A nekad smo bili olimpijska velesila!

Četiri godine ranije na OI u Atini učestvovala je Srbija i Crna Gora. Selektor je bio Vladimir Petrović Pižon, a ekipu su činili igrači iz domaćih klubova uz Miloša Krasića, Andriju Delibašića i Gorana Lovrea koji su pozvani iz inostranstva. A bolje da nisu. Nakon što su Argentinci i Australijanci spakovali 11 golova našoj selekciji uslijedio je i cirkus na utakmici sa Tunisom. Bio je to meč "za nezaborav", a u glavnoj ulozi se našao, morate se toga sjećati, Čarls Ariotima, državljanin Tahitija, te Majkl Tapuna Muari sa Kukovih Ostrva. Naravno, riječ je o sudijama, glavnom i pomoćnom, koji su bili kreatori najduže izvođenog penala u istoriji fudbala. Punih pet minuta Mohamed Žadidi je izvodio jedan penal.

Najduže izvođen penal u istoriji fudbala

I gol je priznat tek nakon šestog udarca. Tokom prethodnih pet, Žadidi je u dva navrata postigao gol, ali je Ariotima ponavljao penal jer je golman Nikola Milojević ranije izašao sa linije, iako do ponavljanja ne dolazi ako gol bude postignut. Na kraju je završilo 3:2 za Tunis. U već pomenutom Pekingu četiri godine kasnije, tada prvi put kao Srbija, naši su se ponovo obrukali. Remi sa Australijom i porazi od Obale Slonovače i Argentine zakovali su srpsku selekciju na dno grupe. Od tada pa sve do ovogodišnjeg Pariza srpski fudbaleri nisu bili ni blizu odlaska na OI.

A nekada je bilo potpuno drugačije.

U periodu od 1948. do 1960. godine fudbalska selekcija SFRJ četiri puta je nastupila u finalu olimpijskog turnira. Nakon tri uzastopna srebra  u Rimu 1960. konačno je osvojeno zlato.

Tirke selektor

Prve Igre nakon Drugog svjetskog rata održane su 1948. godine u Londonu i bio je to prvi veliki turnir na kojem je nastupila reprezentacija nove, zajedničke države. Reprezentacija koju su sa klupe predvodili Aleksandar Tirnanić Tirke i Milorad Arsenijević Balerina, junaci prvog Mundijala 1930. godine u Urugvaju, superiorno je stigla do finala pobjedama nad Luksemburgom, Turskom i selekcijom Velike Britanije kojoj je selektor bio legendarni Mat Bezbi. U finalu je ipak slavila Švedska za koju je tada igrao čuveni trio Gren-Nordal-Lindholm (Gre-No-Li) koji je svoj nacionalni tim vodio i do finala Mundijala deset godina kasnije upravo u Švedskoj gdje su poraženi od Peleovog Brazila. Utakmice u Engleskoj, naročito na "Vembliju" bile su izuzetno posjećene, a finale je pratilo više od 60.000 gledalaca. Za Jugoslaviju su, između ostalih igrali, Stjepan Bobek, Franjo Velfl, Branko Stanković, Bernard Bajdo Vukas, Rajko Mitić, Zlatko Čajkovski...

Detalj uoči početka finala na Vembliju 1948.

Četiri godine kasnije na Igrama u Helsinkiju u finalu je od Jugoslavije bila bolja Mađarska, tadašnja velesila u fudbalu, predvođena Ferencom Puškašem, Zoltanom Čiborom i Šandorom Kočišem. Samo dvije godine kasnije ta ekipa Mađarske igrala je finale Mundijala u Bernu i izgubila od Zapadne Njemačke. Upravo su se Nijemci našli "plavima" na putu do finala u Finskoj, a naš tim slavio je 3:1.

Ipak, ta 1952. ostala je upamćena po meču odigranom u Tampereu. Na megdan su izašle selekcije SFRJ i SSSR-a, a bila je to utakmica iz kategorije "više od fudbala". Tih godina bjesnio je veliki sukob dva komunistička lidera, Josipa Broza Tita i Josifa Staljina pa je meč posmatran i kroz političku prizmu. Iako je Jugoslavija vodila 5:1, dvadesetak minuta prije kraja završilo je 5:5, a kako se tada nisu izvodili penali, zakazan je novi meč u kojem je ekipa koju su vodili isti treneri kao i 1948. slavila sa 3:1 (Mitić, Bobek, Čajkovski).

Igrači SSSR-a i SFRJ uoči početka susreta u Tampereu 1952.

Slavlje na ulicama jugoslovenskih gradova bilo je grandiozno, a pričalo se da je čak i Tito pucao iz pištolja. Igračima i trenerima pao je velik kamen sa srca. Bili su pod posebnom vrstom pritiska.

- Molio sam Boga da na utakmici ne bude jedanaesterac, jer sam ja bio određen za izvođača. I baš to mi se dogodi. U glavi gomila kombinacija. Što ako promašim? Ništa, uzeću pištolj i ubiću se - ispričao je Bobek nekoliko godina kasnije.

Svako ko iole drži do opšte fudbalske informisanosti i danas zna za nekoliko sekundi da nabroji sastav Jugoslavije sa OI 1952: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec.

Staljin nije dočekao revanš.

Preminuo je 1953, a na OI u Melburnu (1956) upravo je SSSR u finalu savladao Jugoslaviju (1:0) i osvojio zlato sa Lavom Jašinom na golu.

U našem timu došlo je do smjene generacija. Iako je selektor i dalje bio Tirnanić, u sastavu nije bilo poznatih lica iz Helsinkija i Londona. Na scenu su stupali "neki novi klinci" prije svih Zlatko Šekularac i Todor Veselinović.

Konačno zlato

Iz četvrtog pokušaja osvojeno je zlato. Zanimljivo, selektor je opet bio legendarni Tirke, a u sastavu Milutin Šoškić, Vladimir Durković, Milan Galić, Fahrudin Jusufi, Bora Kostić, Dušan Maravić i ostali, a među njima i dvojica Banjalučana i legendi FK Borac - Tomo Knez i Velimir Sombolac.

Do finala su savladali Egipat, Tursku, Bugarsku i Italiju. Meč sa Italijanima završen je 1:1, a Jugoslavija je prošla dalje žrijebom. U finalu je pala Danska. Milan Galić je dao gol za 1:0, pa dobio crveni karton, a golove su postigli još i Željko Matuš i Bora Kostić.

Ispraćeni su Jugosloveni na te OI bez ikakve euforije, iako je selekcija nekoliko mjeseci ranije igrala u finalu prvog Evropskog prvenstva i izgubila od Sovjeta (još jedan revanš koji Staljin nije dočekao). Zbog nepovjerenja javnosti i dijela medija i sami igrači su počeli da odbijaju kontakt sa novinarima. Ipak, na terenu je sve išlo kao podmazano sve do meča sa Italijanima koji je odlučen već pomenutim žrijebom i to izvlačenjem ceduljica iz šešira Mihajla Andrejevića Andrejke, tada funkcionera FIFA i još jednog legendarnog učesnika prvog Mundijala u Urugvaju. Cedulju iz svog šešira izvukao je upravo Andrejević, a italijanska štampa je kasnije pisala da je sve bilo namješteno i da je popularni Andrejka odmah počeo da slavi, a da ostatku "komisije" za žrijeb nije pokazao šta piše na papiriću. Kako su ih u sali bila samo trojica, ta situacija ostala je nerazjašnjena, a u godinama koje su uslijedile poprimila je mitske obrise.

Sa ove distance posmatrano, taj period iz sredine prošlog vijeka kompletan može da se svrsta na bogate stranice ovdašnje fudbalske mitologije.

Željko Perušić

U idealan tim OI u Rimu 1960. uvrštena su čak četiri jugoslovenska igrača - Milan Galić, Fahrudin Jusufi, Bora Kostić i Željko Perušić. Prva dvojica su legende FK Partizan, Kostić je obilježio cijelu jednu deceniju u Crvenoj zvezdi i to su opštepoznati fakti. Međutim, karijera Željka Perušića (1937 - 2017) pala je u zaborav čak i u Hrvatskoj odakle je vodio porijeklo pa tako veoma uzak krug ljudi na prvu može da kaže klub koji ovog fudbalera smatra istinskom legendom. U pitanju je Minhen 1860.

Željko Perušić

Nakon nekoliko godina provedenih u Dinamu, Perušić je prešao u minhenski klub i njim osvojio Bundesligu 1966. godine. Zanimljivo je da je Minhen 1860 osvojio Bundesligu (tako se zove od 1963) prije Bajerna, a u toj sezoni Perušić je bio jedan od ključnih igrača. U derbijima sa Bajernom čuvao je Gerda Milera koga je svaki put "stavio u džep". Nakon odlaska u Njemačku u Jugoslaviji je označen kao "emigrant" pa su ga selektori nacionalnog tima naprasno zaboravili.

Posljednja bronza

1984

Tek 24 godine nakon Rima, na OI u Los Anđelesu 1984. osvojena je nova, a do danas i posljednja olimpijska medalja za naš fudbal. U sastavu selekcije igrali su fudbaleri koji su kasnije učestvovali na drugim velikim takmičenjima i ostvarivali zapažene karijere u inostranim klubovima, a među njima Tomislav Ivković, Mirsad Baljić, Mehmed Baždarević, Vlado Čapljić, Borislav Cvetković, Stjepan Deverić, Milko Đurovski, Marko Elsner, Nenad Gračan, Srećko Katanec, Mitar Mrkela, Ljubomir Radanović, Admir Smajić i sadašnji selektor reprezentacije Srbije Dragan Stojković Piksi. Selektor je bio Ivan Toplak.

U polufinalu su "plavi" izgubili od Francuza, a u meču sa treće mjesto savladali su Italijane za koje su igrali Franko Barezi, Danijele Masaro i Aldo Serena.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.