Dušan Vesić za “Glas Srpske”: Nepravde je više nego ikad, a nema čovjeka koji bi je opjevao
![](https://cdn.glassrpske.rs/slika/2020/09/750x500/20200926232340_333584.jpg)
Knjigom “Bunt dece socijalizma” hteo sam da podsetim na neka lepša vremena. Sećajući se dobrog, možda pronađemo neku inspiraciju za budućnost. Novi talas je važan događaj u našoj kulturi, a svakom takvom događaju potrebno je povremeno preispitivanje.
Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” rok novinar Dušan Vesić, govoreći o svojoj knjizi “Bunt dece socijalizma”, koja je posvećena prvoj generaciji bendova novog talasa. Ova knjiga u srijedu će biti predstavljena u Banjaluci, na promociji u organizaciji Banskog dvora i Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ” .
Vesić je ranije objavio knjige “Bijelo dugme - Šta bi dao da si na mom mjestu” i “Magi - kao da je bila nekad”, a posljednjom knjigom je dovršio trilogiju posvećenu najvažnijim trenucima jugoslovenske rok kulture. Tema knjige “Bunt dece socijalizma” je jugoslovenska muzika od 1977. do 1982. godine i okolnosti u kojima je nastajao novi talas - preokret u muzici.
- Posle četrdeset godina, valjalo je podvući crtu. Najzad, verovao sam da ima onih koji bi rado saznali više o svim onim hitovima koji se i danas čine svežim kao da nisu stari četiri decenije - dodaje Vesić.
GLAS: Izdvojili ste “Buldožer” i “Bijelo dugme” kao, na neki način, dvije različite stvaralačke strane koje su bile važne pojave u istom vremenu i koje su mu donijele manje i više slobode iskaza, i šablona, a u isto vrijeme iskakanja iz tih šablona. Zašto su oni ključne pojave roka sedamdesetih i zašto su i danas važni?
VESIĆ: “Bijelo dugme” je važno zato što je omogućilo da se od rok muzike može živeti i okrenulo muzičku industriju u korist rok muzike. Zato što je pokazalo da granica nema, da su one omeđene samo količinom talenta. “Buldožer” je važan zato što nam je uspešno utuvio u glave da, ako hoćeš da uspeš, ne treba ići uhodanim stazama.
GLAS: Zašto je pank bio potreban baš tada?
VESIĆ: Zato što je rok bio upao u dekadenciju. Pomešao se sa džezom i polako postajao sviračka muzika, što rok po definiciji nije. S druge strane, postojali su ti megabendovi koji su nagomilali bogatstvo i izgubili potrebu za kreativnošću. To je sve ubilo energiju roka. Bilo je potrebno nešto što će uzdrmati temelje roka i doneti neku novu uzbudljivu energiju.
GLAS: Ko sada može da “pljune istini u oči”? Ko je sada slobodan? I da li je ikad bilo slobode u bilo čemu?
VESIĆ: Bilo je. Verujem da smo na kraju sedamdesetih godina prošlog veka imali puno slobode. Onda su krenule krize: najpre ekonomska pa politička. Nema slobode u krizama, a mi smo od tada neprekidno u krizama. Kad si u krizama, istina postaje krajnje relativna stvar. Sve se više, pak, čini da je onih kojima je potrebna sloboda danas sve manje.
GLAS: S obzirom na to da je rokenrol jednog vremena nešto što je bila muzika srednje klase, te da je gubljenjem srednje klase na neki način nestao u nekom izvornijem smislu, šta biste rekli da je danas muzika nepostojećih klasa?
VESIĆ: Ne znam. Uopšte ne znam šta je danas muzika.
GLAS: Postoji li danas pravi bunt ili bunt sličan buntu prošlog vremena? I umijeće da se on iskaže?
VESIĆ: Nema. Danas se čini da mladi jedva čekaju da završe škole i ugnezde se u nekoj od vladajućih stranaka, ili da pobegnu u inostranstvo. Imati bunta u sebi znači želeti da popravljaš svoju zemlju, a danas se čini da su mladi digli ruke od svoje zemlje.
GLAS: Šta je Beograd danas, u muzičkom smislu? I postoje li uopšte pravi centri u kojima nastaje nešto novo i drugačije?
VESIĆ: Ni u svetu nema centara u kojima nastaje nešto novo i drugačije. A Beograd je, čini mi se, upao u dekadenciju u koju povremeno upadne i onda mu je potrebno da se udruži sa nekom novom svežom krvlju. Beogradu je potrebna tešnja i intenzivnija saradnja i sa svetom i sa regionom, ali ona je uslovljena finansijskom nemoći. Niti ima kvalitetnih projekata, niti ima spremnosti da se oni, kad bi ih bilo, finansiraju.
GLAS: Koliko muzičari ovog vremena poštuju uzore?
VESIĆ: Onoliko koliko im je potrebno. Kao i oni pre njih. Uzore treba imati i treba ih poštovati u onoj meri koja nekome omogućava da bude svoj. Više od toga vodilo bi kopiranju.
GLAS: Da li je već sve ispjevano, onako kako ponekad neko smatra da je u književnosti već sve napisano?
VESIĆ: Moglo bi biti da je sve odsvirano jer se tih sedam tonova ne može ukrštati do beskonačnosti. Ali, reči je bezbroj i one mogu praviti beskonačne kombinacije. Zato mi nije jasno kako to da se ne pojavljuje novi veliki pesnik, kao što se u vreme novog talasa pojavio, na primer, Džoni. Nepravde je više nego ikad, a nema čoveka koji bi opevao tu nepravdu i pobunio se protiv nje.
GLAS: Kako pandemija i život u pandemiji mijenjaju sadašnjost u oblasti umjetnosti i kako će to još da utiče na muzičare i stvaraoce? I šta bi sve moglo da nastane iz ovoga?
VESIĆ: Pandemija će uticati loše na umetnost. Nema umetnosti bez novca koji pokriva makar minimalna ulaganja, a novca je pod pandemijom sve manje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.