Branko Lazić, režiser i urednik, za „Glas Srpske“: Nema heroja koji nije gubitnik

Veoma jednostavno i teško u isto vrijeme. U stvari, uopšte ne treba biti objektivan, veoma važno je biti subjektivan, ali i pošten prema liku o kojem praviš film, iskren prema sagovornicima i saradnicima tj. ekipi sa kojom radiš na filmu. Takozvana “objektivnost” u dokumentarnom filmu je lažna kategorija iz prošlog vijeka, a nakon više godina iskustva u medijima definitivno shvatite da je to “nešto” što ne postoji, da ­je to riječ koja služi da sakrije laž, neznanje i površnost...

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Branko Lazić, režiser dokumentarnog filma “Život je maskenbal” (produkcija RTRS), posvećenog životu i djelu književnika Duška Trifunovića, objašnjavajući koliko je teško autorski pomiriti profesionalnu režisersku objektivnost s jedne strane, i višak emocija u temama koje se dotiču života stvarnih ličnosti poput Duška Trifunovića s druge strane. Lazić navodi da njega ne zanima objektivnost u vezi sa junacima njegovih dokumentaraca, već stvarne emocije i likovi veći od same priče.

- Tražiti objektivnost od filma je kao da tražite poštenje od političara - čista glupost. Eventualne objektivnosti ima u odnosu prema činjenicama, ali mene ne interesuju činjenice i faktografija (za te stvari postoji “Gugl” i internet), mi smo se bavili emocijama i pričom. Ako tako pristupite biografskom dokumentarnom filmu, onda sve postaje puno jednostavnije i može vam samo biti problem da eventualno ne pretjerate sa emocijama i da odete u patetiku, ali to je već stvar dobrog ukusa i mjere - rekao je Lazić.

GLAS: Šta su bili ključni razlozi da Vi i scenarista Saša Berendika izaberete Duška Trifunovića za junaka novog filma nakon filma o Branku Ćopiću “Moj Branko ne laže”?

LAZIĆ: Nakon filma o Branku Ćopiću imali smo puno razgovora o tome ko bi od likova sa naših prostora mogao biti u našem sljedećem filmu. Na prvu ruku nametala su se već poznata imena (Dučić, Šantić, Kočić...) i nismo odustali od njih, ali Trifunović se nekako nametnuo kada smo radili ta neka prva istraživanja. Branko i Duško su, u stvari, veoma slični na neki čudan način, obojica veliki pjesnici i ljudi svojih epoha, tragičnih sudbina, velikih uspona i padova. Na prvi pogled veoma jednostavni, prosti i narodni, a u stvari veoma duboki, iskreni i kompleksni. Ekstrovertni, šarmantni i zabavni s jedne strane, a tragični i tužni s druge. Takođe, i obojica su u jednom momentu naših istorija, slučajno ili namjerno, “zaboravljani”. Takvi likovi i životi su idealna građa za film. Ako znate još nekoga sa takvom biografijom, javite, treba nam za sljedeći film. 

GLAS: Gledano u zanatskom smislu, koliko je bilo teško početni scenario pretvoriti u gotov film, okupiti jako zanimljive sagovornike, pretražiti sate arhivskog materijala, a potom sve to montirati i režirati u funkcionalnu cjelinu?

LAZIĆ: U zanatskom smislu to je posao od nekih šest do osam mjeseci. Prvo istraživanja i skupljanja materijala, onda snimanja i opet istraživanja po arhivama u Sarajevu, Novom Sadu i Beogradu, privatnim arhivama, bibliotekama, društvenim mrežama, pa onda opet snimanja. I onda se nađete pred desetinama sati materijala od koji treba napraviti film od devedeset minuta. Finalni scenario filma, u stvari, nastaje u montaži, jer nam nije bitno samo šta ko govori, nego i način na koji to govori. I to je najizazovniji i najosjetljiviji dio procesa, od pedesetak sati materijala i komadića nečijeg života treba napraviti mozaik koji će biti neka vaša slika tj. film. Izgleda komplikovano, ali, realno, i nije, treba samo biti spreman na to da će vam se sav taj mozaik koji pravite raspasti barem nekoliko puta u toku tih nekoliko mjeseci, i da svaki put kada se raspadne pokupite te komadiće i nastavite da radite. Zvuči naivno, ali treba da imate vjere i strpljenja da se bavite ovim poslom. Na kraju napravili smo film, seriju od tri epizode i desetak kratkih emisija sa svjedočenjima o Dušku koja nisu ušla u film.

GLAS: Zanimljiva je odluka da glas naratora prepustite samom Trifunoviću, što bez dileme predstavlja sjajno rješenje za film, ali jasno je da je to bio pravi sizifovski poduhvat u režiserskom i montažerskom dijelu posla.

LAZIĆ: Jeste. Duško je bio nevjerovatan pripovjedač i volio je da pretjeruje u tom svom pripovijedanju, posebno u svojim autobiografskim pričama. Volio je da ih zasoli. Trifunović i Ćopić su imali slične devize: “Istinom se bavi onaj koji nema mašte”. Neke priče koje su nam obojica pričali sada možda nisu politički ili džender korektne, ali su mi bile veoma zanimljive jer govore o duhu tog vremena u kojem su stvarali. Mogli smo da ih izbacimo, ali bismo u tom slučaju osakatili film, a dobili bismo neke lažno ispolirane biografije - spomenike. 

GLAS: Pomenuli smo već dokumentarac o Ćopiću, čovjeku i umjetniku koji dijeli sličnu sudbinu kao i Trifunović, u smislu masovne glorifikacije, naglog odricanja i tihog zaborava, ali na neki način sličnih sudbina doticali ste se i u ranijim radovima (da pomenem film “Jadranka”...). Zašto su Vam te ljudske sudbine koje mire heroja i gubitnika u jednoj ličnosti zanimljive kao temati za filmove umjesto, recimo, nekih velikih političkih ili društvenih tema?

LAZIĆ: Nema heroja koji nije gubitnik, samo treba pustiti da vrijeme uradi svoje. Kad-tad će vam se neki golub posrati na spomenik. Dugo sam u medijima i ako imate imalo mozga, brzo shvatite da su te sve velike političke i društvene teme kod nas jedna vrsta socijalne patologije. Neka vrsta paničnih napada, koji nam se redovno vraćaju kada ih najmanje očekuješ. Stvar je izbora da li u toj patologiji želiš da učestvuješ, nekada moraš, a nekada ne. Mi smo narod koji vijekovima vjeruje slijepcima, ko zna, možda zato volim gubitnike, ako su oni uopšte gubitnici.  

GLAS: Prošle godine bilo je 30 godina od Vašeg prvog dokumentarnog filma “Sveti kamen”, tokom tri decenije uradili ste 20 dokumentarnih ostvarenja, vrlo različitih formi i tema, ali jasno prepoznatljive autorske poetike. Kako, generalno, birate teme i šta su, po Vama, ključne stvari na kojima se gradi temelj dobre dokumentarne priče?

LAZIĆ: S vremenom naučiš da primjećuješ stvari, priče i teme pored kojih ljudi prolaze i ne vide ih. Jednostavno izoštriš čula. Sumnjaš i vjeruješ u isto vrijeme. Dobra priča mora da smrdi i miriše, zabavlja i plaši, da postavlja pitanja, a ne da daje odgovore. Na kraju, priče dođu same do onih kojima trebaju.

GLAS: Urednik fanzina, fotograf, fotoreporter, snimatelj, reditelj, urednik..., jedna vrsta praktične “radničke” režiserske škole u vremenu gdje su režiseri uglavnom akademski teoretičari, dok se praksa prilično zanemaruje. Koliko je to dugo “kaljeno” zanatsko iskustvo oblikovalo Vaš rad u dokumentarnoj formi?

LAZIĆ: Sve me je oblikovalo, dobra i loša muzika, filmovi, knjige, fotografija, skulpture i grafika kojima sam se nekada bavio. Urednički posao me je naučio radu sa ljudima i strpljenju, ali i minimalnoj toleranciji na bezobrazluk i glupost. Znate, Hičkok, kada je bio u naponu kreativne snage, snimao je po dva filma godišnje. Ta zanatska utreniranost je veoma bitna, kao što je glumcu ili fudbaleru bitno da radi svaki dan. Tek tada je u stanju da iz faze zanata pređe u fazu zabave i opuštenosti, a tek nakon toga možda i umjetnosti, ako ima talenta... Ne možete očekivati dobre filmove od reditelja koji čekaju pet ili sedam godina da snime jedan film. Tada oni počinju da snimaju testamentarne filmove, a oni su obično pretenciozni i dosadni.

GLAS: Napredak tehnologije omogućio je jednu vrstu ekspanzije dokumentarnog filma u posljednje dvije decenije, gdje se teme koje igrani film ili serije uglavnom zaobilaze zbog nekomercijalnosti, u dokumentarnoj formi pretvaraju u uzbudljiva ostvarenja, koja često nadrastaju granice žanra postavši pravi medijski fenomeni.

LAZIĆ: Znam da je floskula, ali teme su svugdje, treba samo uzeti kameru i igrati se, nije to neka prevelika mudrost. Teme mi čak više nisu interesantne, više me interesuju likovi tj. karakteri ili neki drugačiji ugao gledanja na stvari ili život oko nas. Upravo sada radim na jednom takvom filmu, zove se “Plastični Buda, drveni Isus i ogledalo”. Film o tome šta sve ljudi stavljaju na svoje retrovizore. Potpuno drugačiji od svega što sam do sada radio.

GLAS: Koliko je uz sve pomenute tehnološke prednosti kod nas danas teško snimiti dokumentarni film u smislu logistike, finansija i podrške u proboju na šire tržište? Da li se to još svodi na entuzijazam pojedinca ili se naziru neka sistemska rješenja u domaćoj kinematografiji?

LAZIĆ: Imali novca ili ne, entuzijazam je uvijek potreban, bez njega nema filma. Naravno, kada radite film, morate biti svjesni za koga ga radite tj. za koje tržište ga pravite, jer od toga zavisi narativ, dramaturgija pa na kraju i stil filma. Idealno bi bilo raditi tako da može da ga razumije bilo ko i bilo gdje. Sa velikim temama i velikim pričama mislim da nemamo neke velike šanse. Za ozbiljan proboj na strana tržišta potreban je ozbiljan novac i dobri filmovi. Postoje zbilja ozbiljne namjere da se sa osnivanjem Audio-vizuelnog centra u Republici Srpskoj domaća kinematografija pokrene. A gdje, to ćemo vidjeti.

Televizija

GLAS: Dugo vremena ste urednik dokumentarnog programa na RTRS-u, taj posao na nacionalnoj televiziji ima jednu dodatnu, nazovimo je uslovno, obrazovno-pedagošku težinu. Kako pronaći kompromis između normi matične kuće, ograničenja budžeta, umjetničkog kvaliteta i rejtinga gledanosti?

LAZIĆ: Teško. Veoma teško. Trudimo se, pokušavamo, ponekad i uspijemo.

Nema zemlje za starce. Televizija je postala medij za stariju populaciju, mladi je uopšte ne gledaju, tako da je ta pedagoško-obrazovna strana televizije postala prilično potpuno besmislena. Televizija kao medij mora da evoluira ili će postati nebitna. Taj proces promjene uveliko je u toku, vidjećemo gdje će nas odvesti. Nekada promjena postane metastaza. Ko zna?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.