Suđenje Milenku Macanoviću pratilo niz kontradiktornosti: Osuđen za ubistvo mrtvog čovjeka
Pred žalbenim vijećem Vrhovnog suda FBiH u Sarajevu danas će biti održano suđenje Milenku Macanoviću iz Banjaluke po žalbi kantonalnog tužioca iz Bihaća Adnana Kapića te žalbama optuženog i njegovog advokata.
Macanović je presudom Kantonalnog suda u Bihaću u januaru ove godine godine nepravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet i po godina. Njemu je stavljeno na teret da je krajem juna 1992. godine počinio ratni zločin tako što je ubio jednu osobu u fiskulturnoj sali Osnovne škole “Nikola Mačkić” u Ključu, a drugu zajedno sa aktivnim milicionerom Simom Vujičićem fizički zlostavljao. Radi se o licima bošnjačke nacionalnosti iz sela Krasulje, opština Ključ, koji su 25. juna 1992. godine u popodnevnim časovima, privedeni u navedenu fiskulturnu salu i gdje su zadržani na ispitivanju do kraja radnog vremena 26. juna pomenute godine.
Prema dokumentima u koje je “Glas Srpske” imao uvid, većina svjedoka kantonalnog tužioca su eksplicitno tvrdili da je optuženi Macanović izvršio ovo djelo 26. juna 1992. godine, u kasnim jutarnjim i ranim podnevnim satima. Međutim, ove tvrdnje su u suprotnosti sa izvodom iz Matične knjige umrlih opštine Ključ, a u kojem je konstatovano da je ubijeno lice umrlo dan ranije, u selu Krasulje. Inače, navedeni izvod iz MKU je pribavio tužilac Adnan Kapić, prije podizanja optužnice, ali kasnije pomenuto vremensko odstupanje nije smatrao značajnim. Odbrana je u više navrata poredeći pomenute činjenice tvrdila da su dokazi tužioca bili međusobno protivrječni i da se Macanoviću sudilo “za ubistvo već mrtve osobe”.
U toku suđenja pred sudom u Bihaću odbrana je tvrdila da je nekoliko svjedoka tužioca davalo lažne izjave zbog čega je Macanović podnio SIPA krivičnu prijavu zbog lažnih svjedočenja i iskonstruisanih dokaza iz istrage.
Tako je jedan od važnih svjedoka tužilaštva uporno tvrdio da je i prije posljednjeg rata u BiH poznavao optuženog, jer je u njegovoj videoteci više puta iznajmljivao video-kasete te da je imao člansku kartu iste iako Macanović nikad nije imao sličnu radnju, što je poznato prijeratnim stanovnicima Ključa, a što je odbrana i dokazala. Drugi veoma važan svjedok je tvrdio da je prepoznao optuženog Macanovića u telefonskoj sali glavne pošte, u centru Banjaluke, gdje je optuženi navodno radio kao šalterski radnik. Taj svjedok je i u istrazi i pred sudom tvrdio da je optuženog prepoznao u zgradi pošte, u zimu 1997. ili 1998. godine. Međutim, odbrana je predala sudu u Bihaću materijalne dokaze iz kojih se vidi da se optuženi prvi i jedini put zaposlio u JP “Srpske pošte” tek u februaru 2006. godine i to na radnom mjestu magacionera, a ne šalterskog radnika. Treći svjedok je tvrdio da je optuženog prije rata gledao na mečevima lokalnog kluba, ali na pitanje odbrane da navede još makar jednog Macanovićevog saigrača, nije imao odgovor.
Optuženi je tvrdio da su svjedoci tužioca iznosili netačne podatke i o aktivnom milicioneru Simi Vujičiću (umro u Ribniku 2008. godine), za koga su svjedoci tvrdili da je 26. juna u prijepodnevnim satima učestvovao u fizičkom zlostavljanju privedenih lica, kao i svjedoka tužilaštva i jednog ubijenog lica. Međutim, optuženi i njegov branilac su iznijeli dokaze po kojima je Vujičić tog dana i u to vrijeme bio u dežurnoj službi SUP-a Ključ, na ulazu u pomenutu zgradu, a nikako u školskoj fiskulturnoj sali. Riječ je o materijalnim dokazima koji su izvođeni i pred Haškim sudom, a saslušani su i kompetentni svjedoci - očevici.
Optuženi Macanović je i prije početka suđenja isticao kako sumnja u objektivnost jednonacionalnih istražnih organa, svjedoka, tužioca i svih sudija koji su učestvovali ili je trebalo da učestvuju u njegovom suđenju. Osim toga, odbrana optuženog je isticala kao su istražne izjave svjedoka, koje je koristio tužilac, bile “štimane”, bez navođenja pitanja istražitelja i sa protokolarnim brojevima zapisnika koji nisu uopšte odgovarali vremenu ispitivanja svjedoka u zgradi policije u Ključu. Tako su zapisnici o ispitivanju iz decembra 2011. godine zavedeni naknadno u upisnike MUP-a Unsko-sanskog kantona Bihać i to početkom 2012. godine bez bilo kakvog hronološkog reda.
Fikret Hodžić, predsjedavajući Sudskog vijeća, u obrazloženju prvostepene presude navodi da odbrana optuženog nije uspjela da ospori činjenice utvrđene iz subjektivnih i objektivnih dokaza koje je iznio tužilac. Priznao je kako jeste sporan tačan datum izvršenja krivičnog djela i da li je optuženi tada bio pripadnik Vojske Republike Srpske, da je bilo razlika u iskazima svjedoka tužilaštva, ali i sve to zanemario te pripisao protoku vremena i zaboravljanju činjenica. Sa druge strane, za svjedoke odbrane koji su identično opisali događaj u sali, poznavali optuženog i viđali ga, kao i iskaz optuženog koji je negirao boravak u sali i mobilizaciju, Hodžić je naveo da oni nisu imali posredna i neposredna saznanja o događaju, nego su govorili o ličnosti optuženog i tadašnjem stanju u Ključu.
Ipak, Macanović je rekao kratko za “Glas Srpske” kako očekuje da će Vrhovni sud FBiH biti profesionalan i objektivan.
Radio u restoranu
Tokom suđenja optuženi je tvrdio kako nije bio ni u vojnoj ni policijskoj uniformi u junu 1992. godine niti da se družio sa Simom Vujičićem.
- Tad sam bio u svom restoranu, pokušavao nabaviti robu. Nisam bio ni u školi ni u sali. Ja sam ocu ubijenog rekao da nisam ubio njegovog sina. U Vojsku Republike Srpske sam otišao sredinom jula - rekao je Macanović.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
