Banjalučki dani Vase Pelagića

Unapređenje prosvjete

Sa školovanja u Moskvi Pelagić se 1866. vratio u Beograd, odmah predloživši srpskoj vladi da osnuje više bogoslovske škole u Prizrenu, Banjaluci i Mostaru, kao i da potpomaže rad 58 osnovnih škola u većim mjestima Bosne, Hercegovine i Stare Srbije. Vladin odbor, posebno imenovan u tu svrhu, zaključio je da je nužno izdržavati djelatnost tri više i što više osnovnih škola.

Prvobitna Pelagićeva namjera bješe da krene u "staru slavu srpsku", u Prizren, no prije toga je prošao Posavinom i Krajinom. Preko Brčkog, Tuzle i Obudovca, u Banjaluku je stigao aprila 1866. Tu je imao samo jednog poznanika, uz čiju je pomoć u srpskoj osnovnoj školi okupio na dogovor najviđenije opštinare - trgovce. O razgovorima u Banjaluci Pelagić je detaljno izvijestio Iliju Garašanina.

Po Bosni je putovao radi "sporazumljenja i dogovora s prvim i valjanim ljudima, o stvarima narodnim odnosećim se prosveti i unapređenju srpstva".

"Oni, kao pošteni Srbi duboko tronuti mojim rečima, odmah pristanu i kroz tri dana jave mi da na tu celj već imaju 35.000 groša i da su kod paše izradili dopuštenje da školu za sveštenike i učitelje slobodno u carsko zdravlje osnovati mogu".

Oživljavanje bogoslovije

Potom je i Pelagić pribavio i pašino dopuštenje, te je utanačeno da nastava u školi počne 1. avgusta 1866. Na istom sastanku Pelagić je postavljen za profesora i upravitelja Bogoslovije. Kako je kod njega i dalje bila jaka želja da ide u Prizren, prisutni mu rekoše da "baš zato i hoće odmah delu da pristupe što su obradovani što im je otečestveni sin došao da to velelepno i sveto delo otpočne, inače, govore, ta bi stvar Bog zna kada bila udejstvovana".

Ni Pelagić se nije dao. Nadajući se da će ga opštinari odbiti, zatražio je platu od 9.000 groša. Pošto su ovi imali samo 5.000 groša interesa od prikupljenog fonda, Pelagić naposljetku pristade, s tim da se razlika od 4.000 groša prikuplja i isplaćuje u vidu pomoći siromašnim a dobrim đacima. Na kraju, sve "staviše na papir".

"Sa ovom opštinom može se mnogo raditi za unapređenje i uzvišenje milog nam srpstva, jer se iz toga vidi koliko im je mila i draga ova bogoslovija, koja će biti rasadnik prosvete i znanja po celom srpstvu živećem u Bosni, koja će stajati kao jaka stena od natiska rimske propagande i hrvatskog fanatizma i koja će sve više i više puštati svoje blagotvorne klice na zapad, koje će nam srpstvo uveličati i vozvišavati... Naposletku, plemenitost opštine banjalučke jasno se uviđa kad pomislimo da u Banjaluku imade samo 120 pravoslavnih srpskih kuća i nikako više od šest ljudi koji priličnu trgovinu vode, pak su opet u stanju bili žrtvovati 1.000 dukata da kupe dom za bogosloviju, pored sviju ostalih troškova koje daju na izdržavanje osnovne škole i dvaju učitelja. Velika Vam hvala i blagodarnost, draga braćo i mili moj rode srpski! Bože daj, da se na vas i drugi ugledaju!"

Kada je obavio sve pripreme, u Beogradu mu ponudiše šifru vlade Atanasija Nikolića, a on, uvrijeđen, odbrusi: "More, ja 'oću da vi vršite moje naloge iz Bosne, a ne ja vaše iz Beograda". Cijeneći njegov značaj na prosvjetnom radu, Ilija Garašanin je, ipak, ostao u vezi s Pelagićem.

Nosilac ideje oslobođenja

Predavanja na "bogosloviji bosansko-banjalučkoj", kako je školu jednom nazvao sam Pelagić, počela su septembra 1866. Naziv "bogoslovija", jer je školski program bio uglavnom realan, bio je politički motivisan. Početak rada škole nije bio ni lak ni jednostavan. Glavni oponenti bili su sveštenici i pojedini učitelji, u ime kojih su istupali poznati banjalučki trgovci Tomo Radulović i Jovo Pišteljić: "Ta će bogoslovija i njen upravitelj zapaliti Banjaluku". Ruku na srce, pravo su govorili. Škola je bila istinski pokretač i nosilac ideje oslobođenja.

Bogoslovija je proradila kako je i planirano. Iz izvještaja o prvoj svetosavskoj proslavi, kojoj su prisustvovali sva pravoslavna opština banjalučka i đaci, jasno se vidi kakav je duh u školu unio Pelagić.

Otpjevana je hrišćanska himna "Tebe Boga hvalim", učitelj je držao govor, a čak četiri puta je gromko pjevano "Mnogaja ljeta" (vladaru, veziru, mitropolitu i dobrotvorima). Zatim je otpjevana "Uskliknimo s ljubavlju" ("prekrojena prema mestu i okolnostima"). Potom su dvojica đaka izveli dijalog o značaju sv. Save, kralja Nemanje i cara Dušana.

Zaklinjao se narod "da ne požali prepoloviti svoje imanje podižući prosvetu i svetu nauku koja je kadra crno neznanje od nas u bezdan sterati, gustu tamu s očiju skinuti i učiniti nas da budemo ljudi među ljudima". Najzad su prisutni posluženi koljivom, čime je proslava okončana.

Sada su ustuknuli i promijenili stav i posljednji oponenti. Sam Tomo Radulović je govorio "da takav nije došao, niti će doći u Bosnu, ali da bi bilo bolje da je samo malo pokorniji i umjereniji".

Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.