Milana Majar za "Glas": Skupljala sam krhotine Đurine duše

S obzirom na to da mnogi nisu poznavali njegov životni put (ili je to bilo samo djelimično), a još manje njegovo bogato književno stvaralaštvo, ne čudi me što su sud o njemu donosili na osnovu onoga što su vidjeli u njegovoj pojavi kada ga, kojim slučajem, sretnu na ulicama Banjaluke.  Površnost u prosuđivanju valjda je odraz manjka interesovanja za razloge koji su prouzrokovali to neobično ponašanje Đure Damjanovića. Empatija je svakako neizostavan dio socijalne podrške, i kao takva prisutna je u svakom od nas, pa zašto je sputavamo i gušimo u sebi? Ne znam koliko je njemu nedostajala baš ta iskrena emocija koju, pretpostavljam,  nije pronašao u očima ljudi koje je sretao na svojoj putešestviji. Ne usuđujem se da razmišljam o tome, ali sigurna sam da je duboko u sebi utkao sav svoj bol, zadržavajući ga tako samo za sebe. Da sebe zaštiti. Ma u kakvom god stanju da je bio, uvijek je znao da kaže koju pametnu. I te njegove kovanice prepričavaju se i danas, 25 godina nakon njegovog odlaska. Eto, baš zato je poseban. Nisam uopšte pristrasna kada kažem da su  rijetki ljudi koji u sebi nose tu vanvremensku upečatljivost.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" Milana Majar, režiserka, scenaristkinja i novinarka, objašnjavajući zašto je vijest o nagradi za njen dokumentarni film "Magla u rukama" na festivalu u Portugaliji i najava njegove premijere pred domaćom publikom ponovo  skrenula pažnju na glavnog junaka njenog filma, pjesnika, pisca, boema i jednog od simbola Banjaluke Đuru Damjanovića. Iskusna režiserka iza sebe ima impresivnu filmografiju na polju dokumentarnog filma i dugogodišnje iskustvo u žurnalistici,  ali njeni motivi, osim želje, kako ona sama kaže, da sačuva književno i ljudsko nasljeđe Damjanovića, imaju i jedan emocionalni i lični motiv, jer je Đuro bio i njen brat.

- Zašto je vremenom gurnut u stranu? Mislim da mi ne možemo odustati od njega,  kao što ni on nije odustao od nas. To je taj motiv koji mi je pomogao da samo malčice okrenem kormilo i, evo, Đuro je ponovo s nama. Jednostavno ne može da bude drugačije. Ne kažem ovo zato što je on moj brat, već zato što takvi ljudi nikada ne odlaze. Oni su prisutni svojim djelom i kroz svoje djelo žive u nama. Kad imate takav spoj, te niti se teško kidaju - rekla je Majarova.

GLAS:  Oko pokojnog Damjanovića blisko se prepliću činjenice i mit, ali je teško razabrati šta je, u stvari, jedno, a šta drugo, čemu je i on sam doprinio boemskim shvatanjem života, ali koliko je bilo naporno pronaći objektivan stav, "prosijati" istinu, zanemariti lične emocije i pronaći materijale koji su se mogli uklopiti na pravi način u film?

MAJAR: Ah, ta objektivnost! Ona nas dovodi u aktivno stanje, koje se samo po sebi nameće kao suočavanje sa samim sobom, što se pokazalo kao dobar test sopstvenog prosuđivanja. Preispitivati sebe, u ovom slučaju nisam imala potrebu. Vodila sam se instinktom i Đurinim djelom. Istina se prepozna u peru onoga koji piše dušom. A Đuro je pisao dušom.  Pronašla sam ljude koji su s njime drugovali od najranijeg djetinjstva do posljednjeg daha. To mi je pomoglo da čujem priče o Đuri iz prve ruke. U filmu govori 18 sagovornika. Nimalo lak zadatak i mnogo vremena za preslušavanje. Vagala sam svaku riječ,  uklapala njihova kazivanja sa meni poznatim detaljima iz njegovog života. Pristrasnost i te kako može da košta. Kupovala sam njegove knjige na internetu, jer ih nema u knjižarama, čitala njegove riječi i birala ono što najbolje opisuje njegov život. Đuro je u svakoj priči utkao i detalje iz svog života. Trebalo ih je prepoznati i provući kroz filmsku priču. Lične emocije nisam zanemarila, naprotiv, one su me vodile, ali ne putem pristrasnosti, već putem koji mi je razotkrivao mekoću Đurine duše.

Mnogo je teže bilo doći do arhivske građe. Mjesecima sam pretraživala po raznim arhivima. Tražila nemoguće. Nemoguće ne postoji sve dok mi se čini da ima još nešto. I bilo je. Dovoljno za film koji traje 81 minut i serijal od tri epizode.

GLAS: Koliko je proteklo vremena od početne ideje do finalne verzije filma i ko je sve pomagao u stvaranju jednog prilično zahtjevnog projekta, koji kombinuje arhivske snimke, igranu formu i advekatne sagovornike?

MAJAR: Negdje na početku pandemije virusa korona, u tom nekom predahu od obaveza na poslu, počela sam intenzivno da razmišljam o tome kako da uradim film o Đuri Damjanoviću. Naravno, bio je to previše velik zalogaj. Znala sam da je za realizaciju igranog filma potrebno mnogo više finansijske podrške, koju  nije lako obezbijediti. Pitanje je da li bi iko tada uzeo na razmatranje tu ideju, a kamoli podržao. Krajem 2022. stvoreni su uslovi za realizaciju većeg projekta i uz podršku Radio-televizije Republike Srpske počela sam da radim na, meni najtežem, projektu "Magla u rukama". Zašto najteži? Trebalo je, prije svega,  emotivno da se pripremim, znajući da moram da otkrivam i javnosti pokazujem jedan izuzetno težak period iz života mog brata. Znala sam da ću muku mučiti i sa arhivskom građom kad je riječ o video-zapisima i zato sam se odlučila da filmu dam malo igrane forme.  Statisti u filmu su ljudi koji su poznavali Đuru i unuci od brata. Svojim učešćem  pomogli su da otmemo od zaborava neke bitne momente iz Đurinog života. Uz pomoć guslara Vase Draškovića film smo obojili notama našeg tradicionalnog instrumenta. Goran Veselinović je napisao note za jednu Đurinu pjesmu, a njegova kćerka Kalina  ju je otpjevala. Mnoge institucije iz Republike Srpske i Republike Srbije ustupile su nam dio arhivske građe. Koristila sam i fotografije iz ličnog arhiva Đurine porodice i prijatelja, tako da filmu ništa ne manjka. 

GLAS: Nakon što je film dobio nagradu na festivalu Avanki u Portugaliji, koji ne čini publika upoznata sa likom i djelom glavnog junaka, jasno je da je film pogodio pravu emociju u svojoj ideji, ali koliko je njegovo stvaranje Vama lično otkrilo nešto nepoznato o Damjanoviću?

MAJAR: Na pozitivan način zavidim ljudima koji su ga zaista poznavali. Ja sam bila manje sreće. Pripadam onoj generaciji kada je u porodicama bilo mnogo djece. Razlika u godinama među djecom je bila velika. Kad sam ja rođena, Đuro je već bio daleko od rodnog kraja. Dok sam radila na filmu, ja sam prelazila put koji vodi do njega, do njegove duše. Mislim da se čitaoci rijetko  bave dušom onoga čije knjige čitaju. Obično se pronalaze u sudbinama junaka ispričane priče. Ja sam u svakoj Đurinoj priči pronalazila komadiće njegove duše. Ponekad nestašne i razigrane, ponekad sjetne,  krhke i  povrijeđene. Bolno je to otkrivanje, ali shvatila sam i to koliko je teško biti dobar pisac. 

GLAS: Generalno, iza Vas je zanimljiva karijera u novinarstvu i svijetu dokumentarnog filma, ovjenčana priznanjima i nagradama te vrlo specifičnim izborom tema koje ste obrađivali u dokumentarnim filmovima. Da li teme pronalaze Vas ili imate neke profilisane autorske kriterijume, koji Vam određuju izbor motiva po kojima snimate filmove?

MAJAR: Teme sam pronalazila ja, ali neću pogriješiti ako kažem da su i teme pronalazile mene. Da ne govorim arapski jezik i da nisam radila u Redakciji spoljnopolitičkog programa,  ne bi bilo moguće uraditi tri filma čiji protagonisti su ljudi s Bliskog istoka. Meni je arapski prvi strani jezik i zaista je izazov raditi sa ljudima koji dolaze iz tog govornog područja. Tražila sam aktuelne teme, interesantne i za publiku na festivalima van granica našeg kontinenta. Kad je tema "Sirija" istrošena, počela sam da se bavim našim ljudima. Uglavnom, bliske su mi teme koje se odnose na ljudske sudbine običnih, malih ljudi, koji su po nečemu izuzetni. I svaka priča je pronašla svoj put do publike.  Nadam se sa će i "Magla u rukama" naći svoju publiku. 

GLAS: Dugo ste u novinarskom poslu u različitim redakcijama, prošli ste jednu vrstu praktične "zanatske" režiserske škole u vremenu u kojem se praksa prilično zanemaruje. Koliko je to zanatsko iskustvo oblikovalo Vaš rad u dokumentarnoj formi?

MAJAR:  Novinarsko iskustvo je moj kamen temeljac za rad u dokumentarnoj formi. Zahvaljujući dugogodišnjem radu u novinarstvu stekla sam sposobnost da prikažem suštinu ljudskih priča, odnosno da kroz dublji uvid i empatiju uhvatim složenost života. Pomoglo mi je da razvijem osjećaj za dinamiku priče i odgovarajući ritam, da prepoznam ono što je najvažnije i najzanimljivije u ogromnoj količini informacija. 

Sjajan primjer kako se novinarstvo koristi u filmu je film "Šoa" francuskog reditelja  Kloda Lancmana. Dok je radio na "Šoi",  primijenio je novinarsku disciplinu i upornost. I te kako je razumio da dokumentarni film zahtijeva dublje kopanje, a ne samo puko prenošenje informacija. Ispričao je priču koja nije samo istorijski pregled događaja, već duboko ljudski pogled na holokaust.

GLAS: Napredak tehnologije omogućio je jednu vrstu ekspanzije dokumentarnog filma u posljednje dvije decenije, od kojih su neki postali uzbudljiva ostvarenja, koja često nadrastaju granice žanra postavši pravi medijski fenomeni. Kako Vam se danas čini ova forma filmske umjetnosti?

MAJAR: Ono što vidimo u posljednje dvije decenije jeste pojava hibridnih formi, gdje se dokumentarni film kombinuje sa elementima igranih, animiranih i eksperimentalnih filmova. Ovaj pristup omogućava rediteljima da kreiraju sadržaj koji je ne samo informativan već i izuzetno estetski i narativno složen. Jedan od najboljih primjera hibridnog pristupa u dokumentarnom filmu je film "Kolektiv" rumunskog reditelja Aleksandra Nanaua. Film prati istraživačko novinarstvo u Rumuniji nakon tragedije u noćnom klubu "Kolektiv". Reditelj kombinuje klasične dokumentarne elemente sa igranim sekvencama i rekonstrukcijama. Na ovaj način uspijeva da dublje prodre u kompleksnost korupcije i njenih posljedica, istovremeno zadržavajući snažan emotivni naboj i narativnu dinamiku. Još jedan izvanredan primjer je film "Valcer sa Baširom", izraelskog reditelja Arija Folmana, koji kombinuje dokumentarne elemente sa animacijom. Folman koristi animaciju kako bi prikazao svoja sopstvena sjećanja na učešće u Libanskom ratu, istražujući traumu i iskustvo vojnika na način koji je nemoguće postići tradicionalnim dokumentarnim sredstvima. Film ne samo da prevazilazi žanrovske granice već uspijeva da transformiše lično iskustvo u univerzalnu priču o ratnoj traumi.

GLAS: Filmove ste predstavljali širom svijetu i pred publikom različitih kultura. Sudeći po reakcijama na njih, jezik Vaših ostvarenja je univerzalan, ali koliko je u dokumentarnoj formi teško pomiriti taj lokalni tematskim motiv sa globalnim razumijevanjem, recept uspješnosti svakako ne postoji unaprijed zapisan?

MAJAR: Kao što sam već rekla, izvorni jezik moja prva tri filma je arapski. U jednom ima ruskog dijaloga, sniman je djelimično u Kijevu. Za naše govorno područje, to je malo nesvakidašnje, ali publika je gledala te filmove na mnogim međunarodnim festivalima. Ljudi su plakali tokom projekcije. Znači, jezik sagovornika u filmu ne bi trebalo da stvara barijeru. Naprotiv, on treba da nas povezuje kroz ljudske sudbine. Dokumentarni film ima emociju, on diše kroz ljudske sudbine malih-velikih ljudi. Oni nam daju motivaciju i dijele sa nama snažnu poruku. Nije bitno na kom kontinentu živimo i koji jezik pričamo. Bitno je ono što vidimo na ekranu. Dobro ukomponovana priča. Treba izbjegavati stereotipe. Ja volim da unosim novine, ne držim se ustaljenih pravila. Volim kreativnost u filmu. Autorski film to dobro podnosi. Recept uspješnosti ne postoji, tačno. Nije uspjeh dobijena nagrada. Uspjeh je ono što vidite na licu publike. Zašto su moji filmovi bili rado gledani na festivalima širom svijeta? Valjda zato što su mamili i suze i smijeh...

GLAS: Iz Vašeg iskustva, koliko je uz sve pomenute tehnološke prednosti kod nas danas teško snimiti dokumentarni film u smislu logistike, finansija i podrške u proboju na šire tržište?

MAJAR: Iako je savremena tehnologija omogućila lakši pristup snimanju i montaži,  ipak se suočavamo sa brojnim izazovima koji mogu ograničiti kreativnu slobodu i uticati na krajnji kvalitet filma. Najveći izazov je nedostatak finansijskih sredstava. Osim toga, proboj na šire tržište zahtijeva ne samo kvalitetan film već i dobru distribuciju, marketing i projekcije na festivalima. Ovo je još jedna oblast gdje često nedostaje podrška, bilo kroz institucionalnu pomoć ili finansijske resurse. Bez adekvatne promocije čak i najbolji dokumentarni filmovi mogu ostati neprimijećeni van lokalnih granica.

GLAS: Kada bi se kockice (i budžet, naravno) poklopile, šta biste ili koga biste voljeli da Vam bude tema nekog sljedećeg ili igranog filma?

MAJAR: Đuro Damjanović u igranoj formi, definitivno.

Planovi

GLAS: Film je završen, uskoro slijedi premijera pred domaćom publikom, kakvi su dalji planovi u vezi s njim i materijalom koji ste snimili tokom rada na "Magli"?

MAJAR: Prije prikazivanja na RTRS-u  film "Magla u rukama" će biti premijerno prikazan u Beogradu i u Istočnom Sarajevu. Voljela bih da film bude prikazan u amfiteatru manastira Gomionica pošto je Đuri tu uručena Kočićeva nagrada 1996. godine.  Ima još sjajnih mjesta u našem gradu gdje bi se moglo organizovati još nekoliko projekcija. Osim toga, film će biti prikazan i na festivalima. Preveden je na engleski, ruski, njemački i italijanski jezik. Pomagali su mi prijatelji iz Rusije, Italije i Njemačke. Ljudi koje sam spletom okolnosti upoznala. Znali su da je Đuro moj brat i rado su postali dio tima. Prikupljeni materijal čuvam. Možda se još neka ideja rodi i razradi. Đuro i ja smo djeca maja. Prema istraživanju, snažni i duboko emotivni ljudi rođeni u maju imaju urođeno šesto čulo koje im pomaže da se kreću kroz život. Možda su nam zato i duše toliko bliske. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.