Mladen Miljanović za Glas Srpske: Umjetnost oblikuje život

Rekao je ovo u intervjuu za "Glas Srpske" akademski slikar iz Banjaluke Mladen Miljanović, čiji umjetnički radovi i performansi ispisuju njegovu impozantnu biografiju.

Veliki pečat njegovoj umjetničkoj biografiji je svakako učešće na Venecijanskom bijenalu umjetnosti.

* GLAS: Rekli ste da će izložba "Vrt uživanja" pozicionirati nešto drugačije viđenje društva u kojem živimo. Smatrate li da ste u tome uspjeli?

MILjANOVIĆ: Osnovna struktura onoga što je predstavljeno na izložbi je težnja ka vječnoj ljepoti življenja i vječnom individualnom užitku, uklesanom-ugraviranom u granitu. Tako da se paviljon "Vrt uživanja" sastojao od elemenata koji ne služe smrti i okončanju života, već beskonačnom i besmrtnom životu koji definiše umjetnost. Malo koji umjetnik razmišlja o tome koliko će ljudi vidjeti njegov rad i kakve će on reakcije postići. Kvalitet rada je presudan i kako kaže Mauricio Katelan, od onog trenutka kad umjetnik završi rad, sve poslije toga nema veze sa umjetnošću. To bi značilo da je suština u procesu stvaranja, sve poslije su samo posljedice tog stvaranja. Umjetnost za mene nije ni posao ni način života, ona je sredstvo kroz koje se oblikuje sam život. Ona je fiktivan i fluidan oblik koji nema svoje jasno određenje, ali njene posljedice i djelovanje treba da imaju konkretne rezultate i učinke u stvarnosti.

* GLAS: Kakve emocije nosite iz Italije i koliko je Venecijansko bijenale uticao na Vas kao umjetnika?

MILjANOVIĆ: Bio je to jedan vrlo intenzivan i dinamičan period pripreme za bijenale. Ono što će ostati kao najljepši osjećaj jeste energija čitavog tima iz MSURS koji je radio na produkciji paviljona i izložbe, te trenutak kada od broja ljudi koji su došli na otvaranje paviljona nismo mogli da vidimo komad slobodne ulice u okolini paviljona. Mislim da je sve to značajno prije svega za našu sredinu i motivaciono za studente sa kojima radim na Akademiji. Jer, u umjetnosti, kao i u nauci, bitno je praktično pokazati da je moguće napraviti pomak, to uvijek ohrabruje. I to na kraju teži umjetnosti kao avangardi, kao nečemu što pomjera svijest o vremenu u kojem živimo, a društvo ka onome čemu težimo. A kada me neko pita, mogu reći otvoreno da sam srećan zbog reakcija i posjećenosti jednako koliko sam bio srećan i dok sam kreirao radove za paviljon u Veneciji.

* GLAS: Kakve su reakcije posjetilaca izložbe u Italiji?

MILjANOVIĆ: Raznovrsne, prije svega, nisam previše obraćao pažnju na to jer sam se fokusirao na to da sve funkcioniše i dobro stoji u paviljonu. Ali bilo je reakcija, posebno na otvaranju kada sam izvodio performans. Prije toga ljudi koji su znali da ću u rukama držati granitnu ploču tokom otvorenja kladili su se koliko dugo ću izdržati! Procjene su se kretale od deset do 45 minuta, a ukupno trajanje performansa je iznenadilo najveći dio njih, pa i mene. Kada god prvi put predstavljam radove, imam određenu vrstu nelagode, tj. da moram da glumim na otvaranju neku bitnu "umjetničku" figuru. Iz tog razloga na otvaranjima vrlo često izvodim performanse kroz koje sublimišem taj trenutak nelagodnosti. A da se mama ne bi brinula, ovaj put sam odlučio da ne visim sa zgrade.

* GLAS: S obzirom na to da mnogo izlažete u inostranstvu, možete li nam uporediti odnos prema umjetniku i njegovom radu na svjetskoj umjetničkoj sceni i kod nas?

MILjANOVIĆ: Nažalost, još uvijek velikim dijelom egzotično mišljenje i sa rezervom! Činjenica je da je umjetnička produkcija kod nas u postratnom vremenu najvećim dijelom ispunjena eksploatacijom socijalne patetike, koja je gotovo po pravilu, shodno količini patetike u radu, generisala i njegov internacionalni uspjeh. Iskustvo čestog izlaganja u inostranstvu mi je pokazala da je kroz takve "patetične" oblike umjetničke reprezentacije generalizovan i formiran identitet društva kao „patetičnog" ili "jadnog". Takvu poziciju u potpunosti ne prihvatam, niti je mi kao društvo trebamo prihvatiti! Umjetnici sa Balkana rijetko imaju konstantnost u svom djelovanju i to je često najčešći uzrok rezervisanosti kustosa i muzeja iz inostranstva.

* GLAS: Šta biste savjetovali mladim umjetnicima kao recept za plasiranje njihovih kreativnih ideja na svjetsko tržište?

MILjANOVIĆ: Danas je u umjetnosti prisutan pluralizam različitih modela, pristupa, izraza, formi, ali ono što je veoma bitno u globalnim procesima jeste analiza recentne kulturološke specifičnosti. U našem "istočnom" slučaju to je ono što ruski teoretičar umjetnosti Boris Grojs naziva "aurom lokacije". Kroz moje radove, kao i još nekih bh. umjetnika, pomenuta "aura lokacije" se vrlo jasno primjećuje, kako u formalnim, tako i kontekstualnim domenima analize rada. Okolnosti tog konteksta su najčešće usidrene upravo u realnosti - u svemu onome što i čime je oslikana i oblikovana naša svakodnevica. Ne želim da kultura oblikuje mene, radije sebe postavljam u poziciju subjekta koji oblikuje kulturu.   Mislim da "mladi" ne treba da sebe u umjetničkom svijetu posmatraju kao periferiju, već suprotno, kao središnju tačku njihove kulture. Svijet je arhitektonska cjelina postrojena oko čovjeka kao jedinstvenog centra, i uvažava i mjeri njegove domašaje izlaska iz sebe. Upravo ti izlasci iz sebe su radovi i stvaralaštvo, bilo u vidljivom ili nevidljivom obliku i mislim da oni uveliko određuju sve nas. Prije svega mislim da moramo biti kritični i samokritični, jer ćemo jedino tako postići progres i pluralitet duha, ali i vremena u kojem živimo.

* GLAS: Kakav je status kulture u Republici Srpskoj?

MILjANOVIĆ: Akcenat treba staviti na edukaciju onih koji konzumiraju kulturu (društvo), da bi ono što umjetnici proizvode kao nove oblike društvenih i umjetničkih vrijednosti moglo biti shvaćeno i pravilno konzumirano. Tako da je nužno ojačati dva segmenta, a to je produkcija u kulturi (podrška inovativnim i kvalitetnim umjetničkim projektima) i distribucija (institucionalno predstavljenje kulture u našoj sredini i inostranstvu). Mislim da politika i oni koji imaju etno-političke aspiracije u kulturi ne smiju obezvređivati umjetnost i njenu afirmativnu ulogu u društvu, prikrivajući time sopstvenu impotentnost rješenja krize i stanja u kulturi. Profesionalna inertnost je ovdje najčešće indukovana finansijskom komponentom, koja je kao kriza generisana u čitavom regionu. Ali mi u tom smislu možemo pričati samo u kontekstu kulturne distribucije pojedinih institucija, ali ne i umjetničke produkcije koja je vrlo intenzivna posljednjih godina u Banjaluci i Republici Srpskoj.

* GLAS: Koliko je danas teško biti umjetnik u Banjaluci i Republici Srpskoj?

MILjANOVIĆ: To je realno danas zbog svih okolnosti jedna šizofrena pozicija! Ali ne samo umjetnika ovdje, već svih onih čija je kultura i kulturni sistem u vakuumu sada već posttranzicije. U startu je vrlo vidljiva razlika u stvaranju i polaznoj tački za stvaranje između našeg "tranzicijskog-istočnog" umjetnika i umjetnika koji stvaraju u razvijenim kulturnim i društvenim sistemima zapada. Umjetnici su kod nas u studiju, koji nemaju, rade, smišljaju, misle... Taj mentalni prostor mišljenja je nešto što je bazična stanica naše umjetnosti. Suština je da bi svi trebalo da preuzmu tu odgovornost kreiranja boljih uslova za stvaranje, a ne samo da se prepuste pasivnom statiranju u istom.

* GLAS: Radite i sa studentima na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Kako balansirate između sebe kao umjetnika i sebe kao pedagoga?

MILjANOVIĆ: Angažman i rad sa studentima na Akademiji mi je vrlo bitan, prvenstveno zato što kroz nastavni proces mogu da upoznam studente sa onim što su recentni umjetnički tokovi danas. Takođe, koristim svaku priliku da kroz kontakte i rad u inostranstvu povežem Akademiju i studente, te obezbijedim ili pomognem njihovo učešće ili odlazak na izložbe i predavanja vani. Upravo ovih dana četvoro studenata se nalazi u Berlinu, gdje učestvuju na radionici i kongresu pod nazivom "Former West ", koji se održava u "Haus der Kulturen der Welt ", a čiji je organizator teoretičar i filozof Boris Buden. Ali, pored toga, koristim svaku priliku da na Akademiju dovedem kolege umjetnike, te da studentima kroz prezentacije približe svoje umjetničke prakse. Studente učim tome da budu osjetljive i senzibilne ličnosti koje skeniraju, registruju i analiziraju stvarnost. U tom procesu skeniranja i analiziranja stvarnosti se vrši selekcija onih elemenata realnosti koje kao studenti i umjetnici prepoznaju kao potencijal umjetničkog i kreativnog, te ih formalizuju i kontekstualizuju kroz rad. I upravo u tom segmentu umjetnost ima moć da imenuje i definiše, da interveniše u polju kulture, vrši pritisak na elemente (stvari) društvene strukture pretvarajući ih u artefakte (umjetnička djela). Mislim da je vrlo bitno da se "krvna slika" scene konstantno osvježava mlađim umjetnicima, jer to često umije da bude jedan novi asimetrični pogled na stvarnost. A moj savjet mlađima je da se previše ne savjetuju već da što više rade.

Planovi

* GLAS: Čemu ćete se posvetiti u budućnosti?

MILjANOVIĆ: Trenutno sam u ozbiljnim pregovorima o saradnji sa jednom galerijom iz Venecije, polovinom septembra se otvaraju izložbe u Bremenu i Milanu, a poslije toga putujem u Bratislavu, gdje treba da održim predavanje u Nacionalnoj galeriji Slovačke. Uskoro me očekuje više učestvovanja na grupnim izložbama, te samostalna predstavljanja u Muzeju savremene umjetnosti RS u decembru, gdje ćemo našoj publici predstaviti radove iz paviljona u Veneciji. Izlagaću i u Centru za savremenu umjetnost u Northemptonu, Muzeju moderne umjetnosti u Klagenfurtu, Kulturnom centru Beograda, u Regenzburgu, a očekuju me i predavanja u Njujorku, Vajmaru, Bukureštu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.