Jeromonah Jeftimije, iguman manastira Piva, za Glas Srpske: Otvorimo srca pred Spasiteljem ljudi

Poručio je ovo za "Glas Srpske" jeromonah Jeftimije Škuletić, iguman manastira Piva, jednog od najznačajnijih srpskih pravoslavnih manastira na teritoriji današnje Crne Gore, nekadašnje Stare Hercegovine.

- Ako se danas okrenemo oko sebe vidjećemo prilično veliku otuđenost, ravnodušnost i nepravdu u dosta radnih organizacija, u mnogim institucijama, u porodici. Potreban je veći lični trud u svim oblastima života da bismo se održali u ovim teškim vremenima. Ne treba mnogo gledati tuđi nerad, nego svaki posao raditi od srca kao da ugađamo Bogu, a ne ljudima - istakao je iguman Jeftimije.

Podsjeća da su Božić i Vaskrs najradosniji hrišćanski praznici te da je u srpskom narodu, sve donedavno, od sela do sela praznik Rođenja Hristovog obilovao raznolikim i bajkovitim običajima.

- I danas je zadržan običaj nalaganja badnjaka, zatim tu su i polaznici, koji se posipaju žitom, polaganje slame na podu kuće podsjeća na jasle u kojima se Hristos rodio. Divan je i običaj mirboženja i upravo na taj dan ljudi se mire sa drugima ako su bili u zavadi. Pošto danas ljudi većinom žive u gradovima, neposredan doživljaj tradicije je sve manji. Neophodno je da danas više saznamo o pravoslavlju i o najvećim hrišćanskim praznicima. Zadnjih dvadeset godina štampano je mnogo pravoslavnih knjiga i treba da ih čitamo, između ostalog što one pored razumskih odgovora donose i mir duši - rekao je iguman Jeftimije.

Da bismo na pravi način osjetili radost Božića iguman Jeftimije smatra da nam nije dovoljno samo racionalno znanje.

- Po dubokom opitu Svetih Otaca centar čovjekovog bića je srce. Bog traži naše srce. Naše je samo da otvorimo srce, ali to nije lako. Znamo iz svakodnevnog života da je teško istinski voljeti čak i naše najbliže. Pogotovo nekoga koga ne vidiš, Boga. Zbog toga treba da očistimo svoje srce pomoću posta i molitve. Ne možemo, na primjer, odmah da poslije roštilja i podnapiti idemo u manastir i doživimo svetinju. Ljudi su ranije, i ako nije bilo vrijeme posta, postili bar tri dana da bi otišli u Ostrog kod svetog Vasilija. Kad očekujemo nekog stidnog gosta ili idemo kod drugih u goste, mi se pripremimo, oblačimo najljepše odijelo, spremamo najljepše jelo, odabiramo prigodne darove. Tako i mi treba da se preko višednevnog posta, iznutra pripremimo da dočekamo Gosta i Domaćina, Spasitelja ljudi - smatra jeromonah.

Ukazuje da se ljudi danas najviše sreću na sahranama i po kafanama i da sve više zaboravljamo da se veselimo i osmišljavamo naš život uz hrišćanske praznike. Trebalo bi da se ugledamo na djecu koja se najiskrenije raduju praznicima i poručuje:

- Božić je izrazito porodični praznik. Tri nedjelje prije Božića u crkvenom kalendaru označene su kao Djetinjci, Materice i Oci, da bi nas podsjetile na ogromnu ulogu i značaj porodice. Poznato je da domaćin koji na pravi način slavi slavu i uopšte hrišćanske praznike, osjeća veće samopouzdanje i sigurnost i zadobija veće poštovanje u porodici. Kasnije i kad odrastu, djeca ne ostavljaju pobožne roditelje. Opet, žena nije nigdje poštovana kao u hrišćanstvu. Bogorodica je kod samog prestola Božijeg, iznad časnih nebeskih sila. Svaka majka treba da ima uzor u Bogomajki. U ovim predbožićnim danima djeca vežu noge roditeljima očekujući od njih neki dar. Sve u svemu djeca najradosnije dočekuju ovaj praznik. Šarolikost običaja i svjetlost Badnje večeri djeca duboko upijaju u sebe. Ti radosni trenuci djetinjstva imaju veliki značaj kasnije, kad kao odrasli ljudi, zapadnemo u različite životne krize - ukazuje iguman Jeftimije.

Podsjećajući nas na riječi Jevanđelja da se carstvo Božije trudom zadobija, iguman Jeftimije ističe da bi naš trud trebalo da se ogleda u miru i radosti u Duhu svetom.

- Prirodno je da čovjek želi biti srećan i da ima mir u duši. Svaki čovjek je u dubini svojoj nježan, željan ljubavi, radosti, vječnosti i besmrtnosti. Carstvo Božije je mir i radost u Duhu svetom. Ili "ono što oko ne vidje, uho ne ču i u srcu čovjekovom ne dođe". Ili opet kako Dučić kaže samo "ludaci" tragaju za blagom cara Radovana. Carstvo Božije možemo jednim dijelom doživjeti već ovdje na zemlji. Kako? Prije svega treba biti pravoslavno kršten, a onda poraditi na sebi. Treba držati post, molitvu, ispovijest, pričešće, biti požrtvovan i milosrdan. Kada budemo na tom putu i to radili uočićemo jednog glavnog neprijatelja, a to smo mi sami. Doći ćemo do zaključka da je naš egoizam ili razna ugađanja sebi uzrok naših nemira. Borićemo se protiv gordosti i sujete, izvora svih zala. Postepeno, blagodaću Božijom, širiće se naše srce i sve više ćemo zadobijati unutrašnju slobodu. Naposljetku ćemo shvatiti da je to ono što smo tražili čitavog života - ističe ovaj duhovnik.

Na pitanje kako rasti u vrlini u vremenima u kojima je mnogo izazova pred svima nama, iguman Jeftimije objašnjava da je za to ključan način življenja na zemlji.

- Nažalost, u našem vremenu nema ni redovnog služenja vojnog roka. Vojska je oduvijek formirala karakter mladih ljudi u smislu discipline, poslušnosti i bila dobra priprema za budući samostalni život. Obično, problem današnjeg mladog čovjeka je način života. Kada mladi čovjek dođe u manastir mi ga učimo da rano ustaje, da preuzme neku odgovornost, da ne sjedi i uprazno misli, da ne bude previše na internetu nego da je sabran i aktivan. Priznaćete, ovo su sve elementarne stvari sa kojima se bore i savjesni roditelji u porodici. Važno je kod mladog čovjeka prepoznati njegove darove i u tom pravcu razvijati njegovu kreativnost. Ako su mladi poslušni, onda se u manastiru i relativno brzo preobražavaju i nestaje one melanholije koja je danas često zastupljena kod mladih. Mi monasi kad primijetimo njihov napredak, neizmjerno se radujemo - objašnjava iguman.

Dodaje da ako tako budemo savjesno radili imaćemo i prepreke, ali bićemo ispunjeniji i neće nam biti dosadno, isprazno i besmisleno.

- Ne treba da budemo malodušni već naše dragocjeno vrijeme shvatiti kao izazov. "Ne bojte se, ja sam pobijedio svijet" -  kaže iguman Jeftimije.

Podsjeća da su pravoslavni manastiri neugasivo kandilo vjere u koje su nekada davno odlazili najučeniji i vrlo umni ljudi. Monaštvo je jedan ideal, a čim je više molitve, posta i uzdržanja onda je sve prisutnija i blagodat Božija koja neodoljivo privlači ljude.

- Prije dvije godine jedan naš student, koji je studirao teologiju na pravoslavnom odsjeku u Minhenu, došao je sa nekoliko kolega Nijemaca koji studiraju protestantsku teologiju. Kako je bilo ljeto dolazili su i razni posjetioci u manastir Piva. Poslije nekog vremena jedna studentkinja je pomalo iznenađena zaključila da protestantski misionari moraju ići u narod da bi propovijedali, a ovdje, u manastir, ljudi sami dolaze. Ovo njeno vispreno zapažanje je bilo tačno, ali ne znam da li je shvatila razlog zbog čega ljudi vole da dolaze u manastir. U ranijim vremenima najbolji ljudi su odlazili u monahe. Sjetimo se princa Rastka koji je jedno vrijeme upravljao Hercegovinom, zatim ostalih Nemanjića, kraljeva i kraljica, despota i despotica, velmoža i mnogih časnih ljudi iz svih slojeva društva. Poslije Milanskog edikta 313. godine i slobode hrišćanstva, manastiri su i nastali da bi sačuvali ideal hrišćanstva i neprikosnovene borbe za carstvo Božije. I danas se naročito treba čuvati od "duha svijeta", od relativizma, površnosti, kritičkog racionalizma i razvodnjavanja pravoslavlja - pojasnio je jeromonah Jeftimije.

Ovaj duhovnik je iguman jednog od najznačajnijih srpskih pravoslavnih manastira na teritoriji današnje Crne Gore, nekadašnje Stare Hercegovine, viševjekovnog zborišta pravoslavnih Srba, za koji su vezana bogata narodna predanja. Ništa manje bogatija nije ni riznica ovog duhovnog zdanja.

- Istorijski događaji vezani za manastir poznati su preko raznih spisa i narodnog pamćenja. Izdvojio bih jedan događaj koji liči na legendu, a u stvari je istinit. Početkom XIX vijeka monah Joanikije Radojičić zapisao je na marginama  bogoslužbene knjige sljedeće: "Bježaće manastir od vode i ubježaće". Poslije nekoliko rečenica dalje nastavlja : "...a to će biti u vrijeme kad će ljudi misliti da sve mogu, da sve umiju i da sve znaju". I zaista manastir je poslije stotinu pedeset i više godina nakon ovog zapisa, zbog gradnje hidrocentrale Mratinje u periodu od 1969 - 1982. godine, uspješno premješten na novu lokaciju. Trinaest godina je pravljen i trinaest godina je premještan. Ta podudarnost nije bila namjerna - priča iguman.

Riznica manastira Piva u sadašnjem izgledu je urađena za vrijeme prenosa manastira. Od crkvenih odeždi upečatljiv je vezeni omofor sa svetiteljskim likovima patrijarha Savatija, jedinstven je i đakonski orar kao i sakos iz Venecije. Jedini primjerak psaltira iz obodske štamparije iz 1492. godine nalazi se u manastiru Piva, a tu su i štampani službenici i molitvenici Božidara Vukovića iz 1519. i 1520. godine.

- Tu su i četiri rukopisna jevanđelja iz druge polovine XVI vijeka koja su spolja i iznutra vrlo raskošno urađena. Kandila i kadionice iz XVII i XVIII vijeka sa predivnim ornamentima i izobraženjima svetitelja. Rezbareni krstovi su pretežno rađeni na Svetoj gori, a okivani su u Čajniču, Sarajevu, a vjerovatno i u samom manastiru. Po ljepoti izdvaja se ikona Uspenja Presvete Bogorodice rađena u kasno vizantijskom stilu poznatog srpskog slikara Jovana iz 1639. godine. Posebno interesovanje kod posjetilaca izazivaju torbica i fišeklije Baja Pivljanina, velikog junaka i prijatelja svetog Vasilija Ostroškog - navodi Jeftimije.

Kad je sagrađen manastir 1586. godine urađen je jedan manji ikonostas. Umjesto njega kasnije je postavljen novi ikonostas iz 1639. godine koji se i sada nalazi u crkvi. Kvalitetno je u drvetu izrezbaren i sav je pozlaćen i raskošan. Ikone su umjetnički mnogo vrijedne. Likove Gospoda Isusa Hrista, Uspenja Presvete Bogorodice i  Presvete Bogorodice sa Bogomladencem je uradio poznati srpski slikar đakon Longin iz Pećke patrijaršije u drugoj polovini XVI vijeka. Ostale ikone na ikonostasu je radio slikar Jovan sa svojim učenicima u prvoj polovini XVII vijeka. Krst je iz 1605. g. kad su i urađene freske u manastiru. Njegova visina je preko pet metara i jedan je od najvećih krstova na ikonostasima u srpskoj pravoslavnoj crkvi.

- Narodno predanje kaže da je za izradu krsta data vrijednost od četrdeset pet pari volova kao prilog ljudi iz pivskog sela Borkovići. Iznutra, kod južnih vrata na lijevoj strani nalazi se ktitorska kompozicija na kojoj je prikazan mitropolit Savatije Sokolović kako prinosi crkvu Bogorodici, pošto je manastir posvećen Njenom Uspenju. Na desnoj strani prikazan je priložnik neke manastirske zgrade koji po svojoj odjeći podsjeća na Turčina. U narodnom predanju zastupljeno je mišljenje da je to lik Mehmed paše Sokolovića, vjerovatno Savatijevog strica. Međutim, neki raniji i savremeni eminentni istraživači, profesori istorije umjetnosti iz Beograda smatraju da je to neki srpski knez i da takvih izobraženja ima u još nekoliko srpskih manastira. Tvrde da je to bio način odijevanja imućnih ljudi toga vremena - prepričava iguman Jeftimije.

U ovom manastiru se čuva nekoliko svetih i čudotvornih moštiju: ruka kralja Uroša I, oca kralja Dragutina i Milutina, ktitora manastira Sopoćani; vilica sveštenomučenika Elefterija (prva polovina II vijeka), Časnog Krsta Gospodnjeg, jedanaest većih čestica moštiju od kojih je jedna sv. Ane, majke Presvete Bogorodice. U manastiru su bili i dijelovi moštiju sv. Grigorija Bogoslova i sv. Grigorija Jermenskog, ali su vremenom nestali. Zbog svih ovih dragocjenosti, ali i značaja, ovu svetinju pohodi sve više vjernika i hodočasnika iz cijelog svijeta.

- Vjernici ne dolaze samo zbog ovih svetinja, već i zbog ljepote, blagodati i duhovnosti ovog istorijski i kulturno značajnog manastira - ističe iguman Jeftimije.

Dodaje da se svakodnevni život u manastiru odvija kroz glavne aktivnosti, a to su molitva, fizički rad, čitanje dušekorisnih knjiga, gostoljublje, pa opet molitva.

- To od nas Bog traži i to je za monahe jedino potrebno. Na taj način pokušavamo da služimo našem srpskom narodu i svim ljudima dobre volje - zaključuje iguman manastira Piva.

Viševjekovno zborište

Manastir Piva se nalazi u Plužinama u Crnoj Gori, a dio je Eparhije budimljansko-nikšićke. Manastirska crkva Uspenja Presvete Bogorodice podignuta je između 1573 - 1586. godine od strane mitropolita hercegovačkog Savatija Sokolovića, potonjeg patrijarha srpskog

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.