Banjaluka i Olimpijada
Glas protiv održavanja Olimpijade u Berlinu, kontrolisan i gušen od stalno budnih cenzora, ipak se ljeta 1936. začuo i u Kraljevini Jugoslaviji. Još otkad je bojkot pokrenut u Engleskoj, jedinoj zemlji koja nije sasvim zatvarala oči pred nadirućim fašizmom, ovoj ideji priklonio se značajan broj zemalja i sportista.
Rezolucija
Sve je počelo još 1931, kada je za domaćina 11. olimpijade odabrana Njemačka. Vremenom je bojkot dostigao takve razmjere da je za 19. juli 1936. u Barseloni zakazana Narodna olimpijada.
Okidač za to bio je dolazak na vlast u Španiji u proljeće 1936. republikanske vlade Narodnog fronta koja je, u znak protesta protiv snishodljive politike MOK-a, donijela odluku o povlačenju sa berlinske Olimpijade. Uskoro su ideju bojkota počeli da podržavaju, a onda i svojataju komunisti.
Beogradska "Politika" od 5. aprila 1936. objavila je rezoluciju stotinak uglednih sportista i sportskih radnika: "Međunarodni olimpijski komitet odlučio je 1931. godine da se iduća Olimpijada održi u Njemačkoj. Ali posle političkih promena u Rajhu, nekoliko članova Komiteta tražilo je da se ova odluka izmeni i Olimpijada održi u nekoj drugoj zemlji, jer je novi režim u Nemačkoj počeo i kroz sport da vrši svoju propagandu...".
Među potpisnicima se posebno ističu fudbaleri Milutin Ivković, Milorad Arsenijević, Franjo Valok, Đorđe Vujadinović, Aleksandar Tirnanić, Gustav Lehner, Đorđe Lojančić i Dragoš Stevanović, što je bilo sasvim dovoljno da fudbalska reprezentacija otkaže put u Berlin. Kasnije se saznalo da je autor teksta rezolucije Vladimir Dedijer, kasnije Titov biograf, dok je njeno objavljivanje odobrio Ivo Lola Ribar.
Pet dana kasnije oglasio se Savez sportskih saveza Kraljevine Jugoslavije, čiji je generalni sekretar bio Hrvoje Macanović, docnije poznati sportski novinar: "Protivni smo svakoj akciji protiv DžI olimpijskih igara 1936. u Berlinu, a pogotovo onoj kojoj nije izvor u sportu niti u sportskim razlozima; akciji koja nesportskim argumentima hoće da naš sport uvuče u neželjene obračune."
Tako je zvanično potvrđeno da će Kraljevina Jugoslavija učestvovati na Olimpijskim igrama.
Olimpijski dan
Na prijedlog Jugoslovenskog olimpijskog odbora širom Kraljevine je 7. juna 1936. priređen Olimpijski dan. Banjalučki je zakazan za sedam dana kasnije. Njegova organizacija povjerena je Olimpijskom odboru, formiranom 12. juna na konstitutivnoj sjednici u "Palasu". Inicijativu za formiranje dao je general Svetomir S. Đukić.
Sjednici su prisustvovali predstavnici većine sportskih i svih viteških društava. General Đukić je izabran za predsjednika Odbora, a za njegovog zamjenika dr Jovan Perenčević, starješina Okružnog suda. Sekretarski poslovi povjereni su studentu prava Miroslavu Lehneru, a blagajnički privatnom namješteniku Abduselamu Gvožđaru. Članovi uprave postali su i arhitekta Branko Jovanović, potporučnik Stevan Stričević i Đorđević. Odbor je utvrdio program Olimpijskog dana. Izdate su i prigodne olimpijske značkice.
Letak
Samo koji dan uoči zakazanog Olimpijskog dana gradom je počeo da kruži letak koji je Banjaluku stavio u žižu sportske i političke javnosti. Letak se danas čuva u arhivi CKSKJ u Beogradu. Odštampan je u "Grafici", čiji je vlasnik bio Bogdan Kuruzović. Potpisalo ga je više naših uglednih sugrađana. Najpoznatiji među njima svakako je dr Branko Čubrilović, potonji ministar poljoprivrede, koji će demisionirati u znak protesta zbog pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu. Advokat dr Pero Kostić, radikal, kratko je, uoči samog rata, bio vršilac dužnosti bana Vrbaske banovine. Poslije rata je emigrirao u Austriju, a otuda u SAD. Činovnik Stjepan Momčinović je po formiranju NDH postao sekretar Ustaškog stožera, a potom kotarski predstojnik u Kotor Varošu, Novoj Gradišci i Brodu na Savi, gdje je 10. jula 1946. javno obješen. Zvonimir Jesih je na početku Gospodske ulice držao trgovinu "Amerikan bazar", dok je Rudolf Cisarž, član uprave "Sokola", u istoj ulici držao drogeriju. Dr Jakov Levi, zubar, bio je član uprave "Krajišnika", a tipograf Stevo Nešić "Borca". Pravnik Veljko Đorđević, sekretar Mjesnog komiteta KPJ, bio je aktivan u više sportskih udruženja. Visok ugled uživali su i sudije Hasib Muradbegović, Husnija Đumrukčić i Mladen Dimitrijević i mesar Pero Jurišković. Na letku su i dva kolektivna potpisa: HŠK-a "Hajduk" i RSK-a "Borac", uz napomenu da su članovi uprave ovog prvog bili Momčinović i Jesih. Izdavač letka bio je Veljko Đorđević.
Pored ostalog, u letku stoji: "...Mi sportisti i prijatelji sporta iz našeg grada i cijele naše Bosanske Krajine dužni smo da dignemo povodom našeg olimpijskog dana složan glas protesta protiv svakog nastojanja fašizacije sporta... Ne možemo da to propustimo u času kada fašistička Njemačka čini ogromne napore da novcem od siromašnih i gladnih širokih narodnih slojeva na nečuveno pompezan način organizuje ovogodišnju Olimpijadu u Berlinu, koja treba da maskom 'nepolitičnosti' sporta prikrije stvarne fašističke i militarističke ciljeve Trećeg Rajha. Ne možemo da dozvolimo da sportisti i sokoli naše zemlje, vjerni demokratskim tradicijama, uveličavaju fašističke parade nacionalsocijalističkih šovinista čiji vođa u svojoj knjizi 'Mein Kampf' naziva Slavene 'historijskim đubrem' a zvanični nacistički organ 'Volkischer Beobachter' našeg heroja i mučenika Gavrila Principa 'Židovom, slobodnim zidarom i pripadnikom zloglasne tajne terorističke organizacije Narodne odbrane'...".
Izdavanje letka je burno odjeknulo i zbog činjenice da je tada u Banjaluci na dužnosti pomoćnika komandanta Vrbaske divizijske oblasti bio general Svetomir S. Đukić, inače član Jugoslovenskog i Međunarodnog olimpijskog komiteta.
Banjalučki Olimpijski dan je, ipak, održan.
Zoran S. Mačkić. Autor je arhivski savjetnik u Arhivu RS
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
