Bogoslovija Vase Pelagića

 Ova je zgrada bila u današnjoj Gospodskoj ulici ondje, gdje je sad kafana Srpsko-pravoslavne crkvene opštine zvana "Balkan". U gornjem katu bilo je u toj zgradi svega pet soba, te su tri određene bile za bogoslovsku školu, odnosno za predavanje predmeta, dok su one dvije služile za opštinsku kancelariju i njenog perovođu".

Podizanje zgrade

Narasle školske potrebe valjalo je podmiriti posebnom zgradom. Napokon, 1871, zgrada bogoslovije je podignuta "na bašti, uz staru školsku zgradu do Kraljeva druma".

Zidanje zgrade Bogoslovije koštalo je Srpsko-pravoslavnu crkvenu opštinu banjalučku oko 70.000 groša. Otprilike polovinu tog iznosa prikupili su banjalučki Srbi. A onda je mitropolit Dionisije odobrio trošenje 1.000 dukata, koje je svojevremeno crkvenoj opštini banjalučkoj, da bi izgladio sukob sa njom, isplatio mitropolit Ignjatije. Kada ni to nije bilo dovoljno, viđeniji banjalučki Srbi, Tomo Radulović, Jovo Knežić, Đorđe Zita, Savo Milić, Đorđo Uzunović, Risto Spahić, Jovo Pišteljić, Đorđe Delić i drugi skupiše još 20.000 groša i dovršiše Bogosloviju.

Nova zgrada, spratnica duga 30, a široka 15 metara, bila je najveća u gradu. U početku austrougarske okupacije u zgradu je smještena garnizonska bolnica, a nakon toga, sve do 1908, odnosno do useljenja u novu školsku zgradu podignutu na starom crkvištu, kod kina "Kozara", u njoj je djelovala srpska osnovna škola.

Druge godine boravka u Banjaluci Pelagić je dobio arhimandritski položaj. Bosanski mitropolit, sljedbenik carigradskih fanariota, imao je za ovo mjesto, kako bismo danas rekli, drugo kadrovsko rješenje. Međutim, desilo se da on, zbog bolesti, prenese dio ovlašćenja na vladiku tuzlanskog, te on Pelagića, misleći da ovaj djeluje u dogovoru sa Rusijom i Srbijom, uz pristanak crkvene opštine, postavi za arhimandrita prilikom posjete Banjaluci.

Protivnici, hapšenje i suđenje

Potom Pelagića izabraše i za upravitelja osnovne muške i ženske škole. Imao je Pelagić u Banjaluci i niz protivnika. Jedan od najozbiljnijih svakako je bio austrijski konzul Stanislav Dragančić. On je bogoslove zvao "više soldatima nego đacima, što se vidi iz davanja prioriteta gimnastici i utrkivanjem po polju banjalučkom".

Treće godine svoga rada, 1869, Bogoslovija je imala preko 60 đaka iz skoro svih krajeva Bosne. Međutim, te godine izbio je sukob Pelagićevih đaka sa turskom noćnom stražom. Kao upravitelj škole, Pelagić je ustao u odbranu svojih đaka, okomivši se žestoko na brojne istupe vlasti.

A onda, te iste 1869, stiže iz Sarajeva naredba Osman-pašina da se Pelagić tamo stražarno sprovede. Banjalučki mutisarif Ali Riza-paša uhapsio je Pelagića. Rastanak sa Banjalučanima Pelagić ovako opisuje: "I žensko i muško, i staro i mlado, tugom i plačem pokrito je bilo. Teško da je do sada ikad sin Bosne i Srpstva sa takvim bratskim učešćem naroda obasut bio, tako ožaljen i oplakan. Svak je govorio: 'Poješće ga mrak, više nam doći neće' i briznuo bi u plač".

Obimna istraga protiv Pelagića u Sarajevu trajala je čak osam mjeseci, ali nije okončana po želji turskih vlasti. Nakon izvjesnog vremena, a na molbu sarajevskih Srba, Pelagić je interniran u mitropoliju, gdje su ga često obilazili članovi Ujedinjene omladine srpske, a on sam pripremao je za srpsku crkveno-školsku opštinu projekat reforme škola.

Došao je i dan suđenja. Za ispitivanje je bio zadužen mitropolit Dionisije, dobronamjeran i naklonjen Pelagiću. "Ali tek što je mitropolit postavio pitanje, skočio je Pelagić sa stolice i vičući i žestoko gestikulišući počeo sasipati bujicu pogrda na banjalučke vlasti, kao i uopšte protiv turskih ugnjetača Srba i sa od ljutine užarenim očima opisivati rajino ropstvo i zazivati božju osvetu na tirane." Osman-paša je zaključio sjednicu.

Sarajevski katolički paroh i pjesnik fra Grgo Martić o procesu ovako piše: "Otvorio on školu bogoslova u Banjaluci dozvolom mitropolite sarajevskoga, i tu je podučavao bogoslovne nauke, a podučavao je svoje đake bome i u gimnastici sa štapovima, biva u mačevanju, a podučavao ih javno pred školom... Proces se njegov vodio u velikom savjetu kod vezira, gde sam i ja prisustvovao. Taj je čovek tako zanešen bio, kao da nikakove sile na svijetu ne priznaje, već je odgovarao, što se veli, kao Vlah s koca... I ja sam ga malo branio poradi prijateljstva u narodnom smislu, onda još Manojlo Jeftanović, a pogdješto i vladika Dionisije...".

Ubrzo se pokazalo da je Pelagić najozbiljniji protivnik, te da je proces protiv njega bio samo prvi u nizu procesa pokrenutih protiv nosilaca "velikosrpskog" pokreta u Bosni.

Sarajevski vezir je od svojih beogradskih konfidenata dobio spisak "srpskih agenata" u Bosni. Pošto je, kako je sam govorio, ušao u trag tajnoj srpskoj "heteriji", odmah je pokrenuo akciju protiv navodnih zavjerenika. Uostalom, i njegov savjetnik dr Jozef Kečet piše da je Pelagić "otvoreno priznavao svoje velikosrpske ideje i svoje revolucionarne namjere".

Spasavanje Pelagića

Već sutradan po suđenju, 6. oktobra, Pelagić je pod jakom stražom odveden u Solun. Uslijedili su brojni pokušaji da se on spasi. Budući mitropolit Savo Kosanović držao mu je besedu kao narodnom mučeniku. "I tude je i žensko i muško u plač i tugu pogruženo bilo."

Pomoć je zatražena i od ruskog konzula u Beogradu, ali ni on nije mogao mnogo: "Ja poštujem Pelagića, ali on bi u svakoj drugoj državi još više gonjen bio za njegov rad i govor". Nezadovoljan je bio i službeni Beograd.

Pelagića, međutim, iz Soluna ne uputiše Visokoj porti u Stambol, kako je to naložio Osman-paša, već u Malu Aziju, u grad Ćutaju. Kako je to sam rekao, tu je dobio "partiju malu đaka grčkih, pa je docnije uz pomoć njih i njihovih roditelja pobegao iz zatočenja".

Kažu da mu je, obukavši ga u žensko ruho, to omogućila Sofija Papazoglu. Kad se za par dana domogao Bruse, bio je spasen. Obrijao je bradu i navukao evropsko odijelo, te pod zaštitom ruskog konzula, pod imenom Srećko Radenković, otplovio za Odesu. Tako je okončana uzbudljiva Pelagićeva banjalučka epizoda.

Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.