Dječiji domovi u Banjaluci poslije Drugog svjetskog rata (2): Mališani vaspitani u duhu NOB-a
Dan poslije oslobođenja Banjaluke, 23. aprila 1945, predstavnici Okružnog narodnog odbora posjetili su sirotište "Nazaret", osnovano 1880. godine, vlasništvo Samostana sestara dragocjene krvi Isusove. U izvještaju povjerenika Mire Kesić navodi se da su u domu bile smještene 64 djevojčice uzrasta od pet do 13 godina. Pohađale su školu u samostanu.
Izdržavale su ih časne sestre od svojih prihoda, uz povremenu pomoć države. Bile su voljne da ih i dalje izdržavaju ako bi im nova vlast obezbijedila ono što one same ne mogu proizvesti na svom imanju, kao što je šećer, so, ogrev, lijekovi i nafta za osvjetljenje, pošto je samostan imao svoju sopstvenu centralu (jedan dizel motor). Iako su imale roditelje, djevojčice su bile u domu zbog siromaštva. Bile su zdrave i vakcinisane protiv trbušnog tifusa. Dom su vodile časne sestre do 24. maja, uz nadzor i pomoć Okružnog narodnog odbora. Tada su djecu i inventar preuzeli od časne sestre Filipe Lagunić novoizabrani službenici pomenutog doma Mira Kesić, privremena upravnica, Savka Basta, član uprave, Jovanka Stojaković, učiteljica i Nevenka Novaković, vaspitačica.
U izvještaju iz maja 1945. upravnica novoformiranog Državnog dječijeg doma "Nazaret" Mira Kesić navodi "da se u domu nalazilo 41 žensko i jedno muško dijete i to 19 djece zateklih u domu časnih sestara i 23 djece iz Dječijeg doma iz Lušci Palanke. U maju dom je napustilo 12 djece iz bivšeg doma časnih sestara. Upravu doma činila je upravnica koja je ujedno i ekonom, dvije učiteljice i jedna vaspitačica. Djeca su bila smještena na drugom spratu zgrade bivšeg sirotišta gdje su koristili dvije spavaonice, trpezariju i odjeljenje za umivanje i pranje. Ostale prostorije doma zauzela je vojna bolnica. Prostorije, koje su čiste i uredne, mogle su privremeno poslužiti jer su djeca najveći dio dana provodila u dvorištu. Svako dijete imalo je svoj krevet s posteljinom, dok su djeca do pet godina spavala po dvoje u krevetu za odrasle. Namještaj, kreveti i posteljina bili su vlasništvo časnih sestara osim 25 jorgana, 30 jastučnica i 30 čaršafa koje je dom dobio od Okružnog narodnog odbora Banjaluka. Djeca su imala dovoljno odjeće sem rublja za spavanje. Dom je primio od Okružnog narodnog odbora 11 padobrana od čega je sašiveno 20 čaršafa, 20 haljinica, 10 suknjica i bluza. Šivenje je obavljala upravnica, tri supruge dobrovoljaca iz Bojić Hana i tri časne sestre. Hrana se spravljala u kuhinji časnih sestara od namirnica koje su davale časne sestre i ONO BL. Hrana je bila ukusna, zdrava, u dovoljnim količi-nama sa potrebnim brojem kalorija i potrebnim vitaminima u pet obroka. Djeca su se kupala dva puta sedmično i mijenjala rublje, prala su se svaki dan ujutro, nakon ručka i večere pred spavanje. Bila su zdrava i pod ljekarskim nadzorom Higijenskog zavoda i jedne sestre pomoćnice. Zaraznih bolesti nije bilo, samo četiri slučaja svraba. U maju je počela s radom osnovna škola u domu. Djeca su se vaspitavala u duhu narodnooslobodilačke borbe. U maju se planiralo primiti još 20 djece, a veći broj nakon iseljenja vojne bolnice".
Krajem 1945. u domu je bilo smješteno 140 ženske djece od dvije do 16 godina, a početkom 1946. godine 200. Djeca iz doma su išla u Narodnu osnovnu školu u Budžaku. Po završetku četvrtog razreda upućivane su u Državni ženski srednjoškolski dom u Banjaluci. Prerasle djevojčice išle su u dvogodišnju osnovnu školu, a potom u Sarajevo na izučavanje zanata, kurseva za bolničare ili babice. Početkom 1946. dom dobija ime Dječiji dom "Danko Mitrov". U toku te godine i 1947. dom je temeljito popravljen, uvedeni su vodovod i kanalizacija, napravljeno kupatilo sa tuševima i umivaonicima i opremljena kuhinja. Primljeno je i dosta novih radnika.
Osoblje doma 1947. bilo je: Živana Kaurin, upravnica, Vera Bokan, ekonom, Marija Martak i Amalija Rajić, učiteljice - vaspitači, Gina Mirić, Boja Dobrijević i Milka Novaković, vaspitači, Slavica Ružić, bolničarka, Vida Miličević, krojačica, Mara Bogdanović, kuvarice Mara Kutil i Marija Pujić, pomoćne kuvarice Regina Majstorović, Vuka Slavjak i Anđa Gagula, vešarice Katica Pujić, Marica Prosen, Francika Đelneo i Vera Nanut, sobarice, Josip Ivanek, magaciner i Ivica Laštro, kočijaš. Dom je mogao da služi za primjer drugim domovima. Najveći problem vlasti je bio i ostao to što su djeca bila okružena časnim sestrama i ljudima okrenutim vjeri, sa negativnim stavom prema novoj vlasti. Godina 1948. u domu je zapamćena po nesretnom slučaju, kada je djevojčica pri padu sa stepenica povrijedila glavu i ubrzo umrla. Iako su u domu stanovale samo djevojčice, iste godine, kao i naredne, u domu su stanovali i dječaci, đaci Industrijske škole.
Po odluci Oblasnog narodnog odbora Banjaluka, 1949, Dom "Danko Mitrov" se preselio u zgradu rasformiranog Srednjoškolskog doma "Kasim Hadžić" u ulicu Danka Mitrova 24 (danas đački dom). U novouseljenom domu uslovi za boravak su poboljšani. Najbolje pitomice, njih sedam, 1950. nagrađene su premještajem u dom "Đuro Pucar" u Sarajevu, najbolji u Republici.
Dječiji dom "Danko Mitrov" je 1952. postao ustanova sa samostalnim finansiranjem 1952, registrovan kod NOO 1956. Zadatak ustanove je bio vaspitanje, odgoj i školovanje djece pod starateljstvom. Kapacitet doma je od 100 do 200 štićenica - učenica svih nižih i srednjih škola. U domu je bilo zaposleno 16 radnika. Organi upravljanja bili su upravnik i Upravni odbor, koga su činili Husein Tucek, predsjednik, Nada Cika-lovski, Julija Pejnović, Asim Bukić, dr Viktor Vindikijević i Namik Dervišić, članovi.
Prvu upravnicu Miru Kesić zamijenila je Nevenka Novaković od 24. septembra 1945. do 15. februara 1947, pa Živana Kaurin od 1. marta 1947. do 30. juna 1949. Zbog bolesti, od januara 1949. upravnicu je često zamjenjivao Milovan Jančić, ekonom. Nikola Krajinović bio je v.d. upravnika od jula 1949. do marta 1950, kada je za upravnika došao Uglješa Spremo od 24. marta 1950. do 28. juna 1951, a zatim Slobodan Janković od 1. jula 1951. do 31. marta 1952. Od 1. aprila 1952. do 31. avgusta 1952. upravnik je bio Dušan Stanar, učitelj Šeste narodne osnovne škole. Za upravnicu Doma 1. septembra 1952. došla je Lenka Spremo, upravnica rasformiranog Državnog ženskog srednjoškolskog doma "Danko Mitrov". Na dužnosti je ostala do penzionisanja 1. jula 1962. Zaposlenih je 1960. bilo dvadesetak: učitelj upravnik Lenka Spremo, učitelji - vaspitači Marija Đukić i Hajrija Mujezinović, režiser Danilo Žakula, ekonom Mustafa Ramić, krojačica Asima Bukić, kuharice Sofija Kovačević i Zujlejha Smajlagić, peglačica i pralja Štefica Milosavac, kočijaš Meho Lović, radnik Stevo Holovčuk, čistačica Marica Florijan, kuvariica Savka Matić i domski ljekar dr Viktor Vindikijević.
Veliki priliv srednjoškolaca u Banjaluku iziskivao je maksimalno korišćenje kapaciteta i kadrova i smanjenje režijskih troškova u đačkim domovima. Imajući sve to u vidu, kao i neiskorišćenost kapaciteta Ženskog dječijeg doma "Danko Mitrov", NOO Banjaluka je 1962. donio odluku o spajanju ovog doma sa Đačkim domom "Veselin Masleša". Spojeni domovi su radili pod nazivom Srednjoškolski dom učenika u Banjaluci. Dužnost upravnika obavljao je upravnik Đačkog doma "Veselin Masleša" Milorad Pejčinović.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
