Matej Peljhan: Fotografija može da promijeni svijet

Kaže to u intervjuu za “Glas Srpske” slovenački fotograf Matej Peljhan koji je svojom kolekcijom fotografija “Mali princ” osvojio svijet. Dirljive fotografije, na kojima je oživio maštu i snove o životu van kolica dvanaestogodišnjeg dječaka Luke koji boluje od mišićne distrofije, objavili su gotovi svi svjetski mediji.

Bolest je Lukino kretanje ograničila samo na slabu gestikulaciju rukama. Ne može se samostalno kupati, oblačiti ili hraniti, ali na Peljhanovim fotografijama, za koje su se svi složili da izazivaju osmijeh na usnama i suze u očima, vozi skejtbord, igra košarku, pliva, penje se uz stepenice…

- Fotografije sam, prije svega, doživio kao ostvarenje želja i snova malog Luke - kaže Peljhan koji je klinički psiholog čija je specijalnost terapija fotografijom.

Peljhan je kada je imao deset godina izgubio oko i ruku poslije nesreće s eksplozivom zaostalim iz Drugog svjetskog rata, ali to ga nije spriječili da uvijek traži nove izazove.

- To me je na neki način natjeralo da budem više aktivan - dodaje.

* GLAS: Vaša serija fotografija inspirisanih “Malim princem”, u kojima glavnu ulogu ima dvanaestogodišnji dječak Luka koji boluje od mišićne distrofije, osvojila je gotovo cijeli svijet. Odakle ideja za “Malog princa”?

PELjHAN: Luka mi je dao ideju, koju sam kasnije razvio. Radim kao psiholog u Centru za školovanje i rehabilitaciju djece sa posebnim potrebama “Cirus” u Kamniku. Kod nas u školu dolaze različita djeca, a jedno od njih je i Luka i tu smo se upoznali. Luka ima mišićnu distrofiju, što znači da mu mišići sve više i više propadaju, nemaju jačinu, ne mogu se pokretati. On je ili u kolicima ili mora da leži na krevetu. To je jedan izuzetan dječak, veoma kreativan. Jednom prilikom mi je rekao da želi da vidi sebe kako bi izgledao kada hoda. Malo mi je u početku to bilo strano. Kao psiholog sam se pitao šta bi to njemu značilo. Razgovarali smo o tome i vidio sam da bi bilo dobro za njega da mu kroz fotografije na neki način ostvarim snove. Razmišljao sam kako bih to napravio. Postoji fotošop, mnogo toga može da se napravi montažom, ali onda sam došao na ideju da on leži na tlu, a da ga ja fotografišem iz ptičije perspektive.

*GLAS: Šta ste željeli da poručite ovim fotografijama?

PELjHAN: Fotografije sam, prije svega, doživio kao ostvarenje želja i snova malog Luke. A onda sam, kao svaki fotograf kada treba da svoje djelo pokaže drugima mislio na to šta želim da kažem drugima i svijetu. Obje stvari su mi bile važne. Želio sam da na ovaj način ljudi vide da ima ljudi koji imaju zaista velike probleme. Da ima djece od deset godina koja ne znaju da li će živjeti još pet ili deset godina. Da ima onih koji ne mogu da hodaju. To je ono na šta gotovo i ne mislimo. Sve nam je dato, ali uvijek imamo nešto za reći, uvijek se na nešto žalimo, nismo zadovoljni svojim životom. To jeste normalno, ali trebalo bi da mislimo na sve ono što imamo, a ne samo na ono što nemamo. Ono što su mnogi istakli kada su vidjeli fotografije jeste to da ako postoji neki problem, možda je potrebno samo promijeniti perspektivu. Ako promijenimo perspektivu, slika se sasvim promijeni i onda problem više nije problem. Onda možda postoji prilika za nas. Onda se problem vidi drugačije.

*GLAS: Vi ste na neki način oživjeli Lukin svijet iz mašte. Kako “pomiriti” maštu i stvarnost?

PELjHAN: Ako gledamo ovu seriju fotografija dječak je na prvoj fotografiji još u kolicima i crta balon. Nije da samo leži u krevetu i mašta - on je kreativan, radi. Na drugoj fotografiji već leti sa balonom. Znači taj balon ga podigne, podigne ga njegova kreativnost. To nije samo maštanje. Šta znači mašta za nas? Da li je to samo bijeg iz realnosti da se ne suočavamo sa problemima ili je mašta nešto normalno, korisno, naš neki unutrašnji svijet u kojem mi crpimo ideje i snagu za život? Ja sam kroz seriju ovih fotografija o tome razmišljao i nastojao da dam odgovor.

*GLAS: Šta Vam je najljepša uspomena sa snimanja?

PELjHAN: Snimanje je bilo zaista predivno. Fotografisali smo više puta, onda smo i na računaru gledali fotografije, pa nismo bili zadovoljni, pa smo ponavljali, ali smo se sjajno zabavljali i smijali. Morali smo da uključimo i fizioterepeuta koja je pomagala Luki.

*GLAS: Da li ste Vi ostvarili svoje snove?

PELjHAN: Nisam i nikad neću i toga sam svjestan, ali sve više sam zadovoljan svojim životom. Ipak, uvijek imam neke ideje, uvijek moram nešto da radim. Ranije sam se više bavio sportom. Želio sam da vidim šta može moje tijelo u ekstremnim uslovima. Učestvovao sam i na “ajronmen” triatlonu koji je zaista duga trka - potrebno je plivati četiri kilometra, onda 180 kilometara preći na biciklu, onda ide još 42 kilometra trčanja. To mi je bila velika škola. Onda je došla umjetnost i fotografija. Ne znam šta će biti dalje, radim ono što dođe do mene. Svjestan sam toga da niko u ovom životu ne može da ostvari sve svoje snove. To da može je iluzija.

*GLAS: Vi ste klinički psiholog, a specijalnost Vam je terapija fotografijom?

PELjHAN: To me veoma zanima. I ovo sa Lukom bila je neka vrsta terapije fotografijom, mada on nije bio fotograf. Kolega i ja razvijamo zavod za fotografsku terapiju. Imamo radionice za grupe ljudi sa posebnim potrebama koji fotografišu i na taj se način izražavaju. Mnogo njih može da se kroz fotografiju lakše izrazi nego kroz riječi i kaže nešto o sebi, o drugim ljudima ili svijetu. Za neke je ovo i jedina mogućnost, jer imamo i ljudi koji ne mogu da govore zbog bolesti, a fotografijom to mogu da “ispričaju” gdje su bili i šta su vidjeli. Teški invalidi nemaju mogućnost da rade samostalno, odnosno ne bave se samostalno nikakvim aktivnostima jer za sve trebaju asistenciju druge osobe, a sa fotografisanjem to nije slučaj. Napravili smo razna pomagala uz pomoć kojih svako od njih može sam da fotografiše. Imamo i jednog čovjeka koji je potpuno nepokretan, leži u krevetu, ne može ništa. Ali napravili smo prekidač koji drži među usnama, tako da usnama upravlja aparatom. Za nas je najveće dostignuće kada vidiš koliko su ti ljudi srećni kada mogu da sami naprave ono šta žele, jer toga nema mnogo u njihovom životu. Želim i da se ova vrsta terapije širi. U svijetu, naravno, odavno postoji kreativna terapija crtanjem, plesom, muzikom, ali fotoaparat definitivno ima mnoge prednosti.

*GLAS: Za Vas kažu da ste kao osoba koja je stalno u potrazi za novim izazovima. Šta je sljedeće?

PELjHAN: Ja za sebe ne mislim tako, mislim da sam, da tako kažemo, normalan. Ali drugi kažu o meni da sam pun energije i izazova. Možda sam takav po prirodi, ali i zbog životnih iskustava. I ja sam invalid bez ruke, imao sam nesreću, kada sam kao desetogodišnji dječak pronašao granatu iz Drugog svjetskog rata koja mi je potom eksplodirala u ruci. I kod vas je, nažalost, poslije posljednjeg rata bilo mnogo takvih slučajeva. Mene je to natjeralo da budem više aktivan, da uvijek nešto tražim. Imam dosta energije, ali ima i trenutaka kada samo želim da sam sam. Nemam nekih velikih planova. Želim miran život, porodicu i kuću. Ipak, imam mnogo toga da napravim kada je riječ o fotografiji, sa kojom se može mnogo toga pokazati. “Mali princ” je to dokazao. Svega osam fotografija napravilo je nevjerovatan odjek u svijetu. Svi te fotografije razumiju na sličan način, svakoga su dotakle u emocionalnom smislu i pokazale kakva snaga se skriva u fotografiji. To je meni fascinantno. Sada pripremam izložbu fotografija “Odnosi”, koja je neka vrsta studije odnosa među ljudima, a koja će biti postavljena na jesen u Novoj Gorici. Nisam tip koji zove i pita “da li bih ja kod vas mogao da organizujem izložbu”. Ako dobijem ponudu za koju mislim da je iskrena, vidim da je prostor pravi i imam nešto da pokažem, onda kažem da.

Luka

- Za Luku je “Mali princ” bio nevjerovatno dobro iskustvo, kao i sve što mu se dešavalo u vezi s tim. Bio je u centru pažnje i prava je mala zvijezda kod nas u Sloveniji. Kada smo imali izložbu “Mali princ” insistirao sam na tome da i Luka ima svoju izložbu jer je on veoma talentovan umjetnik- crta, previ grafite na papiru. To radi zaista kvalitetno, svi to kažu. Tako je i Luka imao izložbu i afirmisao se -kaže Peljhan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.