To je priča o periodu kada se ljudsko tijelo koristilo za odbranu - ona priča "kada potegneš mač iz korice i upotrijebiš ga". To znači da, kad uđeš u borbu, upotrebljavaš ratničku vještinu da završiš borbu na najkraći mogući način.

Tako za "Glas Srpske" objašnjava svoj životni poziv učitelj kineskog borenja iz Banjaluke Dragan Đumić, kojeg većina učenika i prijatelja zove Li.

* GLAS: Kako ste počeli da se bavite kung fuom?

ĐUMIĆ: Ja to zovem igra sudbine. Te 1988. godine saznao sam za časopis "Kung fu magazin", koji je bio po uzoru na magazine iz inostranstva, a u kojem se oglašavao i Kung fu savez SFRJ. Prodavali su knjigu o kung fuu i vin čunu, koju sam htio da naručim i poslao sam pismo na adresu iz časopisa. Poslije petnaestak dana neki gospodin je pozvao moju majku i pitao ko je naručio knjigu. Pitao je da li bih ja htio da treniram kung fu. Rekao je da je mnogo bolje da imam živog učitelja, nego da čitam knjigu. Roditelji nisu bili za to tada, jer sam bio mali i trebalo je da putujem do Požarevca. Međutim, nisam sa njima htio da pričam dok mi nisu dopustili da upoznam tog čovjeka, mog budućeg učitelja i to se desilo u drugoj polovini 1988. godine. Učio sam kod prof. dr Mileta Vasiljevića iz Požarevca, koji je kineski kung fu učio 30 godina u Kini.

* GLAS: Po čemu se kung fu razlikuje od ostalih borilačkih vještina?

ĐUMIĆ: Kung fu predstavlja stil života. U prevodu, kung fu znači savršenstvo, umijeće vrijedno ljudske pažnje, savršenstvo u umijeću, nebitno čega. Generalno, riječ je o ratničkom stilu, brutalnom ali istovremeno vrlo časnom. To je priča o periodu kada se ljudsko tijelo koristilo da odbrani svoje selo, djecu, nejač i morao je da se povrijedi taj drugi koji je bio napadač ali dostojanstveno - ona priča danas "kada potegneš mač iz korice i upotrijebiš ga". To znači da, kad uđeš u borbu, upotrebljavaš ratničku vještinu da završiš borbu na najkraći mogući način. To je tradicionalni ratnički kineski sistem i smatra se pretečom svih drugih, jer je rano nastao, ali i zato što poštuje zakone anatomije, fiziologije, biomehanike... Kinezi su uvidjeli da su se ratnici, koji su imali borilačka iskustva i primjenjivali određene tehnike, vraćali živi. Ključno je bilo vratiti se živ iz bitke.

* GLAS: Koliko često odlazite u Kinu? Od koga tamo učite?

ĐUMIĆ: Godine 2009. sam odlučio da odem na izvor, u Kinu. Htio sam da vidim mjesta gdje su se Kinezi borili međusobno, ali i protiv Mongola, Japanaca... Tražio sam tamo Li Dži Duana, s obzirom na to da sam tada imao već više od 20 godina iskustva, a on je jedan od najvećih živih majstora kineskog borenja. Našao sam ga iduće godine i on je danas supervizor za moje napredovanje. Moj cilj je da osjetim ruke još jednog grand mastera. Uvijek je u životu korisno proći što više raznovrsnih stvari, jer postajete bogati. U Kinu idem tri-četiri puta godišnje i ostajem po mjesec. Najveći problem je avionska karta, jer nemate mogućnost uvijek da let platite šest mjeseci unaprijed. Otprilike, do 2.000 evra su troškovi po odlasku.

* GLAS: Vi imate kung fu vušu klub "Lotos" u Banjaluci. Može li se uopšte živjeti od kung fua?

ĐUMIĆ: Živjeti od neke vještine, nekog sporta se svodi na to da svaki dinar ulažete u svoje usavršavanje i napredak. To je poznato i u karateu i u drugim borilačkim vještinama. Ljudi cijelog života daju sve za svoje usavršavanje, a žive skromno i jednostavno. Prihvatio sam takav život. Mnogo brže bi sve išlo, kada bi bilo sluha za stvari kao što je kung fu, jer se ljudi povezuju kroz sport, kroz ovakvu vještinu. U Kini sam upoznao nekoliko biznismena, čije poslovne ponude sam morao da odbijem, jer bih onda morao da odustanem od treninga. To je značajno, jer narodi s ovih prostora i Kinezi imaju tradicionalno dobre odnose i to bi se moglo kapitalizovati saradnjom kroz ovaj sport. Nažalost, živimo u teškim vremenima i nema nikad dovoljno sredstava da se značajnije podrže određene stvari i da se prepozna njihov značaj.

* GLAS: Šta je danas kinesko borenje?

ĐUMIĆ: Danas je, nažalost, borenje svedeno na brutalnost, ali ne u primjeni tehnike, već u pravilima koja su se nametnula. Uglavnom se svodi na iživljavanje na ljudskom tijelu zbog neznanja određene tehnike. Borilačka tehnika bi trebalo da služi da uzmete oružje, upotrijebite ga i završili ste priču. Danas prevladava pravilo da se borenje uvijek radi zbog publike. Kinesko borenje čuva izvornu misao i ideju. Na ovim prostorima, nažalost, dosta prolaze kontaktni sportovi gdje se biju i udaraju, i to uvijek jako mladi ljudi, što je greška. Mladog čovjeka ne treba uvesti tako rano da se bije i udara, jer kod njega dolazi do konfuzije. Najsavršeniji pristup učenju borenja je kinesko, zato što ima sistem, jednostavno te provuče kroz svaki aspekt treninga, da se prvo izboriš sam sa sobom, pa tek onda sa neprijateljem, koji stoji preko puta tebe.

* GLAS: Koliko Vam je još ostalo da dostignete krajnji nivo u svojoj vještini?

ĐUMIĆ: Trenutno sam četvrti rang, imam još jedan na znanje i onda ide na staž. Kad se to desi, taj rang koji predstavlja najveće zvanje u smislu znanja, to je takozvani shi fu učitelj, a to znači da sam ovladao kompletnim programom. Ostaje mi da razrađujem tehnike i da moje tijelo počinje da ih osjeća. Kada će se to desiti zavisi od mojih učitelja, vjerovatno za pet do sedam godina, ranije neće sigurno.

* GLAS: Ova vještina je nešto što nije instant. Koliko se razlikuje od svega danas što je "na brzinu"?

ĐUMIĆ: To je razlog zašto nije bilo kung fua na ovim prostorima, ljudi nisu bili spremni da cijeli život tome posvete. U značajnijem dijelu rane faze učenja nemate osjećaj da je to borenje, već da su to neke vježbice motorike, gdje vas uče da odvojite ruku od ruke i slično - radi se na tome da oslobodite tijelo, da može nezavisno da djeluje ruka od ruke ili noga od noge. Danas ljudi, kad se biju na ulici ili u ringu, to se svodi na nasilje, na nalet, ko koga udari na prvu, taj je pobijedio i to je to. Kinesko borenje nije to, to je sistem, u smislu primjene i u smislu učenja.

Brus Li

* GLAS: Ljudi često povezuju Brusa Lija i kung fu. Da li je ta percepcija uopšte ispravna?

ĐUMIĆ: Brus Li je definitivno najviše doprinio promociji termina kung fu, ali ako u Kini pomenete termin kung fu, Kinezi će ga prepoznati samo tamo gdje su imali dodirnu tačku sa bijelcima u većim centrima i gradovima. Kung fu je zapravo pogrešan termin za kinesko borenje. Svakako je Brus Li bio i meni razlog zbog čega sam kao dijete počeo da treniram kung fu. Kasnije, kako sam duže bio u kineskom borenju shvatio sam da ono što je on radio nije imalo veze sa tradicionalnim ratničkim kineskim borenjem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.