Jadranka Stojaković: Muzika i prijatelji su moja velika snaga

Ispričala je to u intervjuu za "Glas Srpske" kantautorka i slikarka Jadranka Stojaković. Proslavljena muzičarka bivše Jugoslavije,  poslije više od dvije decenije provedene u Japanu, danas živi u Banjaluci i uprkos teškoj bolesti i dalje vrijedno radi.

Jadranka je prije nekoliko godina, na nastupu u sjedištu "Tojote" pala i teško se povrijedila. Povredu je obnovila, a kasnije joj je dijagnostikovana bolest motornog neurona, koja je prikovala za invalidska kolica.  U Tokiju je u martu 2011. preživjela razorni zemljotres, koji je vratio u BiH. Poslije rehabilitacije u Fojnici i  Slatini život je nastavila u Domu za stara lica "Karitasa" u Banjaluci.

- Imam ovdje u Banjaluci mnoge prijatelje koji mi pomažu. I sve moje kolege koje kroz Banjaluku prođu ili u nju dolaze posjete me  - rekla je Jadranka, sa kojom smo razgovarali u njenoj sobi u Domu penzionera.

Soba u Domu u kojoj živi, odiše njenom dušom, opremljena je crtežima, muzičkim instrumentima i buketima cvijeća, darovima prijatelja.

* GLAS: Publiku ste nedavno obradovali kompilacijom od 45 pjesama pod nazivom "Boje zvuka", a koja je presjek 40 godina vašeg rada?

STOJAKOVIĆ: Bilo mi je veoma teško napraviti izbor između  stotinjak pjesama. Ta tri CD-a i DVD-a bili su ideja Muzičke produkcije Radio-televizije Republike Srpske. Upravo uz pomoć kolega iz Muzičke produkcije RTRS-a Maje Tatić i Slobodana Vidovića pokušala sam da napravim presjek svih 40 godina svoga rada. Oni su mi pomogli prisjećajući se nekih pjesama. Nastojala sam da stavim neizostavne pjesme koje su ostavile trag iza mene i koje se i dan-danas pjevaju na tulumima. Mnogi mladi i ne znaju da sam ja pjevala "Sve smo mogli mi", budući da nove generacije zbog mog dugogodišnjeg boravka u Japanu i nisu bile upoznate sa mojim radom. Krenula sam od tih nekoliko pjesama koje su se najviše vrtjele, kao što su "Što te nema", "Sve smo mogli mi", "Ima neka tajna veza", "Vjerujem"... Poslije toga sam išla hronološkim redom, prisjećala se svih pjesama od 1973. godine, odnosno od Omladinskog festivala u Subotici, na kojem sam pobijedila sa pjesmom koja mi je otvorila sva vrata eks jugoslovenskog prostora. Mučila sam se, jer postoje pjesme koje su baš moje autorske, a koje se nisu u to vrijeme vrtjele, budući da su bile previše kantautorske i na neki način prije vremena napisane, nisu bile komercijalne. Sve sam stavila na papir i odabrala baš pažljivo, uključujući i svoj rad u Japanu, što znači neke pjesme koje su rađene sa japanskim muzičarima u japanskoj produkciji i koje sam malo preradila.

* GLAS: Posljednjih par godina živite u Banjaluci. Uprkos teškoj bolesti i dalje stvarate?

STOJAKOVIĆ: Kada sam se vratila iz Japana još sam i bila u nekoj kondiciji, međutim sada je bolest uznapredovala. Nisam u stanju da putujem i da sjedim dugo, ni da više od dvije ili tri pjesme otpjevam. To je psihički veoma teško podnijeti, ali šta da radim, moram se boriti. A borim se kao lav da se izvučem iz tih osjećaja balansiranja između mogućnosti i nemogućnosti. Nemam pojma odakle mi energija, ali znam da ne mogu a da ne "čačkam" nešto stalno i da malkice ne sviram, da nešto ne pogledam, ne uradim. Imam ovdje i mnoge prijatelje koji mi pomažu. Jednostavno ne smiješ da razmišljaš o tome, jer ima gorih slučajeva od mene koliko hoćete. U Japanu sam imala svoj studio, ali nisam sve mogla da prenesem. Donijela sam dio instrumenata i laptop, odnosno sve potrebno da se napravi jedan demo snimak, a prije nego što ću krenuti iz Japana kupila sam žensku "jamaha" gitaru tešku svega 2,5 kilograma. Pošto mi je prvo počela otkazivati desna noga, nisam mogla, nisam imala snage, da držim veliku električnu gitaru, koja je duplo teža.  Nedavno sam napisala pjesmu za Maju Tatić, ona će je uskoro snimiti. To je jedna lijepa balada. Družim se sa sa svojim Japancima putem interneta i na taj im način šaljem snimke. Jedna televizija, koja je moj rad koristila u dokumentarnim, filmskim programima i animacijama, još ima potrebe za nekim mojim "izmišljotinama", kako ih zovem. Baš sam skoro zvala Maju da mi pomogne i prvi put je zajedno sa mnom pjevala na japanskom. Svoj smo rad poslale u Japan i to bi trebalo da bude završna pjesma jednog dokumentarnog programa. Tu je i stalna saradnja sa RTRS-om. Sada smo završili pripremanje "Đurđevdanskog festivala". Ja sam bila u žiriju, tako da sam preslušala sve te divne pjesmice i nas troje smo birali deset najboljih. Kako sam muzički urednik na RTRS-u, preslušavam sve snimke koje nam šalju grupe i mladi talenti, a kojih je mnogo. Gledam posebno na tekstove, kakvi su, da li su kvalitetni, dajem neka svoja razmišljanja, uputstva... Voljela bih da mogu da se više bavim muzikom, da sam u stanju da više idem na scenu i da pravim koncerte.

* GLAS: A novi album?

STOJAKOVIĆ: Moj novi album zavisiće od razvoja moje bolesti. Možda ću snimiti neki instrumentalni, odnosno ono što budem mogla. Kada sam bila u "Zotoviću" na rehabilitaciji, napravila sam 30 minuta relaksirajuće muzike i dala im na poklon, jer imaju u svojoj praksi i jedan čas relaksacije. Takvom muzikom se bavim jer sam uvidjela da u sobici u kojoj boravim ne mogu da pjevam, niti imam snage. Pošto je moj pristup muzici vizuelan, zbog slikarstva i svega što sam pozavršavala, ali i "spoja" u duši,  imam osjećaj da ću napraviti muziku za film, krenula sam tim stopama. Kod nas još nije zaživjela ta takozvana hiling muzika, ali radim na tome. Nadam se samo da mi bolest neće skroz oduzeti glas.

* GLAS:  S kim od kolega ste u kontaktu, s kim se sve viđate?

STOJAKOVIĆ: Svi koji kroz Banjaluku prođu ili u nju dolaze posjete me. Onaj koncert solidarnosti, koji je bio prije godinu, bio je prva moja prilika da se vidim sa nekim svojim kolegama, ali i da upoznam i mlade kolege za koje zaista nisam znala. Od starijih su mi bili Vajta, Kemo, Maja Odžaklijevska... Dolazio je i Sergej Ćetković. Bila mi je i Zdenka Kovačiček, koja je došla specijalno iz Zagreba da me vidi. Javljaju mi se sa raznih strana, tako da se nismo pogubili. Zovu me i starije i mlađe generacije. Mnogo mi je drago, jer ti ljudi ne samo da misle na mene već nastoje da mi pomognu na razne načine da se snađem u ovom novom životnom okruženju.

* GLAS: U Japanu ste proveli više od dvije decenije. Šta Vam najviše nedostaje?

STOJAKOVIĆ: Nisam imala namjeru da ostanem 23 godine u Japanu. Na to su uticali rat i neke nepredviđene situacije u mom životu. Otišla sam tamo 1988, a tih prvih ratnih godina sam imala jugoslovenski pasoš. On se poslije 1991. više nije mogao ni produžiti ni zamijeniti, budući da je počeo rat. Tako da sam praktično bila zatočenik u Japanu pod nekim posebnim uslovima da ne mogu da izađem napolje, ali da mogu da radim. Tako sam ja s jednim takvim papirom tamo ostala. Japan je za mene bio kao druga planeta, dešavale su mi se neshvatljive stvari, doživjela sam brojne kulturološke šokove. Ostao mi je u veoma lijepom sjećanju, a jedina stvar koja mi je smetala je previše umora i to što maltene nemaš privatni život. Kada se bavite poslom kojim sam se ja bavila, zauzeti ste gotovo  24 časa dnevno, ali druge nema. Iskreno rečeno, najviše mi nedostaje japanska hrana. Još se valjda nisam navikla na ovdašnju. Ono što bih voljela da prenesem iz Japana ovdje je organizacija, da se profesionalnije radi, da se ne radi ad hok ili kao što bismo mi rekli, "preko noći". Voljela bih da prenesem dio svog iskustva i svog profesionalizma, jer mogu da posmatram sa strane i vidim da nedostaje toga.

* GLAS: Publika Vas nije zaboravila iako Vas ovdje dugo nije bilo? 

STOJAKOVIĆ: I ja se pitam šta je to zbog čega me publika nije zaboravila. Jer ako vas nema, onda vas nema. A ja sam se baš izgubila u svemu tome što se dešavalo i sve te godine provedene u Japanu mislila sam da će me zaboraviti. Kada se otvorila mogućnost za ponovni dolazak ovamo, pozvala sam svoje kolege iz Japana i počeli smo da gradimo most između Japana i BiH. Mislila sam hajde kada sam već toliko dugo tamo, neka i ja nešto pametno napravim, mada sam djelovala. Ipak, saradnja sa Japanom i Japancima nije tek tako mogla  da prestane, niti sam ja mogla da se vratim u Sarajevo zbog raznoraznih problema kao što je onaj sa stanom. Rekla sam dobro, ako je tako, onda ću ostati tamo i dolaziti povremeno i vidjeti da li se mogu nekako zaposliti i vratiti stan. Sve su to bile moje namjere još od 2000. godine, ali je godinama sve ostajalo na tome da jednom godišnje dođem, napravim koncert i vratim se. Ali su se veze počele obnavljati. Ipak, publika me je i dalje slušala, a radio-stanice u svim krajevima bivše Jugoslavije puštaju moje pjesme. Zato sam danas veoma zahvalna publici koja me nikada nije zaboravila.

Turneje

- U 40 godina moga rada bilo je toliko mnogo lijepih događaja da nijedan ne mogu da izdvojim. Obilazila sam Evropu već od rane mladosti. Druženja su bila "od Vardara pa do Triglava", nema odakle nas nije bilo i stalno smo se sastajali na festivalima i turnejama. Upravo su te turneje bile nešto izuzetno. Sa radošću se sjećam saradnje sa kolegama. Turneja po Rusiji, sa Oliverom Dragojevićem, koja je trajala četiri mjeseca, ostala mi je u posebno lijepom sjećanju. On je veoma duhovit čovjek. Nikada neću zaboraviti situaciju u jednom pozorištu. Budući da smo tek stigli, sjeli smo iza pozornice, koja je imala sedam zavjesa, upravo iza sedme. Prvi dio programa trajao je oko jednog časa, a nas dvoje smo nastupali na kraju. Bili smo mnogo gladni, pa smo počeli da jedemo neki ruski specijalitet, nekakvu riblju jetru u konzervi. Čovjek koji je dizao zavjese se prevario, pa je digao i sedmu zavjesu, pa je publika na pozornici ugledala nas dvoje kako jedemo. Oliver se dosjetio, uzeo je konzervu, došao do mikrofona i rekao, jedite samo ovu paštetu. Nisam se, nažalost, s njim uopšte čula. Ali vidim da je Barba dobro - ispričala je Jadranka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.