Miladin Berić za “Glas”: Kod nas je Prvi maj umro četvrtog maja

Kazao je to za “Glas Srpske” književnik i aforističar Miladin Berić govoreći o pravima radnika. Govorio je i o svojoj novoj zbirci poezije “Splav tišine”, koja je objavljena u izdanju Udruženja književnika Republike Srpske, te o umjetnosti i svijetu.

- Nekada su radnike predstavljali izabrani od radnika, a danas su radničke vođe marionete koje je postavila vlast i koje su tu da miniraju bilo kakvu pametnu ideju koja stiže iz baze. A nema više ni radnika, bar ne u onom klasičnom smislu. Ima ih, ali su otpirili odavde. Pogotovo više nema radnih akcija kojima sam pokušao da napišem omaž kroz pjesmu “La Pasionarija” - dodao je on.

GLAS: Je li ovaj “Splav tišine” Rt dobre nade? Čini se da su nam tišina i nada sve potrebnije u ovom vremenu?

BERIĆ: Tišina. Toliko toga je sadržano u tišini, ali to zna da prepozna samo onaj koji je doživljava u bojama i koji zna da uživa u njoj. Iz tog razloga moje riječi i uopšte moja poetika priziva tišinu i to u njenom najboljem obliku. Ne onu tišinu iza koje ne ostaje ništa, već onu koja buja u nadu i koja vjeruje da svijet još uvijek nije nepovratno odlutao u ništa. Iz tog puta za ništa, ubijeđen sam da se još uvijek vidi Rt dobre nade ili neko drugo pristanište gdje može da se usidri splav. Ono što je takođe izvjesno, ovaj moj “Splav tišine” će svakako doploviti do svog Rta dobre nade. U stvari, on je i građen tako da odoli burama i olujama i da se ne utopi u beznađe.

GLAS: Rekao je Andrić da dođu ponekad vremena kad pamet zaćuti, nije li to ovo vrijeme koje živimo?

BERIĆ: Naša komično-tragična svakodnevica do kosti potvrđuje riječi našeg nobelovca. Stoga je tišina u današnje vrijeme, vrijeme koje je omogućilo da oni koji ništa nemaju da kažu najviše govore, možda jedini odgovor. Sve ostalo bi se moglo podvesti pod debatu, a za debatu su potrebne dvije strane koje se razumiju u srž. Nemoguće je nadgalamiti galamdžije. Naš moralni, pa čak i intelektualni pad je takav da se ne može dublje, ali se još iz te rupe kroz grane raznoraznih korova nazire plavo, nepatvoreno nebo. Ono isto koje je svojevremeno vidio i Andrić, znajući da će sve proći pa i ta vunena vremena kad pamet zaćuti.

GLAS: Vašu novu zbirku poezije otvara pjesma “Brava”, a zatvara “Ključ”. Pišete da “dođe vrijeme kada sve je zaključano”. Kako danas u vremenu mnogih brava mi da pronađemo ključ što vraća osmijeh?

BERIĆ: Između “Brave” i “Ključa” postoji i “Kuća”. Tri soneta koja su nekakvo vezivno tkivo “Splava”. Porodica koja ima jednu šifru. Paradoks je da živimo u vremenu kada je sve naizgled dostupno, a u stvari se nalazi pod ključem. Pođimo samo od informacija koje su frizirane od strane onih koji bi, i u mikro i u makro kosmosu, da glume bogove. Šta je zaista tačno od onog što čujemo, pa čak i vidimo, možda nikad nećemo saznati. Vještačko meso, vještačko tijelo, vještačka inteligencija… Ključ može biti samo u prirodi, u njenim zakonima koji bi trebalo da budu jači od svih drugih legislativa. Ključ je ono nebo koje se sve manje vidi od pustinjskog pijeska kojeg sami podižemo topotom konjice. Jedan od ključeva je i u poeziji, onoj istinskoj koja budi uspavane cvrčke u krvi i koja pokreće damare.

GLAS: U ovoj zbirci dotakli ste se važnih pitanja, između ostalog i o vaspitanju djece. Kako danas, u vremenu kada se nameću raznorazna pravila i norme ponašanja, a zapostavlja ono najvažnije - bonton i lijepo ponašanje, da se snađe savjestan roditelj i usmjeri dijete na prave vrijednosti?

BERIĆ: Današnjim roditeljima nije lako jer su upali u mrežu. Sve se ubrzalo pa i to vaspitanje djece koje je prebačeno na mali ekran i društvene mreže sa kojih vreba neovaspitanje, što mu je isto što i nevaspitanje. Čak je, čini mi se, i nekadašnja ulica bolje vaspitavala od današnjih “fejsbuka” i “tik tokova”. S tim u vezi, jedan moj stari aforizam: “Dijete sam poslao na ulicu? Iskvari ga televizija!” Mislim da ne samo da malo radimo već prije da uopšte ne radimo na vaspitavanju djece. Djeca su prepuštena medijima pa im je takvo i vaspitanje. Jer ako dijete u nižim razredima osnovne ne poštuje svog učitelja, a tako je danas, onda je 12 i 5 da se reaguje. Najviše je ipak do roditelja koji su upali u mlinski točak globalizacije pa više nemaju ni dovoljno vremena, a ni dovoljno živaca za bilo kakvu akciju. Svi smo se okrenuli sebi, još kad bismo to bili mi.

GLAS: Steže li nas sve više otadžbinsko uže?

BERIĆ: Kao neko ko je najbolje godine života proveo u rovu mogu da osjetim to davljenje. I taj bol, jer tuđe uže nikako ne može da te davi kao tvoje vlastito. Razlika je u duševnom bolu nastalom od sopstvenog užeta, bolu koji se širi na čitavo društvo, jer mnogi smatraju da su ne samo uskraćeni za nešto već da “to” jednostavno nije “to” i da jedino imaju pravo da kao omiljeni im lik iz crtaća djetinjstva, Kalimero, poviču: “Nepravda, to ti je nepravda”. “Splav tišine” u pojedinim pjesmama dotiče i takvu stvarnost, stvarnost otadžbinskog užeta koje zateže i naša ruka. Naravno da je Miljković bio u pravu. Sloboda neće pjevati o njima kao što su sužnji pjevali o njoj, niti je ikad pjevala.

GLAS: Stih “Kultura nam bolna u postelju pade umjesto filmova gledaćemo zgrade” oslikava našu svakodnevicu. Sve je više ulaganja u zgrade, a sve manje ulaganja u kulturu. Kao da rušenjem starih kuća, na čijim mjestima niču nove zgrade, rušimo srce grada, identitet i sebe?

BERIĆ: U pojedinim pjesmama “Splava tišine” pokušao sam i da budem hroničar i to onaj tip hroničara - satiričara koji ukazuje ne neka pogubna rješenja. Ponekad mi se čini da preko naći hoćemo da postanemo dio zapadne civilizacije na način da srušimo sopstveni identitet, jer se to traži od nas. Da postanemo neko ko nema istoriju. Jednom riječju, niko. Bojim se da će u budućnosti nekakav turistički vodič turistima objašnjavati na sljedeći način: Ovdje gdje je ova zgrada, tu je bio stadion sportskih igara za koji se vežu počeci zlatnog banjalučkog rukometa, na mjestu ove zgrade je bio prvi bioskop, a ove prva bolnica… Sve što nas identifikuje posipamo pepelom. Pametnije nacije svoju istoriju čuvaju u kutijici za nakit, a mi svoju zabetoniramo kao napuklu nuklearku.

GLAS: Je li ovaj svijet na nogama sve dok ima umjetnosti i pisanja?

BERIĆ: Još uvijek vjerujem da samo umjetnost može spasiti svijet i da samo umjetnost može biti nekakva naša lična karta prema drugim civilizacijama, ako postoje. Sve drugo bi bilo samo brukanje. Uzimajući u obzir da su najbolja djela, i književna i muzička i sklikarska, nastala davno, možemo zaključiti da posrćemo i da je sve ovo danas na klecavim nogama, oslobođeno suštine. Danas je suština gledati u magarca sat vremena i to proglasiti konceptualnom umjetnošću. Naravno, u pozadini je novac, a gdje je veliki novac, tu je nikakva umjetnost. Tako imamo poeziju bez pjesme i bez emocija, ili slikara bez talenta u ruci. Svijet je postao do bola razvodnjeni akvarel koji najvećim dijelom oslikavaju netalentovani.

GLAS: Izgleda li Vam svijet trenutno kao brod bez kormila?

BERIĆ: Ako uzmemo zastavu pod kojom plovi “Splav tišine”, onda je kormilar iz visine (Gospod) jedini istinski kormilar koji nam je kroz deset zapovijesti dao upute kuda bi i kako naš brod trebalo da plovi. S druge strane, postoje lažni kormilari koji nas gliserima vode u suprotnom pravcu, tako da smo već dugo vremena u fizičkom smislu bez kormilara. Mada neki preko velikog mora smatraju da su baš oni kormilari, a da smo svi ostali rođeni za vesla ili da sisamo vesla. Nemoral je postao moral, nemoguće moguće, dan je postao noć, tako da svijet ubrzano ostaje bez bilo kakvog vida duhovnosti, što znači da je budućnost ove naše civilizacije, ako se šta bitno ne promijeni, više nego sporna. Sve je manje onih koji misle svojom glavom. Da smo sve bolesniji, svjedoči eksponencijalni rast novootvorenih apoteka, a o ludosti da ne pričamo. Svako ima svog psihijatra. U takvim okolnostima svako treba da se ukrca na svoj splav tišine pa kuda ga ponese vjetar, što je, naravno, suprotno ideji sveopšte globalizacije i kormilara iz dubine koji nas vode ka sudbini Atlantide.

Vremena

GLAS: Čini li Vam se ponekad, posmatrajući različite društvene devijacije da je “bez šibe sve otišlo u helać”?

BERIĆ: Vremena se mijenjaju, ali šiba kao vaspitni metod je morala da preživi. Ruke na koje je legao roditeljski prut su oduvijek bile najbolji čuvar obraza. Znalo se šta smije, a šta se ne smije. Ima tu jedna pjesma u “Splavu tišine” koja se zove “Neću ti ništa” i koja najbolje govori u prilog ove moje hipoteze. Moju generaciju su roditelji tukli da bismo bili bolji, odnosno za naše dobro. Da li je bilo drugog načina, ne znam, ali znam da je ovaj bio izuzetno efikasan. Stoga, što sam stariji, sve češće se, kada sam u nekoj dilemi, poželim onih majčinih batina, samo da bih donio kvalitetniju odluku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.