Banjalučki Slovenci
U Banjaluci je živio i djelovao i popriličan broj Slovenaca. Jedan dio njih, zajedno sa brojnim istarskim emigrantskim porodicama (Mohorovčić, Buković, Tolaci, Jakin, Močinić...), došao je u Banjaluku po okončanju Prvog svjetskog rata, odnosno po razgraničenju Italije i Kraljevine SHS.
Znatan broj Slovenaca stigao je u Banjaluku kada je počela da se realizuje njemačka operacija "Drang nach Osten", u okviru koje je iz okupirane Slovenije trebalo iseliti 260.000 Slovenaca. Operacija je pokrenuta 4. juna 1941, kada je o tome postignut sporazum između Slavka Kvaternika i Zigfrida Kašea, poslanika Trećeg rajha u NDH.
Prihvat slovenačkih prognanika
U Banjaluci je 26. jula 1941. obrazovan Akcioni odbor za prihvat slovenačkih prognanika. U grad je stiglo 213, a trajno se zadržalo 135 prognanika. Kada je masa prognanika iz Slovenije, Hrvatske i Bosne pritisnula Srbiju, okupaciona vlast se suočila sa opasnošću od izbijanja otpora, a izvršenje operacije je u jesen 1941. obustavljeno. Alternativa je pronađena u formiranju koncentracionih logora na tlu NDH. U Banjaluci su formirana dva logora za prihvat slovenačkih prognanika, jedan u ulici Bana Berislavića (danas Milana Rakića), a drugi u Muftije Džabića (danas Miloša Obilića).
Naša bivša sugrađanka, istoričarka dr Vera Kržišnik-Bukić, objavila je 2007. knjigu "Slovenci v Bosni in Hercegovini". Međutim, čitav je niz Slovenaca koje je u Banjaluku između dva svjetska rata dovela služba, a koje uvažena istoričarka nije pomenula u svojoj obimnoj knjizi. Najpoznatiji među njima je vjerovatno armijski general Leon Rupnik, slovenački kvisling, koji je 1919. i 1920. proveo u Banjaluci u štapskoj službi. Neizbrisiv trag u istoriji našeg grada ostavili su pilot Milan Zemljič, narodni heroj Ljubomir Šercer, inženjeri Ermin Tepli i Viktor Ojster i mnogi drugi.
Ljubomir Šercer
Ljubomir Šercer je rođen 1915. u Braniku kod Nove Gorice. Po završetku Prvog svjetskog rata porodica mu je izbjegla u Ljubljanu, gdje je završio nižu gimnaziju. Poslije završene Vojne akademije i kratkog službovanja u Beogradu, mladi potporučnik je 1935. prekomandovan u Banjaluku, gdje je bio aktivan član Banjalučkog šahovskog kluba i nezamjenljiv član fudbalske reprezentacije 33. pješadijskog puka. U toku boravka u Banjaluci drugovao je sa poručnikom Pavlom Karleušom.
Šercer je sredinom 1937. iz Banjaluke prekomandovan u Knin, gdje ga je zatekao Aprilski rat. Nakon kapitulacije je sa svojom mitraljeskom četom bezuspješno pokušao da se prebaci u Srbiju. Četu je raspustio tek kad se s njom probio iz njemačkog obruča. Vratio se u Ljubljanu i povezao sa Osvobodilnom frontom. Izuzetne vojničke sposobnosti pokazao je u napadu na Lož 19. oktobra 1941. Nakon teških borbi sa Italijanima i povlačenja vratio se u Ljubljanu, gdje je izdan i uhapšen. Strijeljan je 22. decembra 1941. u Strahomeru i već 25. oktobra 1943. proglašen za narodnog heroja. Njegovo ime nosila je slovenačka brigada formirana 1942, dok njegovo ime danas nosi više škola i sportskih udruženja širom Slovenije.
Ermin Tepli i Viktor Ojster
Inženjer Ermin Tepli, rođen 1902. u Velikoj Loki, poslije završenog Tehničkog fakulteta u Ljubljani sve do izbijanja Drugog svjetskog rata radio je kao upravnik rudnika u BiH (Ljubija, Lauš, Maslovare, Vareš...), Srbiji i Hrvatskoj. Poslije rata je radio u državnim ustanovama u Beogradu, a od 1952. do 1972. kao profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu.
Projektovao je brojne velike površinske kopove u Jugoslaviji (Banovići, Vareš, Ljubija...), kao i San Isidro u Venecueli, najveći rudnik željezne rude u Južnoj Americi. Njegov kompjuterski sistem proračuna ventilacije primijenjen je u istarskim ugljenokopima, tunelu Karavanke i rudniku urana u Sloveniji. Autor je knjige "Rudnička ventilacija" i počasni doktor zagrebačkog sveučilišta. Umro je 1990. u Zagrebu.
Viktor Ojster, rudarski inženjer, rođen je 1900. u Donjoj Šiški kod Ljubljane. Njegov otac Anton je početkom 20. stoljeća počeo da se bavi balonskim modelarstvom, a koju godinu uoči Prvog svjetskog rata i proizvodnjom padobrana. Nakon što je uspješno realizovao jednu od svojih ideja, njegov patent je 1915. otkupila vojska. Pred kraj rata austrougarska vojska naručila je od njega veći broj padobrana. Njih dvojica su u Spodnjoj Šiški osnovali preduzeće "Ojster i sin", koje je do kraja rata izradilo oko 500 padobrana. I poslije rata su otac i sin eksperimentisali sa padobranima. Izumili su pomoćni padobran, ali ga nisu pravovremeno patentirali pa im je slavu preoteo Amerikanac Lesli Irvin. Imali su otac i sin i drugih izuma, oprobali se i u inostranstvu, ali njihova zanatska radnja nije bila kadra da konkuriše industrijskoj proizvodnji. Viktor se tada posvetio rudarskom inženjerstvu, koje ga je dovelo u Banjaluku. Tu se oženio Valjevčankom Desankom Tašić, gimnazijskom profesorkom.
Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
