Dječiji domovi u Banjaluci poslije Drugog svjetskog rata (3): Život mališana u istim cipelama

 Ovaj dječiji dom počeo je raditi za vrijeme NDH, odnosno 15. decembra 1941. kao prihvatilište za djecu izbjeglice u zgradi preko puta džamije Ferhadije (ruinirana zgrada bivšeg Opšinskog poglavarstva sa 11 prostorija, četiri u prizemlju, pet na spratu i dvije pod krovom u kojima je smješteno 104 djece, 101 muško i troje ženske). Upravnik je bio Omer ef. Mehdić. Premješten je 1942. u zgradu Domaćinske škole u Budžaku, pa u zgradu Treće osnovne škole u Banjaluci, a 30. aprila 1943. u novosagrađeni Starački dom (Uboški dom) u Kotorvaroškoj ulici, (danas vojvode Stepe Stepanovića) gdje se nalazio 1945. u vrijeme preuzimanja od novoformirane vlasti.

U toku 1941. i 1942. u domu je bilo oko 120 isključivo muslimanske muške djece od dvije do 15 godina. Nisu išli u školu, već su učili samo vjeronauku koju je predavao Hamdija Šahinpašić. Iz Skrada kod Delnica u dom je 1943. došlo 50 ženske muslimanske djece. U domu koji je tad bio smješten u Trećoj narodnoj školi u Ulici muftije Džabića je počela s radom osnovna škola 25. januara 1943, prije zvanične odluke donesene 10. februara 1943. 

Učitelji su bili Bisera i Mahmut Salčić. Bila su dva odjeljenja sa 73 učenika (68 muških i pet ženskih). Starija djeca su pohađala gimnaziju i zanatsku školu u gradu. Iako je kapacitet doma bio 100, u toku rata prosječno je u domu bilo 280 - 300 djece. Upravnik doma bio je Rasim Krzić.

Novac za ishranu djece, održavanje zgrade, plate zaposlenih dobijali su 1941 - 1945. od Ministarstva za zdravstvo i udružbu iz Zagreba. Budžet doma za 1944. iznosio je 13.470.000 kuna. Na dan oslobođenja Banjaluke u kasi Doma bilo je 3.000.000 kuna i poprilične zalihe hrane.

Novoformirani dom 1945. je dobio naziv Državni dječiji dom Banjaluka. Zadržano je staro osoblje, njih 10, kao i upravnik. U maju 1945. u domu je bilo 207 ratne siročadi muslimanske i pravoslavne vjeroispovijesti, 154 muške i 53 ženske. Narodna vlast je svakodnevno slala djecu ratnu siročad u dom iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, najviše iz Bosanske Krajine. Krajem 1945. Okružni NO rasporedio je djecu, koje je bilo povremeno i do 300, po drugim domovima. Ženska djeca ovog doma upućivana su u Ženski dječiji dom “Danko Mitrov” u Nazaretu - Budžaku, a jedan broj muške djece u Muški dječiji dom “Šoša Mažar” u Delibašinom Selu. U domu je ostalo 120 djece. Ubrzo je došlo još 120 muške djece od sedam do 20 godina. Tad je dom dobio ime Dječiji dom “Kasim Hadžić”.

Poslije oslobođenja u Domu je počela sa radom državna osnovna škola, u kojoj su bile zaposlene učiteljice Rosa Marilović i Draga Tomac. Početkom školske 1945/46. osnovna škola je radila u tri odjeljenja koju su vodili Fahira Fejzagić, Milan Stojanović i Jozefina Zečević, upravnica.

Od septembra 1947. do ukidanja škole 1948. upravnica je bila Milka Hadžistević. U školi je radilo do 2. aprila 1946. i zabavište koje je vodila nastavnica Berislava Carić, sekretar škole. Starija djeca iz Doma su pohađala gimnaziju, trgovačku akademiju, učiteljsku, srednju tehničku, partizansku gimnaziju i industrijsku školu. Djeca koja su pohađala osnovnu školu preseljena su u Dječiji dom “Šoša Mažar” u Delibašinom Selu i u domove u Bosanskoj Dubici, Kotor Varošu i Bosanskoj Gradišci. Ostala su samo djeca koja su pohađala srednju školu. Tada dom postaje đački i dobija ime Državni srednjoškolski dom “Kasim Hadžić”. U domu je bilo 193 muške djece i 26 zaposlenog osoblja.

Upravnici su u izvještajima navodili da su materijalni uslovi u domu, naročito prvih dana poslije oslobođenja, bili dosta teški. Dom je bio u zgradi koja je imala suteren, prizemlje, prvi sprat i tavan. Djece, koja su prošla kroz strahote rata, bilo je dosta, a domskog prostora sa inventarom oskudno i malo. Dva do tri pitomca su spavala u krevetu, a kada je priliv djece sa terena bio veći, spavali su po hodnicima na slamaricama. Odjeća i obuća djece bila je skromna. Ono što su donosili na sebi od kuće bilo je pocijepano i slabo, a kad se radi dezinfekcije stavljalo na parenje, često se dešavalo da se zbog dotrajalosti potpuno raspadne i trebalo je zamijeniti drugom. Narodne vlasti i Crveni krst su slali štof u Dom, a osoblje danonoćno prekrajalo i šilo odjeću djeci. Većina djece nije imala cipele, pa su uglavnom bili bosi ili u šlapama. Za odlazak u školu više štićenika je nosilo iste cipele. Usljed nedovoljne i jednolične ishrane za vrijeme rata, djeca u domu su imala skorbut, pa im se morala pružiti bolja i raznovrsnija ishrana. Pored redovne ishrane, Crveni krst je domu dodjeljivao pakete sa konzerviranom hranom, čokolade i bombone. Djeca koja za vrijeme rata nisu vidjela druge hrane osim hljeba, teško su podnosila izmjene u ishrani. Hljeb im je i dalje ostao najdraža hrana. Privikavajući se na raznovrsniju hranu, i skorbut je postepeno nestao. O zdravlju pitomaca brinula se dr Milica Rakić. Djeca su se brzo oporavljala, privikavala na nov način života i rada u domskoj zajednici, pa je počinjao vaspitno-obrazovni rad s njima. Nekog određenog sistema za vaspitanje djece nije bilo, jer su vaspitači bili bez kvalifikacije, sa osnovnom školom, a neki jedva pismeni. U vaspitanju ove djece pomoglo je to što je u ovom domu radila škola, pa su učitelji bili vaspitači te djece. Djeca se nisu dugo zadržavala u ovom domu, jer su odlazila u novoformirane domove u srezu iz kog su dolazili. Prosječni uspjeh djece u osnovnoj školi i gimnaziji bio je vrlo dobar, a u zanatskoj školi nešto slabiji. Vladanje učenika je bilo hvale vrijedno. Vrlo malo pitomaca je zbog svog dječijeg nestašluka prelazilo granicu slobode, ali im je odmah ukazivano na greške i uputstva za bolje vladanje. Osoblje je isticalo da je djeci stalno u mislima lopta, ali da će se to prevazići većim angažovanjem vaspitača. Vlast je ulagala sredstva, pa su prilike u Domu popravljane i dostigle zadovoljavajući nivo. Ministarstvo prosvjete BiH je 1947. uložilo 5.000 dinara za popravku Doma. Dom je bio u nadležnosti Odjeljenja za narodno zdravlje i socijalno staranje ONO BL do kraja marta 1947, kad je prešao u nadležnost Prosvjetnog odjeljenja ONO BL.

Upravnik doma poslije Rasima Kržića bio je Hamdija Šahinpašić, a od 16. decembra 1945. do 8. januara 1948. Nadežda Seka Masleša.

Nju je za vrijeme odsustva sa posla mijenjala Katica Sarafin, vaspitačica. Od januara do avgusta 1948. v.d. upravnika bio je Milan Stojanović. U avgustu 1948. za upravnika je postavljen Šefik Hergić, koji je na toj dužnosti ostao do ukidanja doma 1949. Za vrijeme odsluženja vojnog roka zamjenjivali su ga Milan Stojanović i Sreten Balaban. Na osnovu odluke Oblasnog narodnog odbora Banjaluka od 19. oktobra 1949, Srednjoškolski dom “Kasim Hadžić” je rasformiran. Dječijem domu “Danko Mitrov” predata je zgrada i 68 mlađih pitomaca. Srednjoškolska djeca su raspoređena u đačke domove u Banjaluci, osim 40 đaka Industrijske škole koji su ostali u Domu do 1950, kada su prešli u Internat Srednje tehničke škole u Banjaluci.

Povezani tekstovi:

Dječiji domovi u Banjaluci poslije Drugog svjetskog rata (1): Utočište pronašli u samostanu

Dječiji domovi u Banjaluci poslije Drugog svjetskog rata (2): Mališani vaspitani u duhu NOB-a

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.