Branko Radičević - Poezija radosti i tuge
Branko Radičević je prvi autentični pjesnik srpskog 19. vijeka, odnosno epohe romantizma. Bio je čovjek gotovo plemićkog obrazovanja i životnog uređenja, ali i otvorenog duha i velike ljubavi prema svom narodu. Neskriveno je otkrivao svoja osjećanja i nadahnuto pjevao o životu i smrti, mladosti i prolaznosti.
U svom djelu preživljavao je mnoge tadašnje književne uticaje, ali i gradio svoj stil i jezik, nov i neponovljiv. Uz Đuru Daničića bio je najodaniji sledbenik reforme pravopisa srpskog jezika Vuka Stefanovića Karadžića i uvođenja narodnog jezika u književnost. Srpsku poeziju oplemenio je čistim narodnim jezikom. Napisao je svega 54 lirske pjesme, sedam epskih pesama, dva odlomka epskih pjesama, 28 pisama i jedan odgovor na kritiku.
Mladost
Rođen je u Slavonskom Brodu 28. marta 1824. u porodici Todora i Ruže Radičević. Pošto je rođen dan uoči svetog Aleksija, po njemu je i dobio ime kada je kršten sutradan. Pred objavljivanje svoje prve knjige, svoje ime će promijeniti u Branko.
Njegova porodica se 1830. preselila u Zemun. U gimnaziju u Sremskim Karlovcima se upisao 1836. Sremski Karlovci i obližnje Stražilovo su imali velik uticaj na Brankova kasnija djela, od kojih su najpoznatija "Đački rastanak", u kojoj izražava svoju želju da tu bude i sahranjen.
Upisao je studije prava u Beču, ali poslije tri godine studija odustaje od fakulteta. Staro prijateljstvo porodice Radičević sa Vukom Karadžićem bila je Branku najbolja preporuka za stupanje u krug Vukovih saradnika i prijatelja. Kada mu je preminuo brat Stevan, Branko se zbratimio sa drugim mladim Vukovim sljedbenikom Đurom Daničićem.
Prvi stihovi
Prve stihove Branko je napisao još dok je pohađao Karlovačku gimnaziju, a oduševljen Vukovim reformama se intenzivnije počeo baviti književnim radom.
Prvu knjigu pjesama objavio je u Beču 1847. godine, na čistom narodnom jeziku u duhu modernog evropskog romantičarskog pjesništva.
Zbog revolucije koja je zahvatila Habzburšku monarhiju napustio je Beč i živio je po raznim mjestima u Sremu. Slava koju su mu donijele prve pjesme bila je velika i u Kneževini Srbiji, u koju je nekoliko puta dolazio. U strahu da njegovo prisustvo ne izazove nemire među velikoškolskom omladinom, vlasti su ga protjerale iz Beograda.
U to je vrijeme počeo da oboljeva od tuberkuloze. Vrativši se u Beč 1849. upisao je studije medicine, ali je nastavio da se bavi književnošću i 1851. objavio je još jednu zbirku pjesama.
Radičević je preminuo 18. juna 1853. u bečkoj bolnici na rukama Vukove žene Ane. Posthumno je zbirku pjesma objavio njegov otac 1862. Srpska omladina je ispunila pjesnikovu želju i 1883. godine prenijela je njegove ostatke iz Beča u Stražilovo.
Djelo
Sa Brankom Radičevićem su u srpsku književnost prvi put ušle pjesme sa izrazito lirskim motivima i raspoloženjem. Te pjesme su prvenstveno govorile o radosti i ljepotama mladosti. Ipak, veći dio svojih pjesama, kao što su "Kad mlidijah umreti" ili "Đački rastanak" Radičević je pisao kao elegije.
Najpoznatije Radičevićevo djelo je poema "Đački rastanak", a "Kad mlidijah umreti", objavljena poslije njegove smrti, jedna je od najljepših elegija u srpskoj književnosti.
Moje sunce
Na nebu mi jedno sunce sjaje,
Danju sjaje, a noću zalazi,
Ti si, otac, moje drugo sunce,
Koje meni nikad ne zalazi.
Nekada sam ima jošte jedno,
Zrak je njegov već odavno sedno,
Majci srce u grudi ne bije,
Tavna zemlja nju odavna krije,
Ti i bratac, to je sada sve
Štono osta srcu mom od pre.
O, moje srce pevanjem se žari,
I tebi misli s tim da blagodari;
O ne mož' biti, ne mož' nikad ovo,
Jer slabačko je vrlo peva slovo.
Tvoja dobra, kao sunca svet,
Moji pevi, ka mirisni cvet;
Sunce sjaje, sunce život šalje,
Cvetak miri, ali ništa dalje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
