Radoslav Rade Savić za "Glas": Povjetarac sa Kozare i danas nanese miris suve krvi

Savić, koji je izdao i knjigu “Durale, i zemlja je uzdisala” 2016. godine, jedini je živi potomak ubijenih Srba banjalučkih mjesnih zajednica Dragočaj, Prijakovci i Ramići. Sa tugom u glasu i suzom u očima prepričava šta se dešavalo u noći 2. avgusta 1941. godine, na dan Svetog proroka Ilije.

Tada su ustaše u šumi u Duralama bez ijednog ispaljenog metka na najmonstruozniji način ubile najuticajnije građane pomenutih banjalučkih naselja. O ovom zločinu malo se priča, iako je upravo taj masakr srpskog življa u Krajini bio prvi koji su na području banjalučke opštine napravile ustaše. Taj zločin bio je i najava svega onog što se dešavalo kasnije, naročito u banjalučkim naseljima Šargovac, Motike i Drakulić.

GLAS: Zašto se o zločinu u Duralama malo priča i koliko ga je osporavala druga, hrvatska strana?

SAVIĆ: U posljednje vrijeme na Srbe u banjalučkom kraju posebno se ispizmio fra Jurica Šalić, za vrijeme tragičnih događaja od 1992-1995. župnik katoličke crkve Sveti Vid u Barlovcima.  Zaklonio se u bihaćkom kraju pa piše li, piše. U jednom od svojih posljednjih izdanja (S banjalučkih strana, Bihać 2004.) neporecivo tvrdi kako je njegov narod, odnosno Hrvati baš u ovim krajevima vijekovima proganjan i maltretiran od strane Srba. A taj njegov narod je, kako navodi, “najstariji narod u ovim krajevima, narod koji ne nosi nikakvu krivnju, vjernički narod odan crkvi, narod kome vojne i policijske uniforme nisu prirasle za srce i narod koji zna živjeti samo u miru, dakle čovjekoljubiv i hrišćanski svijet”. Od postanja do današnjih dana, eto, na njega nasrću domaći i pridošli Srbi.

GLAS: Kako je pomenuti fra Jurica opisivao Srbe?

SAVIĆ: A Srbi su, kako ih opisuje fra Jurica, “narod jako upušten, zaostao, primitivan, sklon otimanju i krađi, ovčarski narod koji živi u bosanskim vrletima i sa vlaškim navadama, siđe ponekad s brda u nizine pa pokazuje svoje divljačko lice”. Ne sporim pravo fra Jurici da piše o nevoljama svog naroda. Svakako ih je bilo, ali sa ovakvim kvalifikacijama Jurica je očigledno u svađi sa činjenicama i istorijskom činjenicom. Kao domaći čovjek on sigurno dobro poznaje stradanja srpskog naroda i to baš u ovim krajevima. Nije moguće da ne zna i za Durale. Ako je to ipak slučaj da ga podsjetimo da se baš u Duralama dogodio prvi masovniji pogrom Srba od strane ustaške vlasti. Koliko nam je poznato, ustaše su bili isključivo Hrvati.   

GLAS: Ko svjedoči monstruoznom zločinu u šumi u Duralama?

SAVIĆ: Priča o Duralama nije iskonstruisana i plod  bilo čije mašte i zablude. O njoj svjedoči Viktor Gutić, gospodar života i smrti u ovim krajevima za vrijeme ustaške vlasti, Ustaška nadzorna služba iz Banjaluke i Ustaška nadzorna služba u Zagrebu na čelu sa Kvaternikom, interne zabilješke zvanične ustaške vlasti, svjedočenja zločinaca u predmetu “Domić i drugi”, izjave savremenika i rodbine. O tome, konačno, svjedoče i tragovi nekadašnjih jama u šumi Durale.

GLAS: Možete li da nam prenesete bar neke detalje tog monstruoznog zločina?

SAVIĆ: Iz razumljivih razloga ovdje ne možemo iznijeti cjelovitu priču o zločinu u Duralama već samo završni dio. Već u aprilu 1941. godine u Dragočaju je formirana jedna i jedina seoska ustaška jedinica na području banjalučkog kraja. U njenom sastavu od 30 do 40 pripadnika bili su isključivo ljudi iz sela Dragočaj, Ramići i Prijakovci. Predvodili su je Toma Mijatović, načelnik opštine, Marko Marić, logornik, Lovro (Lovrica) Šalić, tabornik, Toma Marić, zastavnik, Stipo (Stjepan) Komarica, Šime Šalić i Toma Gubo, vođe grupa te Ilija Lipovac Uljez, ramićki bog. Ta jedinica je još od aprilskih dana do Ilindana (2. avgust 1941. godine) ubila 16 uglednih Srba iz pomenutih sela, među njima i dvije žene, a u ilindanskoj noći zaklala 31 Srbina, srpskog psa, kako im je bilo milije da kažu. O drugim oblicima fizičkog i psihičkog zlostavljanja Srba na ovom mjestu i ne govorimo. Opisani su u drugim prilikama.

GLAS: Šta se dešavalo u noći 2. avgusta 1941. godine?

SAVIĆ: Kad su se u sumrak, u subotu, 2. avgusta 1941. godine, na vidiku ugasili i posljednji zraci sunčeve svjetlosti, u našim selima Ramići, Prijakovci i Dragočaj se sve primirilo. Tako, međutim, nije bilo i oko kuće u kojoj je bila smještena dragočajska ustaška vlast (prostrana trgovačka kuća banjalučkog trgovca Jovića). Tu se osjećala užurbanost. Kako i ne bi kad se približavalo vrijeme polaska prema Duralama (šuma u vlasništvu Luke Vučkovca). Našlo se na okupu toliko ljudi u različitim ulogama i na različitim stranama. Jedni su već bili mrtvi, samo to još nisu znali. Previjali su se od muke, izudarani do nepodnošljivosti, izbezumljenog i tupog pogleda, gladni i žedni, bez snage da čestito i uzdahnu, a kamoli da glasnije jauknu. Na drugoj strani našlo se dvadesetak ustaša. Neki od njih već su okrijepili dušu od prethodnog napornog dana. Potegli su koji gutljaj rakije (imali su je do mile volje), dobro potpodili trbuh masnim jelima i zagasili žeđ hladnom vodom. Poneko od njih je čak i dremnuo. Sad već orni, motali su se i lijevo i desno, jedan drugom dobacili i po koju riječ, usput munuli nekog od onih jadnika, opsovali im vlašku majku i boga, a onda sve nešto zagledali u pušku, revolver, nož ili što drugo čime su se okitili. Oni glavni među njima stalno su nešto brojili, uparivali i rasparivali, provjeravali zavezane čvorove na rukama i nogama budućih žrtava i potvrđivali raniji dogovor ko, šta, s kim i kako će. Tek u gluvo doba noći kolona je krenula ka krajnjem odredištu, odnosno šumi u Duralama koja je udaljena od tri do 3,5 kilometara. Sredinom ceste ljumao je i vukao se dva po dva povezan i već na smrt osuđen 31 čovjek. Ispred, sa strana i iza svake grupe pratilo ih je nekoliko naoružanih ustaša. Među njima su bili Toma Mijatović, Lovrica Šalić, Petar Domić, Milan Grahovac, Ilija Stojčević, Šime Šalić, Petar Komljenović, Toma Marić i Stipo Komarica. Motrili su na svaki pokret onih koje su sprovodili. Bili su na oprezu jer se svašta može da dogodi.

GLAS: Sa čim su ubijali Srbe?

SAVIĆ: Korak po korak, bez šuška i glasa i tek sa ponekim uzdahom, stigla je kolona i do mjesta gdje zjape jame i čekaju da im u žvalje padne komad svježeg ljudskog mesa i da ih osvježi topla krv. Suša je pa su i jame gladne i žedne. U šumi (Durale) je zasjeo čudan noćni mir. Iz zemlje je izbijao topli zadah u kome se pomiješao miris izgažene bujadi, uvele trave i suncem ispržene zemlje. Nema ni noćnog povjetarca pa ni grane ne šuškaju i lišće ne treperi. Zamorene vrelinom prethodnog dana ni ptice krilima ne zamahuju. Mrtvim snom zaspao je i svijet sitneži koja boravi pod korom drveća, u šipražju, ispod zemlje, u korijenju, u nevidljivim staništima guste trave. Ne oglašavaju se zrikavac i cvrčak, ne žmigaju svici. To usnulo more tišine sad je uznemirio dolazak tolikog broja ljudi. Čim su došli u Durale, Lovrica Šalić  je naredio da se sjedne  (pored jama), a onda su Stipo Komarica i Pero Domić započeli ubijanje. Posla su se brzo prihvatili i drugi. Nije šala. Treba na ovaj ili onaj način, nožem ili maljem, sjekirom ili srbomlatom pobiti toliko ljudi. I da su ovce u pitanju ne bi bilo lako. Ovako, Vlasi su to, a zna se kakav je Vlah. Zato udri jednog po jednog, nečujno, hladnim oružjem. Kad je ubijanje završeno i kad su se ustaše uvjerile da su svi privedeni mrtvi, njih 31, jame su  zatrpane, ali bez obilježja. Ko je još vidio da se mrtvim psima pale svijeće i na grob stavlja cvijeće. Bolje je ovako. Posao je obavljen, a niko ništa nije ni vidio, ni čuo. Ostalo će učiniti sunce, trava, kiša i zvijeri. Kad se isplače i zemlja će se smiriti.

Tako su kontali učesnici “velikog djela”. Omanuli su. Durale i dan-danas uzdišu. Kad se povjetarac izvije sa Kozare, nanese uvijek i miris suve krvi i tihi šapat mrtvih duša kao bolan zvon rđavog vremena i nečasnog djela. Fra Jurica, kao i mnogi drugi, nisu zašli na tu stranu. Na žalost i sramotu.

BOGATA BIOGRAFIJA

Profesor Radoslav Rade Savić rođen je u Ramićima, u Banjaluci 1935. godine. Osnovnu školu završio je u Dragočaju, a Gimnaziju i Nižu muzičku školu u Banjaluci. U Sarajevu je diplomirao na Filozofskom fakultetu (Jugoslovenska književnost i srpsko-hrvatski jezik) i Srednjoj muzičkoj školi (Odsjek viliončelo). Tokom radnog vijeka obavljao je razne poslove, pretežno u političkim organizacijama i državnim organima BiH i Jugoslavije. Privatno i kao član ili rukovodilac brojnih delegacija (omladinske, studentske, državne, političke i sportske) boravio je u mnogim zemljama širom svijeta. Uživa i visok ugled u svijetu sporta. Govori engleski, njemački i ruski jezik. U dnevnim listovima i časopisima objavljivao je stručne radove iz oblasti književnosti, srpskog jezika, srpske nacionalne muzike i sporta. Sarađivao je u izradi opštih i posebnih enciklopedija. Nosilac je većeg broja domaćih i stranih priznanja (Orden bratstva i jedinstva, Orden zasluga za narod, Orden Njegoša trećeg reda, Priznanje za životno djelo, Dijamantska značka FIBE, Ključ grada Kanzas sitija, Zahvala Vlade Južne Koreje...)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.