Borislav Boro Maljenović za “Glas”: Umjetnost je jedina iskrena slika naroda

Ako ne računam divne ljude iz Centra za kulturu i obrazovanje i Narodne biblioteke u Doboju, čija nesebična podrška mi je uvijek vjetar u leđa, trenutno se sam bavim promovisanjem devete umjetnosti u Doboju, bar dok se ne pojave “neki novi klinci”. Naravno, ne tvrdim da nema novih, mladih autora stripa u mom gradu, ali očigledno je da im je potrebno još neko vrijeme dok ne izađu u javnost.

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Borislav Boro Maljenović, strip umjetnik i ilustrator, komentarišući činjenicu da je već Peta izložba stripa Srpske otvorena ove sedmicu u Doboju, što nije prva izložba, kojom su njegovi radovi predstavljeni domaćoj publici, a domaći teren u ovom slučaju svakako predstavlja dodatnu odgovornost za njega kao jednog od organizatora i učesnika.

- Što se tiče same postavke “Peta izložba stripa Srpske”, potpuno sam opušten. “Deveta dimenzija” i njeni članovi tvrdoglavo i kontinuirano rade, neumoljivo pomjeraju sopstvene granice i u izdavačkom i u autorskom smislu tako da je postavka sastavljena od sjajnih radova gomile vrlo talentovanih i fantastičnih autora.  

GLAS: Kada ste već spomenuli, sama činjenica da je priređena Peta izložba stripa Srpske dovoljno govori koliko je važnu ulogu odigrala “Deveta dimenzija” od svog osnivanja do danas za razvoj scene i koordinaciju autora.

MALjENOVIĆ: Saglasan sam. Mada, ni samo udruženje ne bi postojalo da nije bilo nekoliko izuzetnih ljudi, sjajnih autora i istinskih obožavalaca devete umjetnosti kao što su, Predrag Ikonić, Zoran Pejić, Milorad Vicanović Maza, Dejan Šijuk, Stanko Gojić i Radovan Subić. Međutim, ako ćemo govoriti o ulozi koju je “Deveta dimenzija” odigrala u promociji stripa u Republici Srpskoj, onda definitivno bi trebalo napomenuti i sljedećih nekoliko podataka: od održavanja Prve izložbe stripa Srpske u organizaciji Predraga Ikonića i Dragana Tuševljaka, na kojoj su izloženi radovi pet tada aktivnih autora stripa, broj aktivnih autora povećao se na dvadeset i više.

Pokrenuta su tri fantastična salona stripa, u Laktašima (Milorad Vicanović Maza), Banjaluci (Zoran Pejić) i u Bratuncu (Predrag Milić) na kojima su redovni gosti najveći autori stripa sa prostora bivše Jugoslavije, ali i iz inostranstva. Pokrenuto je i nekoliko fantastičnih festivala stripa u regionu.

Objavljeno je na desetine vrhunskih izdanja od kojih je svako sljedeće bolje i kvalitetnije od prethodnog. Ako se uzme u obzir da živimo u maloj i napaćenoj zemlji u kojoj je kultura, zbog niza drugih tegoba, vrlo često posljednja rupa na svirali i ako se uzme u obzir da u toj istoj državi nije ni bilo strip scene do 2006. godine i održavanja Prve izložbe stripa Srpske i ako se uzme u obzir sve što je od tada do danas urađeno i postignuto, sve što sam već spomenuo može se mirne duše reći da su članovi “Devete dimenzije” obavili herojski posao epskih razmjera na promociji stripa u Srpskoj.

GLAS: Učestvovali ste kao crtač na stvaranju albuma “Stripovijetke: Branko Ćopić”. Koliko je za Vas to iskustvo bilo zanimljivo u umjetničkom smislu?

MALjENOVIĆ: Koliko je zabavno kada se grupa drugara okupi i crta stripove prema pričama besmrtnog čika Branka? Mislim da to govori samo za sebe... Šalu na stranu, izdanje “Stripovijetke: Branko Ćopić” za “Devetu dimenziju” predstavlja djelo od izuzetno velike važnosti i to iz više razloga. Prije svega, kroz rad na ovom izdanju svaki od autora je na najljepši način odao poštu čovjeku bez čijih priča bi djetinjstvo svakog od nas izgledalo sasvim drugačije. Dalje, smatram da su “Stripovijetke” predivan način da se mlade generacije upoznaju sa likom i djelom Branka Ćopića. Napravili smo izdanje u kojem čitave porodice mogu zajedno da uživaju. I posljednje, ali ništa manje važno, sa ovim izdanjem “Deveta dimenzija” dobila je i značajno pojačanje u vidu dva fantastična mlada crtača, Miodraga Bunijevca i Mihajla Miljanovića i jednako fantastičnog, jednako mladog scenariste Nikole Vidačkovića. Vrlo brzo se ispostavilo da su sva trojica veliki majstori u svojim područjima rada, ali i divni ljudi i sjajni drugari. Krajnji rezultat, jedan briljantan strip album i tri nova, kvalitetna autora stripa i prijatelja. Ako to nije uspjeh, ja onda ne znam šta jeste.

GLAS: Zanimljivo je da ste na drugom projektu “Gluvo doba” dali svoj doprinos i kao scenarista.

MALjENOVIĆ: Što se tiče zbirke kratkih horor priča u stripu pod nazivom “Gluvo doba” to je za mene bilo jedno sasvim novo iskustvo, jer je to prvi put da u projektu ne učestvujem kao crtač već kao scenarista.

Iskreno, meni kreativno pisanje nije zaista ništa novo. Meni bliski ljudi znaju da tu i tamo zapišem ponešto. Nisam sklon eksponiranju tako da ljudi i ne znaju da i pišem. “Crna bilježnica”, horor priča sjajnog Ninoslava Mitrovića koju sam adaptirao i pretvorio u scenario za strip, samo je prvo takvo djelo koje sam objavio. I ispalo je sjajno, najvećim dijelom i zbog saradnje sa crtačkim velemajstorom, gospodinom Sabahudinom Muranovićem Muranom. A koliko mi je to scenarističko iskustvo bilo zabavno? Pa moram reći - beskrajno zabavno! Kao i u crtanju i u pisanju scenarija cijeli taj stvaralački proces mi je neizmjerno zabavan i izazovan, od razrade same ideje, istraživanja teme, prikupljanja građe i referenci, pisanja, iščitavanja po stotinu puta, brojnih popravki pa do krajnjeg proizvoda - sve mi je bilo zabavno. Takođe, jednako izazovno mi je bilo i to da održim balans, to jeste da obavim što bolji, što temeljitiji posao, a da pri tome ne odem u drugu krajnost, da ne zagazim u onaj sterilni perfekcionizam koji bi priču učinio suvoparnom i dosadnom. Sve u svemu, veoma sam zadovoljan rezultatom, ne samo svog rada nego čitavim izdanjem. “Gluvo doba” je genijalan strip album.

GLAS: Kao autoru i konzumentu kako Vam se danas čini srpska strip scena? Izdanja nikad više, izdavača isto, crtača takođe, ali sve je na neki način okrenuto velikim stranim imenima?

MALjENOVIĆ: Balkan je oduvijek imao fenomenalnu strip scenu, fenomenalne autore stripova i fenomenalna strip izdanja. Oduvijek. Problem je u tome što Balkan nikad nije imao nekog posebnog interesovanja i novca za svoje autore stripova (čast rijetkim izuzecima) onoliko koliko ti ljudi zaslužuju niti za otkup njihovih izdanja u tiražima koje ta djela i njihovi autori zaslužuju. Ni danas nije drugačije.

Imamo Milorada Vicanovića Mazu, Rajka Miloševića Geru, Aleksu Gajića, Milana Jovanovića, Dražena Kovačevića, Filipa Andronika, Aljošu Tomića, Miroljuba Milutinovića Bradu, Jovana Ukropinu, Vladimira Krstića Lacija, Esada Ribića, Adija Granova, Midhata Kapetanovića, Gorana Parlova, Igora Kordeja i more drugih, svi do jednog vrhunski majstori, virtuozi sa četkicom i tušem. Svi ti domaći majstori stripa rade uglavnom sa stranim izdavačima. I rade to iz istih razloga zbog kojih hirurzi, inženjeri, zanatlije i gomila drugog svijeta odlazi odavde. Ako, ako, se ikada desi da ovakve kreativne gromade, ovi crtački giganti mogu da rade i stvaraju na svom Balkanu i žive od toga, to će biti najbolja, najjača strip scena na svijetu, čija izdanja će se suvim zlatom plaćati.

GLAS: Pomenuli ste da nema pretjerano mnogo strip albuma sa domaćim temama?

MALjENOVIĆ:  Nije to nikakvo čudo. Neće autori da se ponavljaju jer se kod nas uglavnom priča, piše, pjeva, svira o bivšoj Jugoslaviji, nekim od ratova koji su nas pregazili u prethodna dva, tri vijeka ili o kriminalu i korupciji koji nas gaze danas. Imamo pucnjave po osnovnim školama, svaki grad ima svoju “djecu sa stanice zoo” i niz drugih, jednako ozbiljnih problema kojim bi se trebalo baviti. Strip je moćan medij koji može da posluži kao platforma za analizu i prevenciju ovakvih problema i tragedija u budućnosti, ali imamo i one druge, lijepe, vedrije teme. Naša istorija pa i sadašnjost puna je neopjevanih heroja koji, pazi sada, nisu bili vojvode, đenerali, ratnici, uz dužno poštovanje prema njima. Govorim o ljudima koji su se bavili ili se još uvijek bave naukom, umjetnošću, humanitarnim i istraživačkim radom ali eto, mi volimo da evociramo uspomene, mahom one ružne, da čeprkamo po starim, loše zaraslim ranama, da mjerimo ko je kome dublje gurnuo prst u oko i tako. Kad se dozovemo pameti i počnemo da razmišljamo i razgovaramo o tome kako da gradimo, liječimo i njegujemo vjerujem da ćemo i takve stripove početi da crtamo. Upravo su “Stripovijetke: Branko Ćopić” i “Gluvo doba” primjeri strip albuma koji, makar malo, razbijaju pomenuti tematski šablon.

GLAS: Zanimljiv je i prodor japanskog stripa na domaće tržište, popularnih mangi, koje su posljednjih godina uspjele nemoguće, da potisnu do sada nedodirljive “Bonelijeve junake” i da regrutuju jednu novu generaciju ljubitelja devete umjetnosti?

MALjENOVIĆ: Svako vrijeme nosi svoje breme. Prodor japanskog stripa, mange, na domaće tržište jeste zanimljiv i, bar što se mene tiče, fantastičan! Naše generacije imale su sreću da uživaju u avanturama Teksa Vilera, Kena Parkera, Mister Noa, Dilana Doga i crtačkim bravurama legendi poput Klaudija Vilje, Fabija Ćivitelija i drugih koji su crtali pomenute stripove i novim generacijama autora i obožavalaca stripa svakako bih najtoplije preporučio da isprate i to gradivo. Neće se nimalo pokajati. Što se tiče mange, ne samo da nemam ništa protiv toga već upravo suprotno, gajim duboko, duboko poštovanje prema japanskoj školi stripa. Ako se nešto može reći za mangu, to je da je kvalitet crteža dosljedan, a to znači uvijek na ekstremno visokom nivou i da su priče, odnosno radnja većine mangi, toliko kompleksne i slojevite da je naprosto nemoguće svariti sve nakon tek jednog čitanja. Dakle, nove generacije obožavalaca stripa izabrale su vrlo ozbiljnu lektiru.

GLAS: Sama strip umjetnost generalno se mijenja širom planete pod uticajem tehnologije i novih interesa publike. Da li će strip, ipak, ostati umjetnost čovjeka ili ćemo za koju godinu čitati nove radove AI, kao ostvarenje snova ili košmara zavisno od ugla gledanja?

MALjENOVIĆ: AI definitivno posjeduje predispozicije da izazove katastrofalne promjene, usudio bih se čak reći probleme, u brojnim područjima rada. Što se tiče uloge takve tehnologije u industriji stripa i vizuelnih umjetnosti uopšte, vjerujem da će se stvari odvijati sljedećim tokom: autori će jedan period na svojim bankovnim računima osjetiti prisustvo tako moćne konkurencije jer će svako htjeti da se deklariše kao umjetnik i autor i za sebe ugrabi parče tog kolača. Izdavači će potrčati da iskoriste priliku i uštede pa i zarade neki novac tako što će aplikacija za par sati da obavi posao koji inače živ čovjek razvlači i po godinu. Onda će čitaoci prestati kupovati i izdavači će prestati objavljivati takve stripove, jer će napokon shvatiti nekoliko stvari. Prije svega, ti stripovi će svi ličiti jedan na drugi. Dalje, jedno je blejati u monitor dok AI “stvara umjetnost” tako što krade i plagira djela autora iz cijelog svijeta. Ćaskati, zezati se sa Jovanom Ukropinom dok u vaš primjerak strip albuma crta prekrasnu, jedinstvenu posvetu samo za vas - to je nešto sasvim drugo, neprocjenjivo. Ljudi će shvatiti da strip album vrijedi onoliko koliko su zvučna imena odštampana na prednjoj korici. Stvari će se vratiti na staro i nastavićemo da uživamo u stvaranju i čitanju stripova.

Planovi

GLAS: Osim radova na domaćem terenu šta ste kao autor još radili u polju stripa i kakvi su dalji planovi vezani za strip i ilustracije? Ostajete li u frilanser vodama ili ste spremni za ozbiljan izdavački posao ako uslijedi?

MALjENOVIĆ: Moj autorski opus je vrlo skroman i najvećim dijelom je fokusiran na domaći teren. Što se planova tiče, nemam ih. Davno sam naučio da planovi služe jedino da bi se izjalovili tako da ne gledam pretjerano daleko unaprijed. Crtam, pišem, osluškujem i pratim stanje na sceni pa shodno tome i donosim odluke. Jedino dugoročno što mogu da kažem jeste to da nikada neću prestati da pišem, crtam i da se bavim stripom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.