Denis Bojić za "Glas": Stradanje našeg naroda je nukleus njegovog postojanja VIDEO

Ovaj broj podrazumijeva zbir svih žrtava, od prvog poginulog pripadnika JNA na prostoru Slovenije pa sve do posljednje srpske žrtve na teritoriji Kosova i Metohije. Cilj Fondacije “Vizuelni arhiv srpskog stradanja” je da se po prvi put nakon ratnih dešavanja srpsko stradanje geografski objedini te da se stvori jedinstvena digitalna baza o srpskom stradanju.

Riječi su ovo Denisa Bojića, direktora i idejnog tvorca Fondacije, koja je krajem prošle godine predstavljena javnosti. Ovaj veliki projekat od nacionalnog značaja podrazumijeva snimanje svjedočanstava o stradanju Srba u Ljubljani, Zagrebu, Vukovaru, Gospiću, Kninu, Bjelovaru, Osijeku, Mrkonjić Gradu, Foči, Sarajevu, Brodu, Kravici, Srebrenici, Ključu, Mostaru, Beogradu, Novom Sadu, Surdulici, Nišu, Prištini, Prizrenu, Suvoj Reci, Peći, Orahovcu, te brojnim drugim mjestima širom bivše SFRJ.

- Cilj Fondacije je da se po prvi put nakon ratnih dešavanja srpsko stradanje geografski objedini te da se stvori jedinstvena digitalna baza o srpskom stradanju – kaže Bojić za “Glas Srpske”.

GLAS: Kako ste došli do ideje za osnivanje Fondacije?

BOJIĆ: Prije samog odgovora, dopustite da našoj Republici Srpskoj čestitam 32. rođendan, uz želju da traje vječno. U jednom davnom intervjuu pomenuo sam sljedeće činjenice koje su aktuelnije danas nego tad. Jednoobrazno poimanje kompleksnosti ratnog užasa u BiH samo podsjeća da izvan naše svakodnevice postoje čitave nacije koje i dalje ne znaju ili neće da znaju da je najkrvaviji oblik rata, građanski rat, ostavio žrtve na sve tri strane. Nažalost, ignorisanje jednih, a favorizovanje drugih žrtava nije samo iskustvo rata na području bivše Jugoslavije. I danas kada svijet u kojem živimo sve više liči na vojni poligon, kad u ratnim sukobima i terorističkim napadima širom svijeta ginu ljudi svih konfesija, stvari se nisu mnogo promijenile. Jedna istina dominira nad drugom čime se stvara prostor za nova krvoprolića. Medijska neravnoteža i nedostatak mogućnosti da globalno i ravnopravno iznesete svoju stranu priče neminovno stvara ambijent u kojem je dalji sukob lako zamisliv i to je ono što dodatno zabrinjava. Neprikosnovenost zapadne civilizacije na istinu širi pukotine u savremenom društvu koje vremenom mogu dovesti do njegovog urušavanja. Fondacija “Vizuelni arhiv srpskog stradanja” je logična posljedica ovog saznanja ukomponovanog sa snažnom željom za aktivnim djelovanjem čiji je cilj globalna prezentacija srpskog stradanja.

GLAS: Ovo svakako nije prvi projekat na kojem radite, ali jeste najveći.

BOJIĆ: Sve to zaokruženo je mojim decenijskim bavljenjem društveno i nacionalno važnim temama. Još od 2014. godine kada smo kroz film “Djeca” na  jedinstven i autentičan način predstavili jedino i posljednje svjedočenje četiri preživjela roditelja, od ukupno 36 očeva i majki koji su u proteklom ratu izgubili po troje djece koja su poginula kao pripadnici Vojske Republike Srpske, pa sve do filma “Svjedok”. Dugometražni dokumentarni film “Svjedok”, čija će premijera biti ove godine, je svojevrstan uvod u rad i misiju Fondacije, jer kroz sedmogodišnji rad na njemu uspijevamo da na sveobuhvatan način predstavimo stradanje Srba sa kraja 20. i početka 21. vijeka te da istorijski predstavimo i sačuvamo samo djelo prof. dr general-majora Zorana Stankovića, koji je tokom ratnih dešavanja izvršio više od 7.500 obdukcija. Sasvim sigurno, prijateljstvo i povjerenje Zorana Stankovića u ono što radim je uticalo na to da se razvije čvrst fundament na kojem počiva sama ideja.

GLAS: Šta su glavni ciljevi, zadaci i misija?

BOJIĆ: Fondacija “Vizuelni arhiv srpskog stradanja” je  u saradnji sa Republičkom organizacijom porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske pokrenula projekat snimanja svih dostupnih svjedočanstava srpskog stradanja tokom ratova devedesetih. Projekat se realizuje se pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, a podrazumijeva saradnju sa nizom institucija, organizacija te lokalnih zajednica. “Vizuelni arhiv srpskog stradanja” predstavlja izradu prve onlajn, digitalne, multimedijalne baze podataka o stradanju Srba, koja se bazira isključivo na snimanju, te globalnom prezentovanju snimljenih ispovijesti iz prvog lica.

Bazična činjenica je da se ljudi lakše emotivno povezuju sa pojedinačnim pričama.  Samim tim, svjedočanstva preživjelih ili porodica stradalih su najsnažniji način da svijet kroz emociju bolje razumije prvenstveno ljudsku, te posljedično i dimenziju srpske tragedije. Na prostoru bivše Jugoslavije tokom ratnih dešavanja devedesetih poginulo je i nestalo više od 50.000 Srba, civila, te pripadnika različitih vojnih formacija. Ovaj broj podrazumijeva zbir svih žrtava, od prvog poginulog pripadnika JNA na prostoru Slovenije pa sve do posljednje srpske žrtve na teritoriji Kosova i Metohije. Rad Fondacije podrazumijeva snimanje dostupnih svjedočenja porodica žrtava, te samih žrtava nezavisno od lokacije njihovog trenutnog mjesta boravka, bilo gdje na svijetu. Snimanje svjedočanstva se odnosi na snimanje i trajno digitalno bilježenje ispovijesti članova porodica poginulih i nestalih pripadnika svih vojnih formacija, članova porodica stradalih civilnih žrtava rata, ispovijesti ratnih vojnih invalida, te civilnih invalida rata, logoraša, žena žrtava rata, te svih ostalih koji kroz svoju ličnu ili porodičnu ispovijest dokumentuju stradanje srpskog naroda na cjelokupnom području bivše Jugoslavije.

GLAS: Značaj tog projekta je, složićete se, nemjerljiv.

BOJIĆ: Naravno. Time bi prvenstveno srpski narod, ali i čitavo čovječanstvo, kroz ispovijesti iz prvog lica objedinjene u multimedijalnoj platformi, bili upoznati sa obimom i razmjerama stradanja srpskog naroda. Suštinski želimo da svakom pojedincu omogućimo da kroz svoje lično sjećanje ili sjećanje na poginulog člana svoje porodice ostavi trajni digitalni zapis. Želimo, koliko je to god moguće, da svaku našu žrtvu izdignemo iznad statističkog podatka i da kroz svjedočenja oca, majke, brata ili sestre znamo ko je bila osoba koja je položila život za našu slobodu. Taj zapis, to snimljeno svjedočanstvo, biće ne samo sjećanje na pojedinca, porodicu i narod. Biće možda i najsnažniji argument u borbi protiv istorijskog revizionizma te najupotrebljiviji sadržaj za digitalne generacije mladih.

GLAS: Koliko je značajno ovaj projekat sprovesti u djelo do kraja?

BOJIĆ: Izuzetno je važno i značajno, jer on po svojoj suštini zadire u samu srž srpskog naroda. Razvijanje svijesti o razmjerama srpskog stradanja krajem 20. i početkom 21. vijeka kroz isključivo multimedijalni pristup te podsticanje i omogućavanje edukativne upotrebe materijala sadržanih u jedinstvenom digitalnom arhivu srpskog stradanja, jedan je od imperativa srpskog naroda. Zato je od suštinske važnosti pristupiti ovom zadatku sa svakom vrstom lične i nacionalne odgovornosti. Treba imati na umu da će informisanje svjetske javnosti kroz ovakav vid prezentovanja srpske golgote zahtijevati vremenski, emotivni, te svaki drugi napor, ali dosljedan, konzistentan i argumentovan pristup može pomoći razvijanju globalne svijesti i razumijevanja o stradanju srpskog naroda. Uzimajući u obzir da je digitalni način života sveprisutna realnost, multimedijalni pristup temi srpskog stradanja predstavlja lako dostupan, višestruko koristan, te jedan od najsnažnijih globalnih argumenata o stradanju Srba

GLAS: Koliko bi mogla da traje cijela priča, šta će ona podrazumijevati i kako će tehnički izgledati rad na projektu?

BOJIĆ: Republika Srpska je tokom ratnih dešavanja podnijela najveću žrtvu sa više od 35.000 poginulih i nestalih civila i vojnika. Samim tim, zbog ogromnog broja ljudi ona će biti naš prvi koncentrični krug u samom operativnom planu. U svakom gradu i opštini Republike Srpske živi ogroman broj porodica čiji su članovi stradali tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata. Samo na teritoriji Banjaluke živi više od 2.400 roditelja ili supruga poginulih vojnika ili civila. Naš plan je da u prvoj godini rada u saradnji sa lokalnim zajednicama oformimo regionalne centre u kojima će se snimati svjedočanstva. Regionalni centri su određeni geografijom Republike Srpske te gradovima u kojima se nalazi najveći broj porodica. Sam pojam regionalnog centra podrazumijeva da će se u određenoj opštini ili gradu formirati studio za snimanje izjava, gdje će svi oni koji žele moći da ostave trajni zapis o svom članu porodice. U skladu sa razvojem projekta, cilj nam je da u razumnom vremenskom periodu isto omogućimo u svim lokalnim zajednicama Republike Srpske.

S obzirom na to da se radi o izuzetno složenom poduhvatu, treba naglasiti da je on određen fazama. U prvoj fazi, naš cilj je da, zbog biološkog faktora, prvenstveno pružimo priliku roditeljima i suprugama poginulih i nestalih boraca i civila da zabilježe svoju priču. Važno je napomenuti da će sva svjedočanstva pored same multimedijalne baze biti pohranjena i u arhiv Radio-televizije Republike Srpske čime će institucije Republike Srpske biti čuvari nacionalne građe.

Ovaj posao, bolje reći misiju, je teško stavljati u vremenski okvir, ali sasvim sigurno pred nama su godine rada i truda.

GLAS: Koliko kao društvo i nacionalna zajednica znamo odnosno ne znamo o stradanju pripadnika vlastitog naroda?

BOJIĆ: Van individualnog pristupa i odnosa prema istorijskim događajima, znamo onoliko koliko kao društvo nudimo za sam saznajni proces. Posljedice čitavog vijeka mrvljenja nacionalne svijesti osjećamo i danas. Sa jedne strane imate istoriju utemeljenu na slobodarskim idejama, legitimno pravo da kao narod budete uvažavani i cijenjeni dok sa druge strane iritira realnost koja kaže da su Srbi u očima drugih glavni krivci za sve, od koji se bezmalo očekuje i izvinjenje zašto uopšte i postoje. Čini mi se da smo istorijski olako pristali na zamjenu teza u kojoj nam je prišiven pojam nacionalizam sa svim svojim pežorativnim asocijacijama, a suptilno traje konstantan pokušaj oduzimanja pojma nacionalni identitet. Za razliku od nacionalizma, koji u sebi krije demonske potencijale, nacionalni identitet podrazumijeva pravo na istoriju, biografiju, nasljeđe, svjedočanstvo. Takav formiran osjećaj nacionalnog identiteta, jasno kaže da se prvo brani granica pa tek onda kućni prag.

Stradanje jednog naroda je nukleus njegovog postojanja, njegova lična karta, njegov neuništiv i neoboriv argument da bude svoj na svome. Na taj argument, niti na jedan način ne bi smio i ne smije da utiče tok vremena. Naprotiv. Sava Tekelija u memorandumu caru Napoleonu piše: “Prolaze vekovi, a jedna nacija ne odustaje od čežnje za svojom nezavisnošću, ma koliko ona bila tegobna. Dodajmo - srećan je onaj narod koji primjerima iz svoje istorije može da pronađe podršku za svoje savremeno postupanje. Otuda se predano bavimo istraživanjem naše prošlosti, iznosimo stare knjige na svetlo današnjice i donosimo savremene poglede na prošlost.”

Prilika za promjenu narativa

GLAS: Decenijama slušamo komentare da su Srbi izgubili medijski rat devedesetih i da te posljedice osjećamo i danas. Da li je ovo prilika za suštinsku i važnu promjenu negativnog narativa?

BOJIĆ: Bez bilo kakve dileme, odgovor je da. Nama nedostaju drugačiji oblici prezentovanja koji imaju moć da se utisnu u kolektivno sjećanje. Imamo priliku da kroz izražavanje istine na suštinski način - kroz riječi i emociju samih svjedoka našeg stradanja napravimo istorijski iskorak. Da našu golgotu, objedinjenu kroz savremen pristup, učinimo na jedan klik dostupnu, prvenstveno nama samima, ali i cijelom svijetu. Iskoristiću priliku da zahvalim predsjedniku Republike Srpske na punoj podršci, organizacijama stradalih Srba sa teritorija Republike Srpske, Kosova i Metohije, Hrvatske i SR Jugoslavije koje su prepoznale važnost ideje te timu požrtvovanih ljudi koji sve ovo pretvaraju u djelo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.