Srđan Dušanić za "Glas": Roditeljstvo podsjeća na podučavanje djeteta da vozi bicikl
Vaspitavanje i roditeljstvo podsjećaju na podučavanje djeteta da vozi bicikl. Treba da ga pridržavate, usmjeravate, ali i dopustite mu da samo okreće pedale. Prava kombinacija vodi uspjehu. Pretjerana kontrola ili potpuna sloboda vode sporom učenju ili padu. Slično je i sa odnosom ljubavi prema djeci i postavljanjem određenih granica.
Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci Srđan Dušanić i dodao da je ova visokoškolska ustanova došla na ideju da, između ostalog, na tu temu, koja muči svi više roditelja, jednom mjesečno organizuje predavanja za širu zajednicu.
- Smatramo da svaki pojedinac, grupa, a pogotovo ustanova treba da razmišlja kako da unaprijedi društvo. Za razvoj društva ne može biti odgovorno samo političko vođstvo, već i svaki građanin - kazao je Dušanić i dodao da je ideja o periodičnim predavanjima u Banskom dvoru proizašla iz prethodnih vannastavnih aktivnosti ovog fakulteta.
GLAS: Zašto je važno postavljati granice djeci i da li to radimo kada je potrebno?
DUŠANIĆ: Granice pomažu djeci da razviju osjećaj sigurnosti, samokontrole i odgovornosti. Treba da budu prilagođene uzrastu djeteta, individualnim potrebama i razvojnim fazama. Labave granice mogu rezultirati nedostatkom discipline i strukture u životu djeteta. Djeca koja nemaju jasnegranice mogu imati poteškoće u sa mokontroli, probleme u školi i društvenim odnosima te mogu biti nesigurna. S druge strane, prestroge granice mogu dovesti do osjećaja frustracije, niskog samopouzdanja i otpora
kod djeteta. Djeca kojoj su postavljene prestroge granice mogu osjetiti pritisak i ograničenja koja ih sprečavaju da istražuju i razvijaju vlastitu autonomiju. U idealnom slučaju, granice bi trebalo da budu postavljene na način koji omogućava djetetu da istražuje svijet oko sebe, ali istovremeno obezbjeđuju sigurnost, strukturu i odgovornost. Roditelji bi trebalo da budu dosljedni u primjeni granica, ali i otvoreni za prilagođavanje potrebama djeteta kako se ono razvija.
GLAS: Šta sve smijemo dopustiti djeci iz ljubavi? Koliko je često teško pronaći tu ravnotežu?
DUŠANIĆ: Uvijek je najveći izazov pronaći pravu mjeru. Mjera, balans je odraz mudrosti. Ono što svakako nije višak i što treba da podstičemo je davanje podrške i saosjećanja. To kod djece stvara osjećaj sigurnosti koja je temelj zrelog i prosocijalnog funkcionisanja. Takođe, podsticanje na odgovornost i samostalnost
kreira potencijal za sposobno i autonomno djelovanje. Razvoj komunikacionih vještina, socijalizacija u vršnjačkim grupama će doprinijeti boljoj adaptibilnosti u raznovrsnim društvenim kontaktima te otvorenosti prema drugačijem i različitom.
GLAS: Koji su najveći izazovi u kontekstu roditeljstva i vaspitavanja djece?
DUŠANIĆ: Svakako je mnogo izazova, ne kaže se uzalud da su dva najteža zadatka voditi državu i vaspitavati djecu. Istakao bih nekoliko problema. Prije svega, u kompletnom društvu je došlo do određene inverzije i rotacije vrijednosti. Makijavelistički i utilitarni moto "cilj opravdava sredstvo" je sve zastupljeniji i odražava se kroz odomaćivanje raznih asocijalnih ponašanja, počevši od laži, krađe i slično. Sve se to reflektuje i na porodicu koja teško može biti imuna. Potrebno je da zaustavimo taj trend i redefinišemo naše vrijednosti u pravcu individualnog i kolektivnog blagostanja, ali koje je zasnovano na zdravim temeljima. Pored toga, balansiranje između poslovnog i porodičnog sve teže polazi za rukom roditeljima i odraslima. Roditeljstvo je često prepušteno slučaju i to onda obično ne rezultira kvalitetnom interakcijom. Zato i kažem da je prvi preduslov odvojiti vrijeme za djecu i roditeljstvo, kao što se odvaja vrijeme za posao. Tada će se povećati mogućnost da se primijene razni savjeti o roditeljstvu koje većina roditelja i poznaje. Izazovi su svakako i kontrola upotrebe savremene tehnologije koja je problem kako djeci, tako i odraslima, te rastući troškovi života u svim sferama.
Kažnjavanje
GLAS: Mišljenja stručnjaka su podijeljena, jedni kažu da se na dijete ne smije povisiti ton, dok drugi smatraju da je to neophodno. Koji je Vaš stav? Mnogo je polemike i u vezi sa kaznom, prije se govorilo da je šiba iz raja izašla, a danas se dijete ne smije ni dotaknuti?
DUŠANIĆ: Što se tiče odnosa prema kazni, moj stav je da treba izbjegavati fizičko kažnjavanje i galamu. To ne znači da ne treba da postavljamo granice ili koristimo metode disciplinovanja, već da je to potrebno činiti na način koji je pozitivan, konstruktivan i prilagođen uzrastu i temperamentu djeteta. Učenje djeteta o posljedicama njegovih postupaka i vođenje dijaloga često su efikasniji i dugoročno korisniji pristupi od fizičke ili verbalne agresije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
