Dječiji domovi u Banjaluci poslije Drugog svjetskog rata (1): Utočište pronašli u samostanu
Dječiji dom u Delibašinom selu osnovan je 22. aprila 1945. u Samostanu trapista “Marija Zvijezda”, tako što je Okružni narodni odbor Banjaluka (ONO BL) preuzeo od trapista sirotište sa 157 muške djece od pet do 14 godina, među kojima je bilo 36 oboljelih od pjegavca.
Trapisti su sirotište, zvanično Sirotinjski zavod o. o. trapista Delibašino selo, osnovali 1878. godine da vode brigu o muškoj siročadi iz Bosne i Hercegovine, da im omoguće izučavanje zanata da bi postali vrijedni članovi društva. Da bi to postigli, otvorili su u sirotištu školu i Dom naučnika na zanatu. Prvi upravnik sirotišta bio je Franc Pfaner, a učitelj Kazimir Benc.
U vrijeme preuzimanja smještaj i hrana u domu bili su loši. Dotadašnja uprava - trapisti, pravdali su takvo stanje time da su njemačka vojska i njeni pomagači odnijeli sve što su mogli iz samostana. Nastava u domu je tad prekinuta. Odbor je imenovao novu upravu (upravnik Ante Marot i ekonom Ante Opačić), koja je sa dva trapista - medicinara vodila računa o potrebama doma. Ostali zaposleni bili su: Alija Kulenović, učitelj, Milka Šakota, kuvarica, Fila Krmpotić, pomoćna kuvarica, Antonija Kakrin, vaspitačica i Mara Šakota, čistačica.
U toku maja 1945. hrana za djecu i trapiste je spremana u istoj kuhinji. Kada je ONO BL zaposlio dvije kuvarice, hrana je spremana posebno za djecu. Nje je bilo dovoljno, ali je bila jednolična. Namirnice su i dalje obezbjeđivali trapisti, a pomagao je i Okružni narodni odbor Banjaluka. Djeci oboljeloj od tifusa je posebno kuvano. Zdrava djeca su imala tri obroka, a oboljela četiri. Imala su slabu odjeću dok nisu dobili pomoć ONO BL. Sva djeca su išla u državnu osnovnu školu u zgradi samostana. Vaspitni rad u domu je počeo stupanjem na dužnost Alije Kulenovića, učitelja vaspitača. U toku maja iz doma je otišlo oko 60 djece, jer su se njihovi roditelji ili staraoci - izbjeglice vraćali kući. Dom je počeo raditi pod nazivom Državni dječiji dom - Trapisti - Delibašino selo kraj Banjaluke. Krajem 1945. u domu su bila 123 dječaka: bez oba roditelja 25, bez oca 47, bez majke 14 i sa oba roditelja 37. Zaposleni u domu te godine bili su: Marko Savinović, upravnik, Ankica Despotović, vaspitačica, Alija Kulenović, vaspitač i učitelj, Fatima Velagić, vaspitačica, Jovanka Đaković, bolničarka, Marija Pušić, domaćica, Milica Tabaković, kuvarica, Delfina Jakomatović, pomoćna kuvarica, Vuka Lukić, kuvarica, Sevla Osmanović, sobarica, Jovanka Radić, krojačica i Danilo Ličin, podvornik.
U toku 1946. vršene su popravke na zgradi doma, postavljeni i postakljeni prozori, zamijenjeni podovi i brave na vratima. Djeca su i dalje svakodnevno pristizala u dom čiji kapacitet je bio 160, ali je povremeno smještano i do 250 muške djece. Te godine dom dobija novo ime - Državni dječiji dom “Šoša Mažar” Banjaluka.
Prema izvještaju od 29. marta 1947. godine dom je bio “smješten u jednoj zgradi koja po veličini odgovara svrsi, ali je stara i teško se održava, vlasništvo je Uprave narodnih dobara - Poljoprivredne rejonske stanice, a GNO BL plaća kiriju od 4.500 dinara. Treba na zgradi zamijeniti stolariju. Sve prostorije su čiste, kao i posteljina, sanitarije, kuhinja. U domskom dvorištu bila je zgrada za smještaj kola, drva, uređen park sa dječijim igralištem koji nije zagrađen i otvoren je prema poljoprivrednom kombinatu. Dom ima baštu koja se obrađuje i ekonomiju na kojoj se uzgaja jedan konj, dvije svinje i šest prasića. Dom ima vodovod, ali voda nije za piće pa se voda dovozi kolima sa udaljenosti od dva kilometra, jer nemaju bunara”.
U decembru 1947. dom je premješten u novi samostan trapista koji je imao manju površinu pa se morao smanjivati broj pitomaca premještanjem u druge domove. Prilike za stanovanje su se popravile, ali je i dalje bio niz prepreka koje su ometale odgoj djece. Sobe na mansardi, niske i sa malim prozorčićima, bez dovoljno svjetla i vazduha, nisu bile prikladne za spavaonice. U domu je bilo 120 kreveta i 136 pitomaca. Trpezarija je bila mala, mogla je da primi 100 djece. Najveća teškoća bila je to što dom nije imao zemljišta, a ni dvorište nije bilo domsko pa djeca nisu imala prostora za igru i vježbanje. U bivše prostorije doma uselili su se polaznici Kursa za uzdizanje kadrova u trgovini i ugostiteljstvu.
U avgustu 1948, po odluci Gradskog narodnog odbora Banjaluka, preseljeno je 13 trapista i tri služitelja iz samostana u Delibašinom selu u Franjevački samostan na Petrićevcu. U njihove prostorije se uselio Dječiji dom “Šoša Mažar”. Mogao je da primi 166 pitomaca. Stare domske prostorije zauzeo je Dom učenika u trgovini Delibašino selo. Po sačuvanim podacima dom je radio do kraja 1949. godine. U njegove prostorije uselio se Đački dom Srednje šumarske škole, koji je radio do 1955, kad se škola preselila u Butmir.
Upravnici Državnog dječijeg doma “Šoša Mažar” bili su: učitelj Ante Marot od 6. maja do septembra 1945, Marko Savinović od septembra do decembra 1945, Savka Basta od 13. decembra 1945. do 11. marta 1947, Savo Dardić od 1. aprila 1947. do 19. februara 1948, Đorđe Mikić od 19. februara do 16. septembra 1948, Irfan Islamović, v. d. direktora od 17. septembra do 1. oktobra 1948. i Dragomir Živković od 6. oktobra 1948. do novembra 1949.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
