Protojerej stavrofor Gojko Perović: Ljubavi prema Bogu ne može biti previše

Istakao je ovo u intervjuu za “Glas Srpske” sveštenik i  nekadašnji rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović, dodajući da ne treba u crkvu silom goniti nikoga, niti nametati molitvu i post ljudima koji za to nemaju osjećaja ni potrebe.

 - Velika većina u srpskom narodu vjerujući su ljudi, jer tako kažu i rezultati svih popisa - rekao je Perović.

GLAS: U kakvom raspoloženju pravoslavni vjernici dočekuju najradosniji hrišćanski praznik Božić?

PEROVIĆ: Naša duhovna radost pred svaki praznik se obnavlja kao orlova mladost, kako to lijepo opisuje pisac Psaltira. Bez obzira na sva dosadašnja iskustva, dobra ili loša, hrišćani svakom novom prazniku prilaze sa neizvjesnošću i trepetom, kao da je prvi, ali i kao da je posljednji praznik koji praznujemo. To znači da u njega unosimo cijelog sebe, očekujući da će i Gospod u obećanom susretu sa nama izliti na nas najveću moguću pažnju i ljubav. Biblijski rečeno praznik je mjesto sastanka. Ljubavno mjesto sastanka Boga i ljudi i otuda taj trepet neizvjesnosti i iščekivanja, kao da do sada niti jedno praznovanje koje smo imali u životu nije ništa u odnosu na ovo koje slijedi. Između ostalog, zbog tih razloga Njegoš će reći kako “nema dana bez očnoga vida, niti prave slave bez Božića”.

GLAS: Koliko je važna duhovna priprema pred Božić?

PEROVIĆ: Za svaku ozbiljniju stvar u ovom životu pripremamo se bar po nekoliko nedjelja: neko sportsko takmičenje, svadba, polaganje ispita i slično pa kako onda da se za naš posao sa Bogom, odnosno za božju najavu da će doći među nas, bukvalno u naše domove, među naše najbliže - ne pripremimo u istom tolikom trajanju, a na način kako nam to propisuje naša crkva. Savremeni evropski čovjek ide na drugi kraj planete da sazna od urođenika dalekih plemena kako da se zdravo hrani, kako da se lijepo spava, kako se i koliko treba kretati i to nije loše, samo po sebi. Međutim, zašto onda ne zaviriti u sopstveno nasljeđe i oprobanu tradiciju odnosa prema spoljašnjem svijetu, prema hrani, prema izgovorenoj riječi, prema uvredama i pohvalama ovoga svijeta? Da bismo čuli ono što nam ima Bog reći, treba utišati vrevu, trku i frku ovoga svijeta. Ako je za jedan čas u učionici potrebna tišina da bi se čuo glas nastavnika onda i da bi se čuo glas živoga Boga, treba određena priprema i utišanje naših svakodnevnih i prirodnih strasti i potreba.

GLAS: U vremenu tranzicije jesmo li se otuđili od običaja i tradicionalnih vrijednosti?

PEROVIĆ: Otuđili smo se, ali nešto od te praznične neizvjesnosti sadržano je i u prizivu, u obavezi, da se toj tradiciji danas vratimo. Kako? Pa tradicija nije neka prašnjava ostava u koju treba da zavirimo, a da pri tom ne znamo šta tačno tu tražimo. Tradicija to smo, između ostaloga, mi današnji. Naš jezik, naša shvatanja, naš način kako postavljamo pitanja i kriterijum na osnovu kog biramo zadovoljavajuće odgovore, sve to je tradicija. Ništa od toga nije nastalo sa nama nego tajanstveno, ali istinito teče kroz nas valovima proteklih vijekova. Naše vraćanje tradiciji jeste pokušaj, pokret koji će sigurno biti uspješan i koji će Bog podržati da danas uspostavimo razgovor sa svojim precima na teme koje su oni otvorili, ali jezikom savremenosti, jezikom naših shvatanja. Crkva je dom neprekinutog postojanja i uvijek novog obnavljanja tradicije slušanja božje riječi i našeg odgovaranja na nju.

GLAS: Posvećujemo li dovoljno vremena porodici? Da li je ona i dalje srž društva?

PEROVIĆ: U okviru tog razgovora sa precima uvijek novog i uvijek aktuelnog nužno ćemo se sresti sa osjećajem pripadnosti široj zajednici, zajednici sa ljudima koji više nijesu među nama, ali i sa zajednicom onih koji će tek da se rode. To je, između ostalog, osjećaj pripadnosti rodu i onoj osnovnoj ćeliji - i suštinskoj i etimološkoj - tog širokog pojma rod, a to je porodica. Bog je rekao na početku stvaranja: “Nije dobro da je čovjek sam” i to je osnovna dijagnoza ispravnog i zdravog ljudskog života. Božićni praznici su svim svojim sadržajem upućeni na porodicu i svaki naš trud da se pripremimo za praznovanje istovremeno će nas vraćati porodici, kao osnovnom ambijentu praznovanja, a onda samim tim i porodici kao osnovnom okviru funkcionisanja ljudskog života.

GLAS: U kakvom su položaju Srbi u Crnoj Gori, ako znamo da su litije vratile vjeru u bolje sutra? Je li Crna Gora zaista njegoševska?

PEROVIĆ: Litije su na širem planu narodnog i državnog jedinstva vratile Crnu Goru tradiciji, ali nijesu je vratile u “mračni srednji vijek” kako to vole da kažu ljudi koji, prema mom mišljenju, ne razumiju litije nego su nas u Crnoj Gori vratile precima, njihovim pitanjima i temama na koje bi mi današnji trebalo da odgovorimo svojim jezikom. Kako bi rekao jedan mudar čovjek: “Svaki naš današnji iskaz samo je nastavak već davno započetih razgovora iz vremena prije nas.” Tako se ispostavilo da je crkva i dan-danas jedna avangardna snaga u društvu, kao što je to uopšte religija u raznim svojim oblicima širom svijeta, a na početku 21. vijeka. Konkretno u Crnoj Gori crkva je pomogla da dođe do uspješne i mirne smjene vlasti, što je u crnogorskom slučaju poseban fenomen. Crkva na svoj način brine o gladnima, bolnima, ostavljanima, a onda podjednako i o zaposlenima i nezaposlenima. Crkva je prva digla glas da nedjelja bude obavezan neradni dan, a opet trudi se i nalazi načina da pobrine i o onima koji teško žive. Crkva osniva nove škole, centre za savjetovanje, nova poljoprivredna dobra. To su načini kako ona danas odgovara na pitanja naših predaka, a to su vječita pitanja: kako da se, uz božju pomoć, živi slobodno i živi bolje i kako da, sljedujući božjoj nauci, brinemo jedni o drugima. Obnovljen je i osnažen osjećaj jedinstva, saučešća u radosti i bolu sa našom braćom na Kosovu i Metohiji, u Ukrajini i Rusiji. Molitvom, humanitarnom pomoći i čuvanjem svijesti o svetinji zajednice šire od državnih granica Crne Gore, prije svega naše pomjesne SPC, a istovremeno i Pravoslavne crkve u cijelom svijetu. Eto to je njegoševska Crna Gora.

Svetinja

GLAS: Poruka za naš narod na Kosovu i Metohiji?

PEROVIĆ: Naši sunarodnici na Kosovu i Metohiji i svi mi zajedno sa njima trebalo da se držimo svoje crkve, koja čuva smisao i razloge našeg postojanja i našeg opstanka pa i našeg ispravnog i ljudskog suživota sa onima koji nijesu kao mi. Crkva je konačno jedina institucija koja naš narod na Kosovu i Metohiji okuplja bez prekida, dok se sile političke moći očigledno mijenjaju od danas do sjutra. Okupljeni oko svetinje naša braća tamo, ili da se poslužim odrednicom crnogorskog kralja Nikole - “onam, onamo”, znaće da se odrede kako treba prema svim dilemama i nevoljama koje pred njima stoje. 

GLAS: Ruši li Gospod sve podjele?

PEROVIĆ: Velika boljka i prepreka napretku Crne Gore jesu različite ideološke i vještačke podjele među najrođenijima. One predugo traju i previše je u njih uloženo iz različitih centara moći, tokom dvadesetog vijeka i početkom ovog. Smisao crkvenog života je upravo u tome da okuplja sve ljude u istini i ljubavi. Sve ljude na svijetu, a kamoli one najrođenije čiji su najbliži preci - jedni te isti ljudi i čiji su jezik i vjera - zajednički. Kako se, ponavljam, bukvalno radi o dva rođena brata ili o odnosu oca i sina insistiram na tome da su podjele vještačke, nasilno umetnute među nas. Jevanđelska nauka, ako se propovijeda u svom čistom obliku, bez primjesa zemaljskih ideologija može i mora da pomiri braću, odnosno: Gospod jeste kadar da ukloni sve prepreke. Nebeski poziv predstojećeg praznika “Slava na visini Bogu, a na zemlji mir i među ljudima dobra volja” upućuje nas na to.

GLAS:  Jesmo li se dovoljno okrenuli Bogu?

PEROVIĆ: Mislim da je svuda jasan i vidljiv taj veliki zaokret ka Bogu svuda gdje djeluje naša pomjesna SPC. Međutim, ako pitamo da li je to dovoljno to je isto kao da u odnosu ljubavi roditelja prema djeci i obrnuto, ili u odnosu momka prema djevojci (a takvih poređenja ima i u samom Svetom pismu) pitamo: je li ovo dosta? Je li bilo dovoljno od mene? Ako takva pitanja stavite u jedan odnos ljubavi osjetićete već kad ih izgovorite da su rogobatna i da im tu nije mjesto. Dakle, nikad dosta, i nikad dovoljno ljubavi između Boga i ljudi, a ako tome dodamo činjenicu da nas je Bog stvorio da rastemo, da neprestano uzrastamo u istini i ljubavi, onda može biti dovoljno vjere ali samo za jedan razred - da se tako slikovito izrazim. Čim završiš jedan, ideš u sljedeći razred.

GLAS: Da li je potrebna nevolja da nam se desi kako bi se zbližili i pružili ruku jedni drugima?

PEROVIĆ: Njegoš je zapisao mudre riječi da “udar nađe iskru u kamenu” i da bi bez toga udara ta iskra “u kam očajala”. Te riječi imaju biblijsku dubinu, jer ako pogledate brojne stihove, naročito Starog zavjeta, vidjećete da su oni osnova onih srpskih narodnih poslovica “bez nevolje nema bogomolje” i “bez muke se pjesma ne ispoja”. To je izgleda utkano u prirodu odnosa Boga i čovjeka. Čovjekova sklonost da zaboravi na Boga i situacija da nas Bog kroz životne nevolje podsjeća da niti smo sami na ovom svijetu, niti smo mi, sami za sebe, neki bogovi.

GLAS: Srpsko jedinstvo je narušeno, kako Vi gledate na to? Kako da prevaziđemo razdor?

PEROVIĆ: Ako bi se vjerujući na pravi način i prije svega iskreno vratili Bogu onda bi cijeli ovaj svijet postao ljepši, svjetliji, mirisniji. Opet, sve ovo što kažem ne bi trebalo da naruši odvojenost crkve kao institucije od institucija države. Tu razliku treba čuvati. Ona je korisna i za državu i za crkvu, ali nijedna odredba sekularnog društva ne zabranjuje javnim radnicima, političarima, prosvjetarima da svoj posao obavljaju nadahnuti vjerom u Boga i da tu vjeru, bez nametanja ikome, svjedoče na jedan ličan i ubjedljiv način. Konačno, šta smeta demokratiji Velike Britanije ili recimo skandinavskih zemalja, koje su danas perjanice ideologije građanskog društva, vrlo jasno i često pompezno prikazivanje vjerske tradicije njihovih monarhija?  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.