Mihailo Milovanović, zaboravljeni autor portreta srpskih vojvoda
Srpski slikar i vajar Mihailo Milovanović bio je jedan od osnivača Udruženja likovnih umjetnika Srbije i ratni slikar Vrhovne komande srpske vojske u Prvom svjetskom ratu.
Autor je čuvenih portreta srpskih vojvoda Radomira Putnika, Živojina Mišića, Stepe Stepanovića i Petra Bojovića, kralja Petra I Karađorđevića i regenta Aleksandra Karađorđevića.
Izložbe njegovih slika u periodu između dva svjetska rata bile su prvorazredan kulturni događaj. Njegova izložba 1938. u paviljonu "Cvijeta Zuzorić" u Beogradu bila je najposjećenija postavka u dotadašnjoj istoriji te kuće.
Bio je veliki patriota i nosilac Albanske spomenice, Ordena svetog Save i Ordena Jugoslovenske krune III stepena.
Prvi akademski slikar užičkog kraja, nažalost je, tek poslije šest decenija zaborava, počeo da dobija svoje zasluženo mjesto u istoriji srpskog slikarstva.
Mladost
Rođen je 8. marta 1879. u Gostinici u tadašnjoj Kneževini Srbiji. Poslije kamenorezačkog zanata od koga je odustao i godine provedene na usavršavanju u školi Antona Ažbea u Minhenu, 1905. godine Milovanović je u Minhenu postao student Akademije lijepih (likovnih) umjetnosti, prvo kod profesora Ludviga Herteriha, a potom u klasi njegovog nasljednika Huga fon Habermana.
Diplomirao je 1909. godine na Likovnoj akademiji u Minhenu, a u zemlju se vratio na početku Balkanskih ratova 1912. kao dobrovoljac. Početak Prvog svjetskog rata je dočekao na usavršavanju u Pragu, ali je bio uhapšen, pa je poslije bjekstva iz praškog zatvora, preko Njemačke, Poljske, Ukrajine, Crnog mora i Rumunije, stigao da se priključi na ratištu svojoj Drinskoj diviziji i sa srpskom vojskom preživi njenu golgotu.
Rad
Njegovo slikarstvo karakteriše preplitanje realizma, simbolizma i impresionizma, u dinamičkom procesu stalnih preobražaja i potrage za prepoznatljivim izrazom, lakoća prilagođavanja različitim formama, uz postojano uvjerenje da je narodna tradicija i izvor i ishodište umjetničkog poduhvata.
Milovanovićev slikarski opus je desetkovan, rasprodavan, poklanjan još u Minhenu i Pragu, rasejavan za vrijeme ratnih marševa, gorio pod bombama u Drugom svjetskom ratu, gažen vojničkim čizmama sunarodnika 1945.
Iz velikog opusa sabrano je 270 djela, a jedva 170 je sačuvano.
Izradio je spomenike arhimandritu račanskog manastira i knezu Sokolske nahije Hadži Melentiju u manastiru Rača, komandantu Zlatiborskog komitskog odreda majoru Kosti Todoroviću u Srebrenici, srpskim ratnicima u Mladenovcu, spomenik na Krfu poginulim vojnicima Drinske divizije, mermerni ikonostas u pravoslavnoj crkvi u Mladenovcu. Većina njih je uništena.
Napisao je roman "Lendina vodenica", koji je štampan tek više od pola vijeka poslije njegove nasilne smrti.
Smrt
Na početku Drugog svjetskog rata nije želio da se opredijeli ni za jednu stranu, već je došao u rodno mjesto.
Milovanovića su komunisti strijeljali u Užicu 28. novembra 1941, pod optužbom da je engleski špijun. Poslije Drugog svjetskog rata i socijalističke revolucije decenijama je bio pod velom ćutanja - i kad su mu slike izlagane, ime autora nije pominjano.
Prećutale su ga i sve enciklopedije, uključujući i Likovnu enciklopediju.
Rehabilitovan je 2007. godine, nakon što je zahtjev za njegovu rehabilitaciju podnio užički publicista Đorđe Pilčević.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
