Milan Dimić za "Glas": Od djece ne stvaramo glumce, već dobre ljude

Rajko Vuković
Milan Dimić za "Glas": Od djece ne stvaramo glumce, već dobre ljude

Prije četiri godine sam došao na ideju u razgovoru sa diplomiranim teatrologom Tamarom Trgovčević da osnujemo školu glume, prvu profesionalnu u Istočnom Sarajevu. Vodili smo se idejom da ponudimo našoj djeci zabavno-edukativni karakter koji će biti interesantan, i da ih oblikujemo kako u vezi sa čitanjem, tako i sa njihovim kretnjama na sceni, da probudimo u njima svijest za kulturu i da napravimo od njih ljude, mi često kažemo da mi od njih ne pravimo glumce, nego ljude.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Milan Dimić, glumac, objašnjavajući zašto se nakon igranja na sceni upustio u vode pedagoškog rada, prije svega kroz školu glume "Big Ben" iz Istočnog Sarajeva, čiji je osnivač i jedan od mentora. Talentovani umjetnik ističe da ga je motivisala prilika da ponudi šansu mladim ljudima i da razbije predrasude o novim generacijama, a koje ih predstavljaju kao populaciju nezainteresovanu za umjetnost.

- Ovo je već četvrta godina kako škola "Big Ben" egzistira i uspješno se razvija od početne ideje. Imamo tri grupe, imamo jednu najmlađu grupu, tu su djeca od sedam do devet godina, zatim srednju grupu od devet do 12 godina i najstariju grupu u kojoj su tinejdžeri, srednjoškolci.  Iza nas je šest premijera, 12 javnih časova, tako da se uvijek trudimo da u gradu Istočnom Sarajevu ponudimo  bogat kulturni život i da pružimo priliku mladim ljudima. Da stupe na scenu i da osjete šta je to dikcija, šta je to scenski pokret, šta je to pripremanje za predstavu, npr.  koje su to psihološke analize likova i sve ono na neki način što ne mogu naučiti u dramskim sekcijama.  U toku je upis i traje do 1. septembra, a mogu da se upišu osobe od sedam pa do 77 godina. Važna zanimljivost jeste da ćemo ove godine prvi put imati novu grupu, članove koji su već u zrelom životnom dobu, i to će biti ujedno i najstarija grupa u našoj školi - rekao je Dimić.

GLAS: Škola je prilika da radite sa mladim ljudima. Koliko uopšte danas postoji zainteresovanost za umjetnost kod nekih novih generacija ili je to floskula koja nema utemeljenje u stvarnosti, već je potrebno stvarno raditi sa njima? 

DIMIĆ: Zaista sam presrećan jer radim sa vaspitanom i kulturnom djecom, što je prava rijetkost u ovom vijeku. Naša djeca su jako pametna, imaju izrazitu socijalnu inteligenciju, hoće da rade i imaju ogromnu želju za znanjem.  Koliko god to nekad naporno izgledalo, probe, sami momenti pred premijeru, meni je uvijek zadovoljstvo, i to me tako opušta, štaviše od njih dosta toga naučim, toliko su inteligentni da ponekad postave takvo pitanje da u tom trenutku ne mogu da im odgovorim, toliko unaprijed razmišljaju i dosta toga možemo od njih naučiti. Naravno, mi smo tu kao pedagozi da ih privikavamo na ono što je bilo prije nekih pedesetak godina, a to je, recimo, da liježu sa knjigom, da se probude sa knjigom, naravno i da se igraju i da ne misle ni o čemu. Mi želimo da razviju psihičke i motoričke sposobnosti, da napreduju iz probe u probu. 

U suštini, da spriječimo tu tremu, nesigurnost i da ih oslobodimo strahova, i kao što sam maloprije rekao, da li će neko postati glumac, to uopšte nije bitno, bitno je da se izgradi ličnost i karakter, i  to je ono na čemu radimo. 

GLAS: Pozorišnoj publici ste najpoznatiji po svojoj monodrami "Ima neka tajna veza" koja prati raznorazne faze iz života našeg poznatog pjesnika Duška Trifunovića, što je projekat koji ste pokrenuli tokom studiranja i koji i danas više nego uspješno živi na sceni. 

DIMIĆ: Tako je, 70 puta sam igrao širom Bosne i Hercegovine i Srbije, zatim u  Norveškoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Njemačkoj i mnogim  drugim zemljama. Duško je inspirativna osoba i o njemu se uvijek može nešto novo naučiti, pričah mnogo sa njegovim prijateljima i poznanicima. Svako igranje je otkrovenje nečega novog,  i monodrama mi je mnogo pomogla jer sam sam na sceni, moram se osloniti na svoj neki unutrašnji habitus, tako da mi je bila zahvalna u mom glumačkom pozivu, što se tiče i tehnike i prirode moje, sputavanja da u sat vremena ispričam ono zbog čega sam došao, jer nema tu vrdanja. 

GLAS: Koliko ste Vi tokom njenog izvođenja naučili o Dušku, a koliko Vas je Duško naučio nekim vrijednostima koje je pronosio kroz svoje stihove i cjelokupni rad tokom pet decenija karijere?

DIMIĆ: Što se tiče Duška, taj čovjek je malo i zapostavljen, tek poslije monodrame ljudi čuju šta je on napisao, ko je on bio, o čemu se tu zapravo radi, i da pjesme nisu pale s neba, niti su ih muzičari izmislili, nego da je upravo Duško Trifunović realnim životnim pričama ispričao puteve njegove i doživljaje samih pjesama. 

Gdje god nađem njegovu knjigu na turneji  ili u svom gradu, vrlo rado je kupujem, tako što se toga tiče mogu priznati da sam  sveznajući, volim da istražujem njegov život. On je prije svega bio dobar čovjek, to mi pomaže, njegovo mišljenje o nematerijalnom, njegovo viđenje svijeta. Nakon rata, kada se preselio u Novi Sad, nije osjećao ljutnju ni na koga, nastavio je da radi ono što je najbolje znao... Opet ponavljam, taj materijalni sektor, time se nosio, a tim se nosim i ja, da ima nešto preče od novca. To je vjerovatno duša, pamet, drugarstvo, prijateljstvo, to možda zvuči kao floskule, ali stvarno, tako je, to se nauči prije ili kasnije ako ste normalna osoba.

GLAS: Sama postavka predstave vrlo je zanimljiva, u pitanju je monodrama, ali koja uključuje glumu, poeziju i muziku. Koliko je to bilo izazovno uklopiti u cjelinu na sceni?

DIMIĆ: Da, gluma, poezija, čak imamo i nekih napjeva u monodrami. Nije bilo lako spojiti njegovu vanserijsku poeziju sa njegovim kolokvijalnim govorom.  Kad pročitamo tu dobro napisanu poeziju, vidimo u suštini da je ona realan život,  i onda se sve to koncima sašije i uklopi, pri tome muzika daje dosta šlaga kao, na primjer, izvođači: Vajta, "Bijelo dugme", Arsen Dedić, "Indeksi", i onda to ne može da ispadne loše. Zapravo, to bude jedna duševna monodrama pošto ja to stalno naglašavam kad me upitaju kojeg je žanra monodrama, je li komedija ili tragedija, a ja im kažem da je to duševna monodrama.

GLAS: Monodramu ste prvi put izveli 2018. godine pred banjalučkom publikom i od tada pa do danas interesovanje za nju sve više i više raste, kako u regionu tako i u dijaspori, gdje ste vrlo rado viđen gost. U čemu je "tajna veza" uspjeha ove monodrame?

DIMIĆ: Imao sam dosta turneja i dosta igranja, i vrlo sam zadovoljan kad je u pitanju posjećenost, što govori jedan podatak da je na jednom izvođenju bilo čak više od 4.000 ljudi, što djeluje zaista nestvarno. Naravno, znalo je nekad da bude po dvadesetak ljudi, ali prosječna posjećenost je negdje oko 300 ljudi. Tajna je u tome što je životna monodrama u kojoj ona vlada osnovnim emocijama ljudskim, i da ona vlada životima malih i velikih ljudi, uz to doza dobre muzike,  i dosta nekih priča u kojima se narod zaista prepoznaje, i sigurno prisutnost nostalgije za nekim dalekim i lijepim vremenima. 

GLAS: U Istočnom Sarajevu nedavno je počelo raditi Narodno pozorište, da li postojanje jedne takve, krovne ustanove, mijenja situaciju za teatar u tom regionu?

DIMIĆ: U NPIS-u  radim na jednoj novoj predstavi, premijera će biti 6. septembra, zatim drugo igranje u Novom Sadu, u pitanju su "Dani Republike Srpske u Srbiji" i jako sam zahvalan ljudima koji su me pozvali, i moram priznati da je zadovoljstvo biti na tim novim mirišljavim, čistim daskama, pod tim novim reflektorima,  i sigurno da je grad zaslužio takvo pozorište,  i vjerujem da ćemo to njegovati da tako ostane,  i opstane, i ako Bog da kroz vijekove. To je sigurno nešto što će biti pokretač za kulturna dešavanja u gradu, i sa sigurnošću mogu reći da ima publike i da će je biti tek kad se mi ovdje zahuktamo,  i kad produkcija samog teatra krene u pravom smislu te riječi.

GLAS: Nezahvalno je praviti planove u umjetnosti, ali kuda biste voljeli da Vas odvede Vaš umjetnički put? 

DIMIĆ: Što se tiče mog glumačkog poziva za ovu godinu, jako sam zadovoljan, bilo je posla, radilo se, putovalo se, spojilo se ugodno i korisno. Možda bih više volio da se oprobam na filmu i u TV serijama, volio bih da sam više na filmskom platnu. Dosad sam radio par značajnih projekata kao što su: "Avokado" , "Lud, zbunjen, normalan", "Urgentni centar" itd. Mislim da ću u narednom periodu raditi na tome da toga bude više. 

GLAS: Za kraj, kakvu poruku biste poslali mladim ljudima koji žele da se bave glumom?

DIMIĆ: Poruka svim mladima jeste da vjeruju u sebe, jer ako to istinski žele, sigurno je da će se sve barijere srušiti pred njima. Moraju da vjeruju u sebe, naravno, da rade na sebi, zato radite, vjerujte u sebe, i sve će to nagraditi Bog!

PLANOVI

GLAS: Monodrama "Ima neka tajna veza" i  škola "Big Ben" su postali prepoznatljiva obilježja Vaše karijere, ali kakvo je danas stanje u pozorištu, i generalno u glumi, iz iskustva i ugla mladih glumaca?  

DIMIĆ: Pored škole glume i monodrame, imam jedan projekat koji traje već pet godina, u pitanju je dječija predstava "Klovnovske zgode i nezgode". Tekst, scenski pokret i režiju potpisujem ja. Igramo je širom BiH, Srbije kao i u inostranstvu, nedavno smo bili u Njemačkoj i Švajcarskoj. Uskoro baš planiramo novu turneju u inostranstvu, a sad očekujemo premijeru 29. avgusta u Kulturnom centru Pale. Predstava traje 50 minuta i interaktivna je, sa dosta plesa i dosta muzike.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana