djeca dolazila nije teško zaključiti pa im je bilo potrebno obezbijediti dobre uslove za odrastanje i odgoj. To je bilo teško zbog oskudnog i neuslovnog prostora, naročito zimi. Barake se toliko ishlade da su, bez danonoćnog zagrijavanja, bile velika opasnost za zdravlje djece. Dom je morao zaposliti jedno lice za loženje noću.

U toku 1956. bilo je zaposleno 17 službenika, od kojih sedam oko njegovanja i odgajanja pitomaca. Te godine u domu je bilo do jedne godine života osam pitomaca, od jedne do dvije godine devet pitomaca, od dvije do tri godine četiri, od tri do šest godina 10 pitomaca, ukupno 31. Dom je imao honorarnog doktora pedijatra.

Za vrijeme pregleda 28. maja 1958. u domu je bilo 32 djece, od kojih četvoro do jedne godine, četvoro od jedne do tri godine, 15 djece od tri do pet i devet od pet do sedam. Od toga broja bilo je 17 vanbračne, 10 nepoznatih roditelja, dvoje djece je uputila Sindikalna organizacija Preduzeća "Vrbas", jer je majka umrla pri porodu, jedno s područja NOO Sanski Most. U domu je bilo 16 zaposlenih.

Sljedeće, 1959, u Domu je bilo smješteno 50 djece. Da bi se popravile prilike za odgoj djece, NOO BL je 1960. godine uradio investicioni program za izgradnju novog doma-paviljona površine 500 kvadratnih metara u Ulici maršala Tita, u parku iza postojećeg doma. Do realizacije tog projekta nije došlo. Da bi se povećao smještajni prostor, Domu je, pored postojećih baraka, dodijeljena i jedna zgrada u Gornjem šeheru, u Ulici braće Alijagića. Uz tu zgradu je 1968. izgrađena šupa, garaža i ostava.

U 1969. Dom "Rada Vranješević" je bio specijalna ustanova u kojoj su smještena nahočad od šest mjeseci do 16 godina, njih 160. To su većinom djeca bez roditelja ili od roditelja kojima je oduzeto pravo roditeljskog staranja.

Poslije zemljotresa je 80 učenika iz Doma evakuisano u Slavonsku Orahovicu u odmaralište "Merkur" iz Osijeka, a 78 ih je zadržano u Gornjem šeheru, u zgradi Doma sa dvije spavaonice, dvije učionice, ostavom, kuhinjom i veš-kuhinjom, koja je predviđena za bebe i predškolski uzrast.

Poslije Marije Malić, u februaru 1947. za upravnika je došla Rada Vogrin Trebovac. U aprilu 1947. Olga Knežević, upravnik Državnog dječijeg doma "Petar Galić" iz Kotor Varoša, premješta se za upravnika Doma "Rada Vranješević". Na dužnosti upravnice ostala je do 29. aprila 1948. Berislava Carić, pomoćni vaspitač u Dječijem vrtiću Tvornice duvana, došla je za upravnika od 9. juna 1948. do oktobra 1949. Mira Kesić bila je upravnik od 1949. do 1978, kada je penzionisana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.