Sjećanja bivšeg predsjednika NSRS: Reagovali smo mlako i dopustili nasilje

Dragan Kalinić
Sjećanja bivšeg predsjednika NSRS: Reagovali smo mlako i dopustili nasilje

Te 2004. godine bio sam predsjednik SDS-a i predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske. Smijenjen sam zajedno sa 57 tadašnjih istaknutih članova SDS-a, od kojih su mnogi bili stvaraoci Republike Srpske.

Nas je smijenio visoki oficir SAS-a sa titulom lorda, Pedi Ešdaun, koji je tada bio na funkciji legalno i legitimno izabranog visokog predstavnika za BiH. Jedina razlika između njega i sadašnjeg samozvanog visokog predstavnika bila je u činjenici da je prvi prošao sve potrebne procedure i dobio akreditaciju Savjeta bezbjednosti. Sve ostalo što se dešavalo prije 20 godina i sada ima nevjerovatne sličnosti i po metodologiji i po agendi koju su stranci postavili pred sebe. Ne oni sami, već njihovi antisrpski zapadni tutori uz neskrivenu i otrovnu podršku unutrašnjih “zdravih snaga”.

Te 2004. smijenjeni smo jer smo, navodno, bili mreža podrške Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Sve što je Ešdaun tada uradio sa nama bilo je mimo Ustava i zakona, mimo bilo kakve relevantne istrage i sa apsolutnim odbijanjem da se na bilo koji način otkriju izvori na osnovu kojih su izrečene teške optužbe, od tobožnjih finansijskih zloupotreba na različitim nivoima tadašnje SDS-ove vlasti u korist haških optuženika do raznih drugih vidova zloupotrebe državnih resursa i ljudi radi opstanka mreže podrške. Bio je to svojevrsni progon ključnih ljudi iz SDS-a, njihovih porodica i njihovih prijatelja. Mnogi su ostali bez zaposlenja i bilo kakvih prihoda. Sve to je trajalo pet i više godina, nakon čega su poslije hapšenja Karadžića i Mladića dozvolili povratak smijenjenim ljudima u normalan život, profesionalni i politički. Pravničkim jezikom rečeno, mi smo bili civilno (građanski) mrtvi, bez prava glasa i mogućnosti bilo kakvog političkog angažovanja, a oni koji bi nam pokušali pomoći u tim teškim vremenima bili su takođe sankcionisani. Tako je krenuo sunovrat najjače srpske stranke i to putovanje “nizbrdo” traje do danas. Nažalost!

Nakon ove nasilne smjene potražio sam privremeno utočište u Beogradu, odakle sam ipak na izvjestan način mogao uticati na zbivanja u Republici Srpskoj.

Nije jedini cilj antisrpske zavjere bio da se tvrdi lideri sankcionišu pojedinačno, već da se u potpunosti obezglavi SDS kao državotvorna stranka, da se unutar nje pronađu osobe spremne na “konstruktivnu saradnju” (npr. o pitanju zločina u  Srebrenici, ukidanja VRS i sl) i da se tim putem nastavi klizajuća revizija izvornog Dejtonskog sporazuma.

Naš najveći nedostatak (tu uključujem i sebe) je bio u tome što smo zbog prijetnji ukidanjem i SDS-a i Republike Srpske kao i zbog ucjena na ličnom planu već kod prvih smjena od strane OHR-a reagovali mlako, gotovo nikako. Dopustili smo im da  nastave sa spiralom političkog nasilja i raznim vrstama socijalnog  i ekonomskog ugnjetavanja u svim opštinama gdje je SDS bio na vlasti.

Zajedno sa tadašnjim advokatom pokrenuo sam brojne apelacije sudovima u Srpskoj i na nivou BiH na Ešdaunovu diskriminatorsku odluku. Stigli smo i do Suda u Strazburu koji se, gle ironije, daleke 2008.  godine oglasio nenadležnim i uputio nas da se žalimo Savjetu bezbjednosti UN koji je imenovao visokog predstavnika i bio za njega nadležan. Ova činjenica je možda važna za odbranu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika radi dodatne delegitimizacije i diskreditacije sadašnjeg samoproglašenog visokog predstavnika.

Naravno, SNSD je shvatio da se i njegovim liderima i stranci, a kroz to i Republici Srpskoj, sprema isti scenario. Po mnogim elementima i ovo što se događa sve više liči na pokušaj obezglavljivanja sada najjače stranke.

I u slučaju SDS-a i u slučaju SNSD-a nisu samo u pitanju istaknuti pojedinci (Dodik, Cvijanović, Viškovć i dr) i njihove stranke, nego je prava meta Republika Srpska i njen  opstanak. Dakle, zamjena dejtonske BiH u kojoj je Srpska imala značajnu autonomiju kao jedna od konfederalnih jedinica za unitarnu muslimansku, tobože građansku BiH sa Republikom Srpskom samo na papiru.

Zato u punoj mjeri, a osvrćući se na vrijeme prije 20 godina, kad se desilo to što se desilo, otpor koji pruža vladajuća koalicija predvođena Dodikom sve očiglednijoj unitarizaciji ima smisla. Odlučnost i nepokolebljivost pa i spremnost na lične žrtve kako bi se sačuvala Republika  Srpska i vratile njene dejtonske nadležnosti su glavni uslov da bismo ostali u okvirima dejtonskim Ustavom definisane BiH.

Zato ima smisla svakim danim se pozivati na jedinstven srpski odgovor na politiku lažnih i iskonstruisanih optužbi o tome ko štiti, a ko krši Dejtonski sporazum.

Autor je savjetnik predsjednika Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana