Viktor Nuždić za „Glas“: Sudovi se rugaju srpskim žrtvama

Onda i kada budu podignute optužnice - sudski procesi se otežu u nedogled dok svjedoci ne umru. I sve ovo se dešava nekako paralelno sa jednim procesom da se i sama Republika Srpska dejtonski obesmisli. Kako se boriti protiv ovog institucionalnog terora, koji ne dolazi samo iznutra, već i izvana? Prema riječima vršioca dužnosti direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Viktora Nuždića, pravosudne institucije u BiH su samo nastavile sa jednom neprijateljskom haškom praksom, da se za ratne zločine sudi samo Srbima. O tome, kako kaže, svjedoče i podaci da je pred haškim tribunalom, u slučajevima ratnih zločina nad Srbima, izrečeno svega 40 godina zatvorske kazne.

- Prisjetimo se samo da je Naser Orić oslobođen, što je bio pravni, moralni i ljudski apsurd. Nažalost, ta jedna sudska praksa je nastavljena i u BiH. Mnogobrojni ratni zločini nad Srbima ni nakon toliko godina nisu procesuirani, iako postoje evidentni dokazi i svjedočenja. Kada kojim slučajem bude i podignuta neka optužnica ta suđenja po nekom pravilu traju u nedogled, a što vidimo i na primjeru Dobrovoljačke ili recimo Petog korpusa, kojim je komandovao Atif Dudaković. Ovakvi slučajevi obično završavaju oslobađajućom presudom što smo mogli vidjeti u slučaju “Dreković”. Porodice srpskih žrtava jednostavno ne mogu dobiti nikakvu moralnu i ljudsku satisfakciju. To nas ipak neće spriječiti da i dalje nastavimo sa svojim radom, da dokumentujemo sve zločine, pretočimo u određena istraživanja, dokumenta i publikacije u nadi da će zemaljska pravda kad-tad biti zadovoljena. Naravno, ovo je i naš pokušaj da neke buduće generacije ne budu uskraćene za istinu, odnosno da tačno znaju kroz sve šta je srpski narod prošao, ali i šta se sve dešavalo na ovim prostorima tokom devedesetih - kaže u intervjuu za “Glas Srpske” Nuždić.

GLAS: Ako se ne varam uskoro bi svjetlo dana trebalo da ugleda knjiga posvećena zločinu u Dobrovoljačkoj ulici. U njoj će se, koliko mi je poznato, naći i neka nova svjedočenja ljudi o ovom strašnom zločinu, koji do tančina otkrivaju šta se tada desilo.

NUŽDIĆ: To je samo jedna od knjiga koje će u narednom periodu ugledati svjetlost dana. Naš centar je izdavač ovog istraživanja koje sa sobom donosi i neka od novih svjedočenja. Ona će opisati ne samo šta se desilo u Dobrovoljačkoj ulici i na drugim lokacijama, već i mnoge druge stvari koje su prethodile ovom ratnom zločinu. Nikako ne bi trebalo zaboraviti na činjenicu da tada ratni zločin nije počinjen samo u Dobrovoljačkoj ulici. Sa ubistvima se počelo ranije. Prisjetimo se samo ubistva dva mlada vojnika na Bistriku ili recimo slučaja “Transporter”. U ovom drugom slučaju kada su takođe ubijeni mladi vojnici sud je oslobodio Dragana Vikića. Mi smo izvršili opsežno istraživanje svih tih događaja. Rezultat je to jednog predanog i višegodišnjeg istraživanja. U knjizi će se naći neka od svjedočanstava koja do sada nisu bila poznata široj javnosti. Nadam se da će ova knjiga dodatno rasvijetliti sva ta mračna dešavanja, kada su pobijeni nevini i golobradi mladići. Sudski proces koji je tokom prošle godine započet, nažalost, ide tokom kao i neki raniji kada je suđeno vojnim i političkim strukturama bošnjačkog naroda. Sve ide u tom pravcu da se ovo suđenje pretvori u jedan maraton, a samim tim i novu sudsku farsu, a znamo kako na kraju uglavnom završavaju sve te dosadašnje farse - oslobađajućom presudom. Volio bih da me pravosudne institucije BiH demantuju.

GLAS: Koliko je uopšte bitno da razvijamo i radimo na toj kulturi sjećanja?

NUŽDIĆ: Izuzetno je važno, jer kako stvari stoje od pravosudnih institucija očigledno ne možemo očekivati ništa, ni pravdu, ni pravičnost. Stoga je važno da se bavimo memoralizacijom, jer postoje ta nastojanja da presude pišu istoriju, ali to nije svojstveno nijednom sistemu, nakaradno je i nemoguće. Presude se odnose na konkretne izvršioce i događaje i one nikako ne mogu služiti kao istorijski izvori. Šta ako se nekad ispostavi da su neke od presuda bile političke i u skladu sa pravnim pravilima? Zato i oni koji se ozbiljno bave naukom nikada nisu koristili sudske procese za pisanje istorije.

GLAS: Kako gledate na to što je Sakib Mahmuljin, a osuđen na osam godina zatvora zbog ratnih zločina na Vozućoj i Zavidovićima, i dalje navodno nedostupan vlastima u BiH?

NUŽDIĆ: I to nije ništa drugo do jedan od eklatantnih primjera izrugivanja pravdi, ali i porodicama srpskih žrtava. Podsjetio bih da je prvi sudski proces, vezan za ubijanja na Vozući, vođen u Hagu. Iako je postojalo mnogo dokaza i svjedočenja Rasim Delić je osuđen na simboličnu kaznu zatvora.

Nakon toga je pokrenut postupak i u BiH protiv Sakiba Mahmuljina, koji je odmah na početku doveden do apsurda od strane samog Tužilaštva BiH, koje je prešlo preko činjenice da su ti prostori gotovo u potpunosti etnički očišćeni, pri čemu su rađeni neki od najbrutalnijih ratnih zločina. Na tim prostorima je djelovao zloglasni odred “El mudžahedin”, koji je bio pod direktnom komandom Sakiba Mahmuljina. Nakon izrečene presude on je jednostavno nestao. Prema nezvaničnim informacijama, nalazi se negdje u Turskoj. I ovo je veliko ponižavanje srpskih žrtava.

GLAS: Nedavno je svjetlo dana ugledala i knjiga o ljiljanima koja govori o zloupotrebi ovog simbola. Kako se ova priča uklapa u sve ovo o čemu smo do sada govorili, odnosno šta se krije iza tih pokušaja da se ovaj hrišćanski, pravoslavni simbol prikaže kao navodno bosanski?

NUŽDIĆ: Naš centar se bavi izdavanjem knjiga i publikacija koje su vezane za Odbrambeno-otadžbinski rat. Međutim, to nije jedina oblast koju naši ljudi proučavaju i izučavaju, tu je naravno i Drugi svjetski rat, ali i teme koje se odnose na zloupotrebu srpske kulturne baštine od strane Bošnjaka, a hrišćanski simbol ljiljan je samo jedan od mnogobrojnih primjera. Zbog toga smo nedavno odlučili da izdamo knjigu koja se zove “Od Srebrnog krima, do zlatnog ljiljana”, kako bismo prikazali tu genezu, odnosno pokušaj stvaranja bošnjačkog identiteta, koji je nekako započeo još osamdesetih godina prošlog vijeka. Oni su još tada počeli sa prisvajanjem tog hrišćanskog, srpskog simbola, kako bi se oko nečega okupili. Ovakvih i sličnih primjera, nažalost, ima mnogo. Na njihovom udaru su se našle i pojedine istorijske ličnosti, hramovi, crkvene knjige. Kada je u pitanju ljiljan, radi se o simbolu koji se uglavnom veže za vladavinu kralja Tvrtka Kotromanića, ali od strane muslimana, koji su se kasnije nazvali Bošnjacima, on je na silu i jednostrano prisvojen i zloupotrijebljen, baš kao i sam Tvrtko, koji je proglašen nekakvim bosanskim kraljem što nema nikakve veze sa istorijskim faktima.

Zato se i pokušava pisati neka nova istorija, odnosno na najgrublji mogući način izvršiti falsifikovanje postojeće. Izmišljaju se stvari, kako bi se prikazalo da na ovim prostorima nikada nisu živjeli Srbi, nego nekakvi Bošnjaci. Ako i prihvatimo da je nekada postojala nekakva bogumilska crkva, ona je bila hrišćanska.

Spomenik

GLAS: Da li ste uključeni i na koji način u gradnju spomenika u Banjaluci poginulim borcima u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu?

NUŽDIĆ: Naš centar nije uključen u čitav ovaj posao gradnje ni na koji način. Od nas je nedavno samo traženo da pripremimo spisak poginulih boraca, ali kako ovaj zahtjev nije bio u potpunosti precizan i koncizan, mi smo tražili da nam se pojasne neke stvari. Tek nakon toga pristupićmo tom obimnom i zahtjevnom poslu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.