Čin predaje i povod za puč
Dok su se odvijale akcije usmjerene na ostale zemlje u jugoistočnoj Evropi, Hitler je primjenjivao sve intenzivniji diplomatski, politički i psihološki pritisak na jugoslovensku vladu.
Zastrašena Hitlerovim planovima, Jugoslavija se očajnički osvrtala za alternativama. Ali, u centru svih nevolja bili su njemački planovi i jugoslovenski odnosi s Njemačkom. Nijemci su svoj prvi potez povukli krajem novembra 1940. tražeći od jugoslovenskog ministra spoljnih poslova Cincar-Markovića da dođe u Njemačku i da se sastane s Joakimom Ribentropom.
Sastanak je uslijedio u najvećoj tajnosti 27. novembra, a sljedećeg dana je Cincar-Marković razgovarao s Hitlerom. Ovi razgovori su označili početak neposrednog njemačkog pritiska na Jugoslaviju da priđe Osovini i pridruži se Trojnom paktu. Tokom sljedeća tri i po mjeseca jugoslovenski i njemački predstavnici pokušavali su da postignu saglasnost o prirodi pakta koji je Jugoslavija trebalo da potpiše i o tome koje će specijalne note biti priključene protokolu o potpisivanju pakta. Jugoslavija je činila sve što je bilo u njenoj moći da oduži proces pregovaranja, nadajući se da će nekako naći alternativu umjesto pristupanja Osovini.
Jugoslovenskoj vladi postalo je jasno da ni Velika Britanija, a ni Sovjetski Savez ne mogu da pruže dovoljno direktnu pomoć kao protivtežu njemačkom pritisku. Još manje se mogla očekivati podrška od Sjedinjenih Država.
Sljedeći poziv Nijemaca uslijedio je sredinom februara, ovog puta i predsjedniku vlade Cvetkoviću i ministru spoljnih poslova Cincar-Markoviću. Dok su Nijemci obećavali da će svi jugoslovenski interesi biti zaštićeni i u stvari ojačani, takođe su uporno isticali kako niko nije u stanju da se odupre stalnom napredovanju njemačkog oružja u Evropi. Prema parafraziranoj bilješci o razgovorima, Hitler je u jednom času rekao Cvetkoviću da je "za Jugoslaviju došla jedinstvena, istorijska prilika da učvrsti svoje mjesto u Evropi definitivno i zauvijek".
Zanimljivo je da su, upravo dok je Hitler pokušavao da podmiti Jugoslaviju da priđe Osovini, obećavajući joj grčku luku Solun, i Britanci obećavali Jugoslaviji ispravak granice prema Italiji, ako ostane izvan Osovine i pridruži se Britancima.
Šestog marta Krunsko vijeće odlučilo je da će Jugoslavija potpisati Trojni pakt ako se ispune svi njeni uslovi, ali je odluka zadržana u tajnosti.
Jugoslovenska vlada održala je svoju riječ i 25. marta u Beču Cvetković i Cincar-Marković potpisali su protokol kojim je Jugoslavija postala član Trojnog pakta. Bio je to čin predaje.
U tom trenutku u Jugoslaviji je bilo nekoliko oficirskih grupa koje su razmišljale o zbacivanju režima kneza Pavla. Ali nije bilo zavjere koja bi obuhvatila sve grupe i nijednu od njih ne možemo smatrati prethodnicom one grupe generala i oficira srednjeg ranga koja je pripremila i izvela puč 27. marta, samo dva dana poslije pristupanja Trojnom paktu. Tada se rodila parola "Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob" i Jugosloveni su krenuli u krvavi svjetski rat.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
