Bijele pčele na Zmijanju

U svakidanjem životu narodnom - kod njegovih najširih seoskih masa - čuje se često u govoru i "bijela vrana" i "bijela pčela". Ni pčela ni vrana nisu bijele, pa je od interesa i važnosti razabrati šta znači ono "bijela" i zašto se ističe njihovo nekakvo bjelilo.

Na slavi kućnoj, najugledniji, najglavniji i najmiliji gost doma koji slavi - koga i sam domaćin i svi prisutni slavski gosti biraju da sjeda u pročelje svete sofre gozbe slavske - nazdravljajući domaćinu u domaćinsko zdravlje, sem ostalog i ovo govori: "Pčele ti se narojčile i rojevi njihovi sunce ti zakrilili"... To znači, toliko rojeva pčela bilo da prave hlad, tj. da zaklone sunce. Za pčele se kaže da se "narojče" kada roj koji se "pustio" iz košnice i "sjavio" u posebnu košnicu, istoga ljeta pusti nov roj, a očekivalo se da to bude, redovno, idućeg ljeta.

Za starce i babe koji dočekaju duboku starost i imaju od unučadi unučad, kaže se da su "stekli, dočekali bijele pčele". To se smatra najvećim blagoslovom Božjim. Zato kad koga blagosiljaju, reknu mu: "Da Bog da, brate, dočekao bijele pčele!". Naišao sam na putovanjima po Zmijanju na starca koji ima "bijelu pčelu". To je stogodišnji starac Simo Lakić u selu Sokolovu. Unuk mu je sada seoski knez (kmet).

Zatekao sam starca kod ognjišta. I ogluvio je i posve obnevidio - spao na djetinjstvo, podjetinjio se, kako kažu u narodu. Jednom se odmakao od kuće i nije znao da se vrati. Cijelu noć tražili su ga ukućani. Kad se razdanilo našli su ga u jednoj obližnjoj dolini.

Oko ognjišta okupljena je bila sva kućna čeljad, među njima i starac Simo i sin mu Blagoje, skoro istog staračkog izgleda - pradjeda djetetu koga smatraju  "bijelom pčelom" staroga Sime - i svaki je nešto ispričao što je stari kazivao dok je bio, prije tri godine, pri svijesti.

Naročito je padala u oči jedna starčeva praunuka, djevojčica od pet godina, vanredne ljepote, po imenu Dosta, krupnih plavih očiju i plave, nešto kovrdžave kose. Iz razgovora saznam da joj je i majka iz istog roda; toliko su se razrodili da se među se žene i udaju.

Jedna se starčeva praunuka udala i već ima muško dijete, imenom Vid, koji je starcu "bijela pčela". Zaželio sam da i ona dođe sa djetetom da ih fotografišem, i starca i njegovu "bijelu pčelu", skupa sa cijelom porodičnom zadrugom.

Da se mogu razlikovati toliki djedovi, "bijela pčela" starca prapradjeda zove "stari đed", pradjeda samo "đed", a djeda "mladi đed". Vikanjem glasno u uvo starcu, poticali su ga da što priča. Prenuo se kao iza sna i počeo da govori bez prestanka i bez ikakve povezanosti logične. Tada sam ranije zabilješke provjeravao, a druga predanja koja je izgovarao starac bilježio sam sa velikim zadovoljstvom jer su iz velike starine i do sada nepoznata.

Da je doista prešao sto godina, dokaz je što pamti događaj koji se zbio prije 97 godina (1839. g.). To je ovaj događaj:

Na Mrazovu (zaseoku sela Sokolova), u blizini Lakića kuća, bio je čardak kadije banjalučkog Đumišića. Ratkovo u Zmijanju, čije je stanovništvo imalo svoju vlastitu zemlju od starina i nije imalo nikada aga-spahija, htjeli su da nasilno ukmete okolne age. Upravo na baštini starih Kočića podigli su begovski čardak i u njega postavili subašu. Ratkovčani su ubili subašu i zapalili čardak. Na to je došao kadija Đumišić na Mrazovo i pozvao prve ljude iz Ratkova i trojicu među njima najuglednijih dao posjeći bez ikakvog suđenja.

Posječeni su knez ratkovački Mihailo Babić - koji je zbog velikih brkova ostao u trajnom narodnom sjećanju kao knez Brkailo Babić - i dva Kočića, od kojih je jedan bio sveštenik. Tu sječu prvaka zmijanjskih ovako opisuje Kočić u priči "Zmijanje":

"Devet dana gorjele su staje, lizo plamen visoko, pucalo u plamenu žito i dizala se golema dumagija. 'Ratkovo se zaracilo!' - alaknuše Turci, i kadija Đumišić skupi svu silu banjolučkije aramija i zlikovaca, udari na Ratkovo i pade na Mrazovo. Tuj na vjeru pozva prve ljude i zatraži im carski verman. Tuj na vjeri - vjera ga ubila - posiječe kadija Đumišić kneza Mikaila Babića, popa Simu Kočića i Zeljku Kočića jer mu ne ćedoše ni dati ni kazati đe je verman. Pop Simo je bio mlad ko kap - istom što se zapopio - i lijep, vele, ko najljevša djevojka. Kad ga je dželat - neki Moralija iz Graba - pošjeko visoko su šiknuli mlazevi vrele krvi iz vratnije žila i poprskali Đumišića čardak, a trup mu je staj'o usprav, dok ga nije jedan Turčin gurn'o nogom... Aga Sitnica javi odma veziru šta je kadija Đumišić počinio na Mrazovu. Vezir naredi da se i kadija smakne, i odista kadiju Đumišića ubiše iz zasjede na banjolučkoj ćupriji".

Turci su sazvali okolni svijet da gleda sječu prvih ljudi i time ga zastraše. Starac Simo priča:

"Povela me majka za ruku. Kad se otkotrljala glava popova, a tijelo se koprcalo kao oroz kad mu se odsiječe glava, majka mi je zaklonila oči krajem bošče da to ne gledam. Na to su došli ljudi i žene sa konjima. Popadija je 'bugarila' i uzela glavu popovu. Iza toga su natovarili mrtva tjelesa na konje i odnijeli ih u Ratkovo, sat hoda od mjesta sječe, da ih sahrane u groblje".

Svakako je starcu tada bilo oko sedam godina dok je zapamtio i oblik glave popove i boju kose (dugo lice i žuta kosa), i prema tome su mu sada 104 godine.

(Nastaviće se)

Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik,

prema tekstu Milana Karanovića

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.