Milivoje Unković: Umjetnik se potvrđuje svojim djelom, a ne stečenom diplomom

Ovako profesor Milivoje Unković, dugogodišnji šef Odsjeka za slikarstvo na sarajevskoj Akademiji umjetnosti, učitelj i uzor mnogih generacija najizraslijih slikara sa ovih prostora, rasutih širom svijeta, govori o svom trajanju u biografijama brojnih sjajnih umjetnika.

Profesor Unković, jedan od najvećih srpskih slikara današnjice, prije nekoliko mjeseci nastanio se u Banjaluci. Povratak velikog slikara iz izbjeglištva u Njemačkoj ozvaničen je njegovom izložbom u Muzeju savremene umjetnosti RS u novembru prošle godine.

Kaže da je Banjaluka njegov životni izbor, koji su za njega napravili prijatelji, ali i da banjalučki duhovni potencijal, koji se osjeća u vazduhu, ulijeva samopouzdanje i vjerovanje u izvjesniju budućnost.

- Banjaluka ima sve preduslove da u najkraćem vremenu postane najznačajniji kulturni i duhovni centar srpskog naroda na ovim prostorima i jedan od novih kulturnih centara na mapi Evrope - dodaje profesor Unković.

Sa Sarajevom, u kojem je proveo život i ostavio neizbrisiv intelektualni i umjetnički pečat u njegovoj istoriji, kaže da se rastao bez prezira, osude i presude.

- U tom sarajevskom ogledalu ja nisam mogao vidjeti svoje lice. Sa Sarajevom sam se rastao tiho, bez uzbuđenja, bez prezira, osude i presude. Sarajevo je tako htjelo, ja stojim pred ogledalom i mirne savjesti gledam svoj lik, bez samoljublja i želje za povratkom, to je sada neki drugi grad - dodaje profesor Unković.

* GLAS: Šta Vas je odredilo kao umjetnika? Da li su to roditelji, djetinjstvo, otkriće talenta, prijatelji, neki nastavnici ili ponešto od navedenog?

UNKOVIĆ: Ja i danas, poslije pola vijeka bavljenja ovim poslom, vrlo diskretno u sebi ponekad prepoznam umjetnika, jer još uvijek imam osjećaj da nisam zakoračio na tu stepenicu zvanja koja vodi ka vrhu. Potreba za bavljenjem ovim poslom, preko kojeg mogu najlakše pojasniti smisao sopstvenog postojanja, proističe iz onog genetskog koda, čiju šifru je teško dešifrovati, a pod kojom podrazumijevamo talenat kojeg nismo ni svjesni. Svako od nas je rođen sa određenim predispozicijama da stvara bilo šta, do određenog nivoa, talenat je taj koji nas izdvaja i može se iskoristiti uz uporan rad, taj proces započinje sa onim prvim nesigurnim koracima, koji kroz svoju nesigurnost pojašnjavaju sopstvenu suštinu. Sklon sam vjerovanju da se u tim prvim koracima djetinjstva definišu životni putokazi, samo su nam raskrsnice u izmaglici, na izbor da krenem pravim putem, ako sam uopšte na pravom putu, teško je definisati šta je sve uticalo, podršku moje majke sam uvijek imao.

* GLAS: Koji period svog života smatrate najvažnijim u karijeri? Možda djetinjstvo u Nevesinju? Vrijeme provedeno u Beogradu, Sarajevu ili u Njemačkoj? Negdje drugo?

UNKOVIĆ: Provedeno djetinjstvo u jednom epskom prostoru, kakvo je i danas Nevesinje, prostoru koji je protkan uzvišenim moralnim načelima, praistorijskom potrebom spoznaje i željom da iskorači u sopstveno vrijeme, sasvim sigurno, tu sam stekao onaj suštinski odnos prema univerzumu života. Moj beogradski period, vrijeme studija, moj je drugi životni oslonac, to je vrijeme nadgradnje, proširivanje i izoštravanje sopstvenih vidika. Boravak u Njemačkoj, nešto više od devetnaest godina, bitan je za mene, jer sam u tom trećem osloncu uspio potvrditi i steći još više samopouzdanja u doneseno slikarsko i životno iskustvo, skoro da sam ubijeđen da se ima smisla baviti ovim poslom. Ova tri oslonca su neka vrsta moga Svetog trojstva.

* GLAS: Vjerujete li u korijenite promjene načina života i rada? Da li se Vašim odlaskom u Njemačku, sve u vašoj poetici i diskursu većim dijelom promijenilo?

UNKOVIĆ: Kada je u pitanju moje slikarstvo, skulptura, grafika ili crtež, moj pristup njihovoj realizaciji, suštinskih unutrašnjih promjena u samom pristupu skoro da nema, samo polazište u realizaciji nekog novog djela uvijek je novi izazov, to je proces preispitivanja sopstvenih čula, bilježenje te intuitivne spoznaje, tu nema prostora za ponavljanje, samo tehnološki proces djelimično ostaje isti i uokviruje tu sintezu doživljenog. Njemačka je bila samo moj atelje i izložbena galerija, olakšavajuća okolnost za nabavku potrebnih materijala, naravno, podobniji prostor iz kojeg sam lakše mogao da dobijem informacije sveukupnog kretanja u savremenoj umjetnosti, te informacije ništa suštinsko nisu izmijenile kod mene.

Kada je prvi put posjetio novootkrivenu pećinu Lasko u Francuskoj, šezdesetih godina prošlog vijeka i vidio crteže stare 25.000 godina, slavni španski slikar Pablo Pikaso je izjavio: "Mi nismo otkrili ništa novo". Evolucija života obilata je raznim promjenama, ali kada je u pitanju onaj dio ljudskog senzibiliteta, njegova čula u kojima se i krije tajna umjetnosti, onda tu promjena i nema, postoje samo nove spoznaje.

* GLAS: Teško se u Vašim djelima oteti utisku dominacije bjeline i tek rijetke tame, koliko je mora biti za sjene. Ima li to veze s bojom kamena i svjetlošću Hercegovine, u kojoj ste odrasli?

UNKOVIĆ: Vaše zapažanje je precizno definisalo dominaciju svjetlosti i tame na mojim djelima, često koristim ta dva ekstremna kontrasta, koji upotpunjuju dramaturgiju slike, otvaraju prostor za kontrapunk drugih kolorističkih zapisa i njihovu afirmaciju u punom intenzitetu boje. Bez obzira na to o kojim likovnim elementima se radi u strukturi slike, taj kolorit uvijek ima onaj prizvuk hercegovačkog kamena, to je rezultat one "sudbine" koju nosite sa sobom, a ne namjere.

* GLAS: Da li umjetnost izabere čovjeka, ili je čovjek taj koji nju bira?

UNKOVIĆ: U mom slučaju ja kao da nisam imao izbora, da li je bila u pitanju neka genetska greška ili nedostatak samokritičnosti u procjeni svojih predispozicija ili sasvim nešto drugo, tu sam i popravnog više nema, valja mi trajati i boriti se na putu ka nebu.

* GLAS: Neizbježna pitanja nisu toliko vezana za umjetnost. Ona ne određuje potpuno život umjetnika. Možete li nam opisati vaš odlazak iz Sarajeva?

UNKOVIĆ: Građanski rat, koji je devedesetih godina dominirao našim prostorima, noseći sa sobom svu destruktivnost i akumuliranu negativnu energiju, vreme kada je teško bilo biti čovjek, kada su preko noći izmijenjeni svi naši životni tokovi, ima i jednu pozitivnu stvar, svak je pokazao svoje pravo lice. U tom sarajevskom ogledalu ja nisam mogao vidjeti svoje lice, sa Sarajevom sam se rastao tiho, bez uzbuđenja, bez prezira, osude i presude. Sarajevo je tako htjelo, ja stojim pred ogledalom i mirne savjesti gledam svoj lik, bez samoljublja i želje za povratkom, to je sada neki drugi grad.

* GLAS: Imali ste nekretnine, ateljee u Sarajevu, u Počitelju, možda još negdje. Imate li još uvijek u nekom od tih mjesta "zemljišnu" čvrstu tačku.

UNKOVIĆ: Pošto dijelim sudbinu stotine hiljada ljudi, osjećam se uvijek neprijatno kada je riječ o materijalnim gubicima, to je beznačajno u odnosu na sudbinu moga naroda. Činjenica je da sam imao stan i atelje u Sarajevu, kuću u Počitelju, svi ti objekti bili su ispunjeni mojim djelima i porodičnom harmonijom. Ništa od toga više ne posjedujem, čak meni jedino važne i dragocjene porodične albume, kao da nismo ni postojali, završili su negdje na sarajevskom smetljištu, upravo iz svih tih razloga niti imam niti želim tu "zemljišnu" tačku oslonca, suviše je trusno tlo.

* GLAS: Njemačka je manje-više logično odredište za umjetnike u ratu. Ipak, moram vas pitati zašto tamo?

UNKOVIĆ: U Drugom svjetskom ratu umjetnici su se masovno iseljavali iz Njemačke, u ovim novim ratovima Njemačka je bila tranzitna destinacija za mnoge umjetnike. Kada sam u pitanju ja, niti sam ja birao Njemačku a ni ona mene, to je igra sudbine, kolegijalnog uvažavanja i ljudskih potreba za činjenjem dobra. Meni je sasvim slučajno, na moje veliko iznenađenje u vrijeme dok se rat razbuktavao, stigao poziv od mojih njemačkih prijatelja da dođem sa porodicom i da radim na realizaciji moje izložbe, uz sve potrebne papire i bez azilantskog statusa. Pošto sam u to vrijeme obavljao funkciju direktora Direkcije za izbjegla i raseljena lica Srpske republike BiH, prihvatio sam poziv samo za zbrinjavanje moje porodice, bez mog odlaska. Poslije predavanja ove dužnosti i naimenovanja za direktora Umjetničke galerije SR BiH, kako se tada zvala, ispostavilo se da po neovlašćenoj volji tadašnjeg ministra kulture i obrazovanja podesniji su manje stručni ljudi. Jednostavno, u jednom trenutku zadesite se u nekom vakuumu, osjećate se bespotrebnim i suvišnim, a pošto nisam nikada bio sklon "foteljama" jedini logičan ishod je bio da se pridružim porodici u Njemačkoj, što sam i učinio.

* GLAS: Je li istina da se tamo, na Zapadu, čovjek s naših prostora mora pokazati boljim od najboljih, da bi mu priznali barem prosječnost?

UNKOVIĆ: Sasvim sigurno, da bi neko od relevantnih i primijetio da postojite i da se još bavite nekim "uzvišenim" poslom, morate ih opčiniti svojom stvaralačkom energijom, bez dodvoravanja koje svi vole, onda morate biti daleko bolji od njihovih miljenika i daleko jeftiniji da biste živjeli od svog posla. Djelimično sam uspio i da izlažem i da predajem i da od toga što radim živim jednim normalnim životom, a da se pri tome nisam nikom nudio.

* GLAS: Gdje ste još sve bili, Vi i Vaša djela?

UNKOVIĆ: Lično sam bio u skoro svim zemljama Evrope i nekim Azije, izlagao sam na svim kontinentima, izuzimajući Australiju i Južnu Ameriku i ako se i tamo nađe po koja slika u privatnim kolekcijama.

* GLAS: Zašto je Banjaluka Vaš izbor?

UNKOVIĆ: Kao čovjek uvijek sam se više vezao za ljude, a manje za gradove, nova prekompozicija naše stvarnosti učinila je da danas u Banjaluci živi dosta mojih starih i novih prijatelja, jednostavno imao sam želju da im se pridružim, jedan od njih koji je toliko toga učinio za moj povratak, vjerujući da sam više potreban ovdje nego Njemačkoj, ima moj doživotni respekt i poštovanje i nadam se da se nije prevario. Iz drugog ugla sagledano, Banjaluka ima sve preduslove da u najkraćem vremenu postane najznačajniji kulturni i duhovni centar srpskog naroda na ovim prostorima i jedan od novih kulturnih centara na mapi Evrope.

* GLAS: U Banjaluci živite nekoliko mjeseci. Da li Vam se svidjela?

UNKOVIĆ: Kao grad, Banjaluka je dobro zacijelila svoje ožiljke, odiše onim urbanim redom koji miriše na metropolu, ali banjalučki duhovni potencijal koji se osjeća u vazduhu ulijeva samopouzdanje i vjerovanje u izvjesniju budućnost.

* GLAS: U januaru ste imali izložbu u Mostaru. Koliko Vam znači Mostar? Da li je riječ o strateškom "opštem mjestu" srpske kulture i duhovnosti, ili je u pitanju još ponešto?

UNKOVIĆ: Bez obzira na sadašnju strukturu stanovništva i novi istorijski kontekst, Mostar je bio, jeste i biće, jedan od najznačajnijih srpskih kulturnih centara. Uvažavajući izuzetan doprinos druga dva naroda, Mostar bez Srba i srpske kulture, to je promašena investicija duha, zato ovaj grad mora biti strateški interes za suživot i kulturni mozak u kojem ne smije da fali nijedna kocka.

* GLAS: Imate li još uvijek uzore?

UNKOVIĆ: U smislu oponašanja nikada nisam imao uzore, ali u smislu spoznaje i suštine pristupa u stvaranju umjetničkog djela, svakako ima veliki broj autora koje cijenim i koji su mi pomogli da razotkrijem sebe, na jedan indirektan način. Kao profesor često sam uzimao za primjer cjelokupni opus Pabla Pikasa, koji je transparentan u svim fazama, nijednu stepenicu nije preskočio, od svakoga je učio i uvažavao ga, uvijek je ostao dosljedan sebi i sa puno pouzdanja mogu reći da komplet moderna umjetnost počiva na njegovim plećima. Preko njegovog stvaralaštva, u pedagoškom smislu, najlakše se može shvatiti stvaralački proces, naravno, na svoj način i bez robovanja nijednom od najvećih, ali uz respekt i poštovanje, jer bez naših prethodnika, od onih iz pećine Altamira do naših savremenika, mi bi danas bili slijepi.

* GLAS: Jeste li očekivali da će Vas studenti jednog dana smatrati uzorom kakav ne mogu naći ni u inostranstvu?

UNKOVIĆ: Nikada to nisam očekivao pa ni danas, dobar profesor treba "da podučava svemu i da ne podučava ničemu", svojim studentima sam prilazio više kao kolega a manje kao profesor, otvarajući prostor njihovim slobodama, naravno uz puno uvažavanje ličnosti. Učio sam se na pedagoškim greškama mojih profesora, svaka korektura doseže do najsenzibilnijih čula ličnosti, u tim prostorima smo lako ranjivi. Moja korektura polazila je uvijek od najboljeg detalja nekog crteža ili slike, studentu preostaje da sam uspostavlja dijalog ostalih elemenata u strukturi djela s ciljem postizanja kompaktne cjeline. Ako taj dragocjeni detalj, koji je kao grumen zlata pri ispiranju pijeska i mulja, razotkrijemo na vrijeme i student bude svjestan onoga što stvori, onda razvojni proces ide sistemom progresije. Pošto je nastava na akademijama individualna, sasvim je logično da je teško voditi nastavu gostujućim profesorima, jer dok oni stignu, ko zna koliko dragocjenih grumena zlata ode niz rijeku.

* GLAS: Da li biste opet predavali? Vaši bivši studenti ističu kako ste, osim što ste sjajan umjetnik, i dobar predavač.

UNKOVIĆ: Predavao ili ne, ja sam uvijek spreman da pomognem mladim ljudima ako im je moja pomoć potrebna. Ima danas priličan broj nastavnika na akademijama, ne samo kod nas, već i u svijetu, najviše se dotiču onoga što je Bog dao studentima, a zapostavljaju ono što se da naučiti. To vodi usmjeravanju, putevima koji nisu sigurni u spoznaji sopstvenog senzibiliteta, zarobljavanju ličnosti u razne izme, treba učiti ono što se da naučiti, ono što je Bog dao treba poštedjeti, jer upravo taj dio ni profesori ni akademije ne mogu dati, a ni oduzeti. Umjetnik se potvrđuje svojim djelom, a ne stečenom diplomom. Koliko sam uspio dati svojim studentima, to oni znaju, vjerujem da ih nisam ničim opteretio, a i to je dosta, bar su sa puno samopouzdanja i slobode zakoračili u svijet umjetnosti.

* GLAS: Šta mislite o savremenoj likovnoj umjetnosti?

UNKOVIĆ: Ako sagledamo dublje suštinu umjetničkih djela, shvatamo, da vrijeme njihovog nastanka nije presudno, mnoga su danas aktuelnija i savremenija nego u vrijeme nastanka. Kada bi za Monea, Van Goga, Pikasa, Betovena, Šekspira ili pećinske crteže rekli da nisu savremeni, bila bi to greška, sa pojmom savremenosti se često manipuliše. Naravno da i u ovom vremenu i prostoru postoji veliki broj autora koji zavređuju izuzetnu pažnju, umjetnost nije mrtva, ona postoji, samo smo mi možda u situaciji da od "šume ne vidimo drveće".

* GLAS: A o postmodernizmu?

UNKOVIĆ: Postmodernizam u svom izvornom tumačenju podrazumijeva da u istom vremenu i prostoru egzistira heterogenost likovne poetike, bez forsiranja jedne na štetu druge, to je najdemokratičniji pristup, biću umjetnosti imanentno je ono specifično "umjetničko vrijeme" u kojem postoji, ali ga i nadilazi. Kada su u pitanju postmodernistički kritičari, njihove spoznaje dosežu samo do površinskih slojeva, uvjeravaju nas da baš oni dosežu do onog bitnog u umjetnosti, čime prikrivaju put ka elitizmu bez pokrića, a u ime nove umjetničke prakse, koja jedino zavređuje našu pažnju. "Postmodernizmu nije istekao mandat", kako to reče Đorđe Kadijević na otvaranju moje samostalne izložbe u Beogradu, vrhunska umjetnička djela biće uvijek aktuelna i koliko god nastojali da ih smjestimo u mračne depoe prošlosti, ona će sama izboriti svoje mjesto u onom "imaginarnom vječnom muzeju" kojem streme svi ozbiljni stvaraoci.

* GLAS: Danas se život odvija ubrzano, informacije dolaze iz minuta u minut, ljudski habitat se mijenja geometrijskom progresijom. Ima li svijet vremena da "provari" umjetnost?

UNKOVIĆ: Sigurno je da ovo tehnicističko vrijeme ne ide u prilog umjetnosti, vjerujem da neće dugo trajati, nagli tehnološki napredak zabavio nas je raznim igricama i elektronskim čudima, kada se izigramo, onda ćemo shvatiti da su nam to samo alatke za brže obavljanje nekih poslova, da u crtežu ne može zamijeniti ono parče uglja, koje datira još iz praistorije, nikakva njegova kompjuterska simulacija, da je ruka ne zamjenjiva alatka, koja preko tog uglja ili nezgrapnog kista najpreciznije transformiše naše emocije, one iste koje nas čine čovjekom. "Život bez umjetnosti bio bi greška".

* GLAS: Elokventni ste i spontani. I kao predavač ste, kažu, bili jedan od najboljih. Da li ste zažalili što ste postali umjetnik?

UNKOVIĆ: Skoro sva umjetnička zanimanja su vrlo fizički naporna, traže puno odricanja, istrajnosti i dosljednosti, žrtvovanje, često praćena ne razumijevanjem, ponekad i na ivici egzistencije, vječnom nadom i neizvjesnošću, pa i pored svih ovih postavljenih životnih zamki, ponovo bih izabrao isto zanimanje, jer umjetnost je jedina oblast u kojoj čovjek ostvaruje apsolutnu slobodu.

* GLAS: Da ste danas student, ko bi vam u likovnoj umjetnosti bio uzor?

UNKOVIĆ: Kada bih ponovo bio student, vjerovatno bih nastojao da pijem vodu sa "čistih izvora", sa ponovnom željom za nadgradnju postojećeg. Svjestan sam činjenice da savremeni umjetnici na svojim plećima nose težak teret istorije umjetnosti, pitanje je da li ga se trebamo osloboditi da bismo ponovo krenuli iz mraka? U tom bogatstvu spoznaja izazovno je boriti se da iza vas ostane trag postojanja kao dio civilizacijske vrijednosti, pa i kada ne uspijete, vrijedjelo je pokušati.

* GLAS: Šta mislite o stanju na likovnim akademijama u regionu?

UNKOVIĆ: Ono u šta sam sasvim siguran, na ovim prostorima ima dosta nadarenih mladih studenata, ali nisam siguran da imamo dovoljno kvalifikovanih profesora, koji mogu da udovolje savremenim pedagoškim potrebama nastave, jer je rat prekinuo onaj prirodni kontinuitet razvoja od asistenta do profesorskih zvanja, neki su čak i zalutali. Statut univerziteta na konkursu predviđa ispunjavanje neophodnog minimuma, koliko ja znam za univerzitetska zvanja uvijek se tražilo maksimum, shodno "bolonjskim pravilima" dobijamo to što tražimo.

* GLAS: Kakvu biste poslali poruku mladim umjetnicima? Odustati, ustrajati?

UNKOVIĆ: Umjetnost ne prihvata osrednjost, ali ponekad se i iz tame dođe do svjetla, u umjetnosti uvijek postoji nada, ključ je u genetskom kodu, neko sazrijeva ranije, neko kasnije, važno je trajati, kroz to trajanja pojašnjavamo sopstvenu filozofiju života, pa i kada ne uspijemo da damo svoj doprinos univerzumu, bar smo živjeli sadržajno.

Fakulteti postoje zbog studenata

* GLAS: Pratite li dešavanja na univerzitetima u RS i zamjerke koje ističu predstavnici Unije studenata. Kakvo je Vaše mišljenje o tome. Kako unaprijediti rad posebno akademija umjetnosti?

UNKOVIĆ: Ako se podsjetimo koliko je bilo nepravilnosti, nesporazuma, loših rješenja, prinudnih uprava, smjena dekana i još raznih Univerzitetu neprimjerenih radnji, koje su objavljene u sredstvima informisanja posljednjih petnaestak godina, najnovija dešavanja na naša dva univerziteta, logična su posljedica jedne dugogodišnje inertnosti u blagovremenom otklanjanju devijantnih postupaka, koji nisu karakteristični za akademski nivo obrazovanja. Istina je i da su ova dva univerziteta stasala iz pepela, pored svih otežavajućih okolnosti, logično je bilo da u takvim okolnostima imamo dodatni motiv za podizanje nivoa i ugleda ovih institucija, koncipiranje dobrih programskih osnova i intenciju razvoja u kontinuitetu. Za sve to imali smo i ugledan profesorski kadar u svim oblastima, kojeg smo se tako rado odricali i u tom postratovskom vakuumu promovisali armiju neprovjerenih i stručno neafirmisanih asistentskih i profesorskih zvanja za "novu univerzitetsku praksu". Upravo zbog te osrednjosti nije moguće sagledati onaj kreativni i naučni potencijal, doprinos vrsnih profesora u vođenju nastave i prenošenju tako dragocjenog znanja. Ta osrednjost svjesno i podsvjesno beskompromisno gradi adekvatan prostor za sopstvenu promociju, što joj je i jedini cilj. U kontekstu ovakvog pristupa analizi postojećeg stanja postavlja se jedno logično pitanje: gdje je kreativni potencijal Ministarstva obrazovanja i kulture, kao najodgovornije institucije za sva zbivanja u tim oblastima? Nadam se da nemamo ubjeđenje da nam Ministarstvo služi jedino za proporcionalnu preraspodjelu planiranih sredstava. A gdje su stručni, dugoročni strateški i vizionarski programi razvoja ovih oblasti i institucija? Neophodno je postaviti te jasne ciljeve prema kojima treba da idemo: "budimo realni tražimo nemoguće"! Bez takvih koncepata gubimo energiju baveći se sami sobom, izostaje bavljenje suštinom, a to je nastava i studenti, zbog kojih i sve ovo postoji. Simptomatično je da u najnovijim zahtjevima studenata skoro da pod lupom nije nastava i nivo njenog izvođenja, a mišljenja sam da je to ipak prioritet svih prioriteta, jer upravo sagledavanjem i analizom tih rezultata jasno se mogu sagledati i sve druge uzročne posljedice. Praktično, do sada smo imali "slučajeve" na pojedinim fakultetima, a ovi novi događaji postavljeni su na nivou Univerziteta. To je poodmakla faza urušavanja svih akademskih vrijednosti, tu nema odgađanja, jer na ispitu je kreativni ili nekreativni potencijal svih odgovornih institucija. Nema više prostora da se bilo ko krije iza autonomije univerziteta, svako treba da radi svoj dio zakonskih obaveza. Jedan od vrlo prisutnih problema je i otvaranje neracionalnih fakulteta, broj im se uvećava iz dana u dan, što državnih, što privatnih, koji su posebna priča za neupućene. Ni jedni ni drugi nemaju minimum kvalifikovanog profesorskog kadra, orijentisani na "putujuće karavane" univerzalnih predavača često sumnjivih univerzitetski referenci, dodatni su problem urušavanja i ono malo preostalog nivoa. Kada su u pitanju akademije, smatram da bi bilo logično te institucije izdvojiti iz postojećih univerziteta i osnovati Univerzitet umjetnosti na nivou Republike Srpske, u koji bi ušle sve akademije. To bi bilo potpuno prirodno i to princip koji se koristi svuda u svijetu, sjetimo se beogradskog Univerziteta umetnosti. Kroz takvu formu objedinjavanja transparentnije je razvijati i kontrolisati sve stručno relevantne sadržaje, izbore u asistentska i profesorska zvanja, adekvatnu konstrukciju finansiranja, afirmaciju specifičnog stvaralaštva. Postavlja se i jedno racionalno pitanja, da li su Republici Srpskoj potrebne dvije akademije likovnih umjetnosti, jer nijedna od njih nema maksimalni potencijal, shodan našim mogućnostima, za obrazovanje i kreativni razvoj studenata ni na približno svjetskom nivou, a pri tome imamo nadarenu djecu u svim oblastima. Taj raskorak bi se morao ublažiti i redefinisati sve potencijalne smetnje. Još prije četiri godine, kada su bili aktuelni problemi na ALU u Trebinju i kada je direktno traženo da im pomognem u iznalaženju adekvatnih rješenja, tadašnjem, a i današnjem rektoru Univerziteta Istočno Sarajevo napisao sam jedan elaborat sa tačnom dijagnozom svih problema i prijedlogom kako da se izađe iz tog eksperimentalnog diletantizma. O mojim prijedlozima sam obavijestio i ministra obrazovanja i kulture i interesantno je da se nijedan od njih nikada nije udostojio da mi, što ih obavezuje i osnovni princip kulture u korespondenciji, da bilo kakav odgovor. Kao dugogodišnji profesor i učesnik studentskih demonstracija 1968. godine razumijem studente i dajem im apsolutnu podršku iz jednog vrlo logičnog zaključka: fakulteti postoje zbog njih.

Ponude

* GLAS: Da li je tačno da su Vam svojevremeno nuđene pozicije ministra kulture u Vladi RS, ali i Srbije?

UNKOVIĆ: Sasvim sigurno, pripadam onima koji se nikada nisu borili za bilo kakvu hijerajhijsku ljestvicu, čak i u okvirima moje profesije, političke pozicije me nikada nisu privlačile, a nisu mi ni ozbiljno nuđene, valjda se podrazumijeva da bi trebalo da budem član neke partije, a ja to nisam bio ni u doba komunizma, a ni u novonastalim okolnostima. Moj narod je jedina moja partija kojoj pripadam, to nije moj izbor, to je ono što sam naslijedio i tu se sasvim dobro osjećam. Ako nisam član bilo koje političke partije, to ne znači da sam politički analfabeta i da mnoga kreativna politička rješenja ne bih bolje definisao i ponudio rješenja od pojedinih "profesionalnih" političara, bar kada je u pitanju kultura, u kojoj poprilično vlada diletantizam.

Biografija

Milivoje Unković rođen je 1944. godine u Nevesinju, a Akademiju likovnih umetnosti i postdiplomske studije završio je u Beogradu. Od 1974. bio je docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu na predmetu slikarstvo, koji predaje u zvanju redovnog profesora. Bio je prodekan, predsjednik Savjeta Akademije i šef Odsjeka za slikarstvo. Profesor Akademije umjetnosti u Sarajevu bio je do 1992. godine, kada odlazi u Njemačku, gdje i živi i stvara 12 godina. Stanovnik Banjaluke postao je u oktobru 2011. godine.

Dobitnik je mnogobrojnih nagrada za slikarstvo, grafiku i skulpturu na prostorima bivše Jugoslavije, a njegova djela nalaze se u mnogim muzejima, javnim i privatnim zbirkama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.